Petnaestog rujna navršit će se puna godina od povratka posljednjeg, dvanaestog kontingenta Hrvatske vojske iz Afganistana, čime je i službeno okončano naše sudjelovanje u NATO-ovoj misiji "Odlučna potpora" na sjeveru te zemlje.
Toga dana u zrakoplovnoj bazi na Plesu atmosfera je bila vrlo svečana. Predsjednik Republike, ministar obrane i načelnik Glavnog stožera osobno su dočekali povratnike, ističući važnost njihova sudjelovanja u dugoj i sveobuhvatnoj akciji armiranja trajnog mira i uvođenja demokratskih standarda u tu izmučenu i poharanu zemlju.
Tom se prilikom moglo čuti kako je od 2003. godine pa do povratka našeg zadnjeg kontingenta u misiji sudjelovalo više od pet i pol tisuća hrvatskih vojnika, a mediji su negdje iskopali i fantastičan podatak da je za tu plemenitu svrhu utrošeno više od dvije milijarde kuna.
Računajte na nas
Predsjednik Zoran Milanović kazao je povratnicima kako su "još jednom dokazali izvrsnost, profesionalizam i spremnost hrvatskog vojnika". Ministar Mario Banožić djelovao je još ganutije. On je, među ostalim, istaknuo i sljedeće: "Kada netko bude analizirao naš doprinos očuvanju i izgradnji mira u toj ratom napaćenoj zemlji, onda sam uvjeren kako će biti zapisano da su Republika Hrvatska i Hrvatska vojska dali nemjerljiv doprinos."
Admiral Robert Hranj ponosno je, pak, podvukao ovu misao: "Još jednom ste potvrdili da pripadamo zajednici profesionalnih i obučenih vojski na čiju potporu naši građani, saveznici i partneri mogu uvijek računati."
Puni smisao njegova refrena "Računajte na nas" razotkriva nam se ovih dana. Talibani napreduju državom kao vrući nož kroz kocku maslaca, iz Afganistana diplomati bježe glavom bez obzira, a civilne žrtve nižu se u zastrašujućim brojevima koji će nam, bojim se, zauvijek ostati nepoznati, jer se cijeli svijet otamo povukao, pa nema tko više voditi inventuru počinjenih zločina.
Neporeciva je činjenica kako su ljudi koji zatiru tu zemlju i njezine nesretne stanovnike islamistički manijaci. No, jednako je tako neupitan i fakat da nitko od njih nikad nije bio u prilici izabrati neki drukčiji, pitomiji svjetonazor. Rođeni i odrasli u zemlji koju su velike sile od Sovjetskog Saveza naovamo bacile u srednji vijek, odgojeni u nama nezamislivom siromaštvu i okruženi sveprožimajućom kulturom nasilja, oni nikad nisu ni čuli za nešto bolje od obećanja vječne dženetske milosti u zamjenu za klanje.
Sedamnaest godina naše su vladajuće strukture širile vjeru kako se tamo i našom zaslugom stvari mijenjaju, naravno, nabolje, kako Afganistan polako, ali sigurno počinje sličiti normalnoj zemlji. Sada, međutim, nakon što su Amerikanci objavili kraj svoga sudjelovanja u ratu koji je napunio džepove njihovoj vojnoj industriji (i "kooperantima" iz savezničkih zemalja), i nakon što su se zadnji preostali zapadnjaci dali u bijeg glavom bez obzira, možemo vidjeti kako izgleda normalizacija kojoj smo mi dali, kako je to ministar Banožić vispreno primijetio, "nemjerljivi doprinos".
Sedamnaest godina i više od pet i pol tisuća hrvatskih vojnika kasnije, situacija u Afganistanu nikad nije bila gora. Jedino utješno što se o jezivoj sadašnjosti može reći jest to da će sutrašnjica zajamčeno biti još stoput gora. Prilika je ovo da se Milanović, Banožić, Hranj i ini ponosni hrvatski muževi malo zamisle, da resetiraju svoju ganutost, vrate se na emocionalne tvorničke postavke i pokušaju podvući crtu ispod sudjelovanja naših momaka i cura u megakoljačini bez kraja i konca, koja je sve Afganistance učinila sirotinjom, a neke Amerikance (i ne samo njih!) opsceno bogatima.
Kad bi htjeli poduzeti taj intelektualni (ali i moralni) napor, vjerujem da bi zaključili neizbježno: kako su naši vojnici, misleći da na drugome kraju globusa brane Hrvatsku ili pridonose čuvanju globalnoga mira, ustvari držali skale sudionicima udruženog zločinačkog pothvata, koji su od Afganistana digli ruke tek kad su shvatili da se misija čerečenja te zemlje više ne može isplatiti. Da je pravde i poštenja, naši bi istaknuti čimbenici mogli birati između samo dvije opcije: skrušenog priznanja da su naivno nasjeli na priče i uvjeravanja tobožnjih saveznika koji su ih glatko prevarili ili još skrušenijeg ispovijedanja svog pristajanja na sudjelovanje u ovoj misiji, iako su otpočetka znali koji je njezin pravi smisao.
Fama o predziđu
Mogao bih se kladiti, isti oni tipovi koji su sa suzama ganuća i naduti od ponosa ispraćali i dočekivali naše vojnike, vrlo brzo će, čim se izbjeglički val iz Afganistana primakne našim krajevima, početi zvoniti na uzbunu, tražeći da Hrvatska još jednom postane predziđem kršćanstva i nepropusnom branom pred razularenim islamističkim hordama.
Dok si rekao Mazar-e Šarif ili Kandahar, oni će zaboraviti na naš "nemjerljivi doprinos" tome što su stotine tisuća očajnih muškaraca, žena i djece postali takvima, naime, očajnima. Kao što će zaboraviti da smo se donedavno kleli u vlastitu velikodušnost, jamčeći našu podršku svojim saveznicima i partnerima. Jedan saveznik ovih se dana raspada u jezivim mukama, a njegovi stanovnici traže utočište na svim stranama svijeta koji je od njih digao ruke.
Da se radi o našim saveznicima, pače partnerima koje smo ponosno podučavali i mentorirali gradeći njihovu bolju budućnost, e to valja imati na umu svake večeri kad vas s televizijskog ekrana krenu zapljuskivati prizori izbjeglica koji bi htjeli ući u Europsku uniju, ali ne uspijevaju, jer mi, "profesionalni, izvrsni i spremni", dajemo "nemjerljivi doprinos" njihovu zaustavljanju.
