Kultura 'likeova' jede svoju djecu: Tučnjava? Zašto ne? Dobro je sve što povećava popularnost

Ne mogu se sjetiti tko mi je iz razreda došapnuo da će se Suzana i Vedrana poslije petog sata potući iza školske zgrade i da smo svi pozvani, piše Damir Pilić za Slobodnu Dalmaciju.

Ne pamtim ni oko čega su se njih dvije zakačile, je li bio kakav momak u pitanju ili štogod drugo. No pamtim kako sam bio iznenađen spoznajom da se i cure tuku.

Pamtim, također, kako mi je bilo čudno što nitko od nas ne prekida tučnjavu, a cijeli je razred bio prisutan.

Tada još nisam imao pojma tko je Gustave le Bon, niti sam čitao njegovu "Psihologiju gomile", pa nisam znao da je to za gomilu normalno ponašanje, zbog: a) gubitka individualnosti, b) povećane sugestibilnosti, c) difuzije odgovornosti i d) osjećaja nekažnjivosti.
Tad još nisam znao – što je više promatrača, manja je vjerojatnost da će netko prekinuti tučnjavu. Svi se instinktivno povinuju duhu gomile.

Nove runde uličnog boksa

Same tučnjave se sjećam na mahove. Bilo je i nešto udaraca, tzv. pleski, ali borba se uglavnom svodila na dosta grebanja po licu i čupanja za kosu. Pamtim da je u toj fazi dominirala Suzana, koristeći svoju brzinu, ali kad su pale na pod i prešle na hrvanje, pokazalo se da joj nedostaje kilograma i snage da parira Vedrani.
Uglavnom, slični prizori kao ovog tjedna na parkingu u Ličkoj ulici u Splitu. Osim jedne stvari – mi nismo snimali Suzanu i Vedranu. Tada, sredinom 80-ih, nije bilo mobitela. Tako za ovo vršnjačko nasilje nije saznao nitko izvan našeg razreda.
Ovo, dakako, ne znači da treba ignorirati ili podcijeniti ono što se ovog tjedna dogodilo u Splitu, samo zato što su se slične đačke tučnjave zbivale i ranije. No treba biti svjestan da je ovo vršnjačko nasilje mnogo opasnije od našeg nekadašnjeg, baš zato što danas postoji i virtualni svijet, a on je za mladu generaciju jednako stvaran kao i ovaj koji zovemo realnim.
Naše tadašnje vršnjačko nasilje završilo je u roku od deset minuta, na istome mjestu gdje je počelo: na košarkaškom igralištu iza školske zgrade. A ovotjedno vršnjačko nasilje iz splitske Ličke ulice završetkom tučnjave tek je, zapravo počelo živjeti – na društvenim mrežama.
Svaki komentar koji se ostavi ispod videa ili fotografije novi je udarac po glavi današnjih Suzane i Vedrane, nova runda uličnog boksa u kojem će se netko sigurno osjetiti ponižen i zlostavljan.
Vršnjačko nasilje iz Ličke ulice sada se perpetuira u virtualnom svijetu, jer takvi snimci i fotografije donose mnogo "likeova" na mrežama. I tu stižemo do temeljnog uzroka tučnjave, neovisno o konkretnom povodu: bazična adolescentska potreba za pažnjom i vršnjačkim priznanjem da su individualno posebni.

Socijalno ogledalo

To pokazuju sva istraživanja, kroz više generacija. Neovisno o tehnološkoj razini čovječanstva, adolescenti u svim naraštajima imaju sličnu žudnju: da u svijetu vršnjaka budu prihvaćeni i uvaženi kao ličnosti. To im treba kako bi gradili samopoštovanje. Prijatelji i vršnjaci njihovo su socijalno ogledalo: zato im je nužna njihova pažnja.
A ovo je prva generacija u povijesti koja tu zarađenu pažnju može i precizno kvantificirati – brojem "likeova" na mreži.
Možda su suvremeni mediji zapravo posljednja instanca u društvu koja bi smjela mladima prigovarati na robovanju "kulturi likeova", jer i većina portala počiva na istom principu. Zapravo, kad bolje promotrimo, na tome počiva cijelo društvo.
Jedino se u Ličkoj ulici to vidjelo, što se kaže, eksplicitno.