Ne znam kad se to dogodilo, može biti negdje krajem devedesetih, kad su pričesti i krizme dostigle razinu pirovanja.
Do tada, a sjećamo se naših prijeratnih sakramentalnih fešta, nakon pričesti i krizme, također i krštenja, skupili bi se oko stola u kužini dica, roditelji, kumovi baba i dida, tu negdje šest, sedam osoba. Od darova, za krizmu si dobio lančić i protuvrijednost stotine kuna.
Za pričest se više i ne sjećam, možda balun. Nisi znao za drugo, i to je bilo to, nije se ništa ni očekivalo. Danas se zakupljuju restorani, ispod trideset uzvanika je sramota zvat, ulaznica za uzvanike je sto eura, slavi se do zore, božeprosti, samo što se striptizete ne pozivaju. Kako, zašto. Još kad se zna kako su krizme za veliki broj srednjoškolaca svojevrsne 'izlaznice' iz krila matere Crkve, jer se nakon što su primili Duha Svetoga više nikad, eventualno do vjenčanja ili kumovanja, ne pojave u crkvi, cijeli taj fenomen postaje još bizarniji.
U korona-pandemiji još i strašniji. Naime, u vrijeme kad virus kosi i ne pita jesi mlad, star, bolestan ili kao od brda odvaljen, jesi li feštao krizmu ili bio u ilegalnom noćnom klubu veliki broj obitelji prvopričesnika i krizmanika inzistira i upire u feštavanje nakon obreda. I ne odustaje, pa sad - ko živ ko mrtav.
U nevolji su oni koji bi se rado pridržavali mjera, pa i oni koji pokušavaju živjeti kršćanskim životom i znaju kako ovi partiji veze namaju s porukom sakramenata. Vidjeli smo kako je prošao riječki nadbiskup-koadjutor Mate Uzinić kad je odgodio krizme i pričesti. Pa da su ga dohvatili bili bi ga kamenovali. Gadljivo je bilo čitati kakvim su ga uvredama obasuli. Ali uvjeren sam sto posto da nije radi odgode sakramenata nego zbog rezerviranih restorana, pozivnica i pijančevanja!
Jer svejedno je hoće li dica dobiti sakramenat prije ili kasnije (i tako dobar broj njih nikad više neće oltara vidjeti), ali očito nije svejedno hoće li im propasti slavlje.
U neka rigoroznija vremena da si onako izvrijeđao jednog nadbiskupa, ne bi dobro prošao.
Uvjeren sam čvrsto da s epidemiološke strane, opasnost ne prijeti od samog jednosatnog obreda. Župnici su i bez državnih uputa organizirali vjerska okupljanja na dva načina: ili svi vani, u crkvenom dvorištu, ili djeca u crkvu, a obitelji i prijatelji vani. Jedan službeni fotograf da se ne stvara gužva.
Ali prava epidemiološka katastrofa nastaje kad se svi kasnije rastrče po restoranima, piju, grle se, pjevaju, viču, satima. I neće, neće odustati.
Nadbiskupije i župe možda su pogriješile samo u jednom: trebali su upozoravati kako
pirovanje nema veze sa sakramentnima koje djeca primaju i apelirati na ljude da ako im je to toliko važno makar odgode feštavanje za koji mjesec, kad cifre zaraženih padnu.
Jer nastavi li se ovako, prema zakonima velikih brojki, nema šanse da se od tisuća ljudi koji će ovih dana bezbrižno i tvrdoglavo upirati u slavlja ne zarazi puno njih. Ne daj Bože nikome, ali korona ne šljivi naše novokomponirane običaje.