Prema prosječnoj bruto plaći iz srpnja ove godine, koja je u RH iznosila 11.972 kune, svaki hrvatski državljanin koji je odradio radni vijek od 40 godina za zdravstvo je iz te svoje bruto plaće izdvojio 813.600 kuna, odnosno oko 108.047 eura (tečaj 7,53). Mjesečno po toj bruto plaći za zdravstvo odvajamo 1695 kuna.
Toliko prosječno svakog zaposlenog hrvatskog državljanina košta zdravlje u Hrvatskoj, naravno ako odradi svoj kompletni radni vijek.
Ovih 108 tisuća eura koje odvojimo tijekom radnog vijeka za zdravstvo zaista izgleda puno. Nekad se za taj novac mogao kupiti pristojan stan od 50-ak kvadrata, čak i u Splitu, međutim ta su vremena prošla, isto kao što su prošla vremena jeftinog ili besplatnog liječenja. Prije je liječenje bilo jeftinije jer nije postojalo novih i modernih dijagnostičkih metoda liječenja, kao ni kompliciranih operativnih zahvata ili skupog onkološkog liječenja.
Skupi zahvati
Da bismo pokazali koliko košta liječenje u Hrvatskoj, malo smo se potrudili pa smo doznali i neke cijene liječenja u RH.
Tako trombektomija, odnosno mehaničko vađenje ugruška iz krvne žile, čime se omogućava ponovni protok krvi i hranjivih sastojaka u mozak, odnosno narodnim jezikom "mrtvog čovjeka ponovno digneš na noge", u najjeftinijoj varijanti košta 25 tisuća kuna, a njezina cijena može rasti i do 100 tisuća kuna.
Samo jedan stent za trombektomiju košta oko 20 tisuća kuna. Nakon uspješno obavljene trombektomije čovjek nastavlja živjeti, pa je stoga cijena ovog postupka, kolika god ona bila, mizerna.
Endovaskularno liječenje aneurizme, koje je nedavno obavljeno jednom čovjeku, poznatom potpisniku ovih redaka, čime se opet sprječava smrtonosni ishod, košta od 70 do 150 tisuća kuna. Taj naš sugrađanin je do sada, tijekom svoga života, operirao kralježnicu, ugradio umjetni kuk, imao tešku i zahtjevnu operaciju slomljene bedrene kosti i obavio je endovaskularno liječenje aneurizme na karotidi, s time da ga čeka još jedan zahvat na drugoj karotidi. On je do sada hrvatskom zdravstvu "potrošio" nekoliko stotina tisuća kuna liječenja po raznim bolnicama, a još je uvijek radno sposoban, nije ni blizu mirovine, a što bude stariji, zasigurno će i potreba za bolnicom i liječenjem biti još veća. Nastavi li ovim tempom, on će hrvatskom zdravstvu "iscijediti" i posljednju lipu onoga što je tijekom života uplatio u zdravstveno osiguranje.
Kada smo kod problema sa srcem, odnosno kod srčanih bolesnika, ugradnja jedne premosnice košta oko 80 tisuća kuna, dok ugradnja srčanog zalistka košta oko 100 tisuća kuna, s time da se cijena liječenja povećava ako se produlji boravak pacijenta u bolnici. Kada je u pitanju transplantacija srca, koju, ruku na srce, i ne trebamo baš svi obaviti tijekom života, ona može koštati i po nekoliko milijuna kuna.
Pametni lijekovi su skupi
Kada je u pitanju neurokirurgija, i kod nje je liječenje skupo. Tako jedna najobičnija operacija kralježnice s "ležanjem" u bolnici od četiri dana košta između 14 i 15 tisuća kuna. Kada je u pitanju operacija tumora na mozgu, i kad pacijent nakon operativnog zahvata boravi najmanje 48 sati na respiratoru, cijena liječenja veća je od 100 tisuća kuna. Ugradnja elektroda u mozak, koju također obavljaju hrvatski neurokirurzi, košta i više od 150 tisuća kuna.
Umetanje kardiovertera, odnosno jedan dan liječenja, košta nešto više od 21.760 kuna, transplantacija alogenične koštane srži košta 15.251 kunu, jedan dan nošenje ECMO uređaja 14.506 kuna...
Kada je u pitanju onkologija, cijene su još veće jer su u pitanju pametni lijekovi, odnosno ciljana terapija za karcinome. Tako moderne terapije liječenja koštaju od četiri do pet tisuća eura mjesečno, a znaju se penjati i do 15 tisuća eura mjesečno. Nažalost, onkoloških bolesnika, odnosno onih kojima je potrebna tako skupa terapija, ima sve više u RH pa su i izdaci za ovaj oblik zdravstva enormni. Sada zamislite koliki su novčani iznosi u pitanju kada onkološki pacijent ima potrebu za višemjesečnim liječenjem te, recimo, za šest mjeseci njegovo onkološko liječenje skupim i pametnim lijekovima košta 90-ak tisuća eura. A takvih je sve više.
Stoga bi svako društvo u Europi i svijetu, pa tako i hrvatsko, trebalo definirati, odnosno provesti javnu raspravu o tome što bi se to moglo financirati, a što ne, budući da ni najbogatija svjetska društva ne mogu platiti baš sve u liječenju. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) procijenila je da bi za godinu dana produljenog života najviše trebalo potrošiti tri do četiri BDP-a po osobi, pa tako ako nešto košta oko 45 tisuća dolara, to bi bilo podnošljivo za neko društvo, a sve poviše toga bila bi utopija, odnosno neisplativo, odnosno društvo to ne bi moglo podnijeti.
Kada je u pitanju kirurgija, na kojoj završi najviše ljudi tijekom života, cijene su na tragu ovih gore navedenih.
Tako operacija karcinoma debelog crijeva košta oko 20 tisuća kuna (uračunat samo materijal i sam zahvat), a dodatno ovu operaciju povećava cijena "ležanja", njege, lijekova, infuzija... I ta cijena je tolika ako nema postoperativnih komplikacija. Ako one nastupe, pacijent ponovno mora "na stol", ponovno na operaciju, i tada se cijena njegova liječenja penje i do 100 tisuća kuna. Tumor pluća operira se za oko 50 tisuća kuna (nije uračunato "ležanje", lijekovi, njega i komplikacije), karcinom gušterače košta nerijetko više od 30 tisuća kuna, a žuč i slijepo crijevo bolnicu koštaju najmanje po 10 tisuća kuna.
Na kraju bismo htjeli istaknuti "ležanje" na JIL-ovima (jedinice intenzivnog liječenja).
Između života i smrti
Ako netko završi na JIL-u i ako tamo leži 96 sati priključen na respirator, što je vrlo česta, odnosno svakodnevna pojava, njegovo liječenje košta 123 tisuće kuna. Dakle, u ta četiri dana što je bio priključen na respirator, takav je pacijent "potrošio" šest godina što je izdvajao iz svoga bruto osobnog dohotka. I to je samo boravak na JIL-u, a mnogima mora biti jasno da takvi pacijenti nakon JIL-a odlaze na ostale bolničke odjele, gdje borave još danima, pa i mjesecima.
Zbog toga, svi oni koji "kukaju" kako je 4000 kuna – koje će morati platiti za bolničko liječenje ako ne plaćaju dopunsko zdravstveno osiguranje – puno moraju biti svjesni da je to samo "kap u moru" onoga što je potrošeno za njihovo liječenje, oporavak, odnosno preživljavanje.