"Sjedio sam na Nantucketu s čašom vina u ruci kad sam shvatio da ne mogu više podnositi svoj posao. Bio sam lobist između 2003. i 2010. u Washingtonu. Odustao sam s gađenjem. Godine legaliziranog podmićivanja izložile su me najgorim elementima političkog djelovanja naše zemlje. Ni moja plaća od pola milijuna godišnje nije mogla olakšati moju savjest.
Danas je većina lobista uključena u sustav podmićivanja, ali to je legalna vrsta, onakva koja hara hodnicima Washingtona. To je sustav podmuklo izabranih čelnika koji očekuju priljev novca u kampanji, a zauzvrat su industrija, interesne skupine i korporacije nagrađeni onim što žele: zakonima i pravilima koja im idu u prilog. To je sustav koji reagira samo na novac, a nakon godina igranja i plaćanja igre, želio sam izaći, brzo.
Problem u ovoj zemlji nisu naši političari lijevo ili desno. To je novac bez kojeg ne mogu živjeti. Ako stvarno želite da se Washington promijeni, onda biste trebali nastojati da se riješite novca u politici." Tako zvuči ispovijed Jimmyja Williamsa, bivšega lobista koji danas radi kao politički komentator.
Samo u 2019. američki lobisti su potrošili 3,47 milijardi dolara da "iskoriste politički utjecaj kao sredstvo za stvaranje produktivnog zakonodavstva" u SAD-u. Tamo je pravo na lobiranje zaštićeno prvim amandmanom i Zakonom o otkrivanju podataka o lobiranju iz 1995. godine. Demokrati i Republikanci su tako 2010. dijelili 48 najboljih donatora, koji su si na taj način osiguravali pristup političkom kormilarenju bez obzira na to koja stranka ima većinu. Neke od tih korporacija su Wal-Mart, Hewlett-Packard, Coca-Cola, Boeing, Pfizer, General Motors i Ford.
Biden prijeti ruskim kapitalistima
Jednako tako su newyorški Muzej moderne umjetnosti, Massachusetts Institute of Technology, Mayo Clinic i Guggenheim Museum, među ostalima, prihvatili milijune dolara od tajkuna povezanih s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, uključujući nekoliko onih koji su sada na meti zapadnih sankcija. Ni jedna od institucija nije rekla da planira vratiti bilo koju od donacija, a nekoliko ih je poručilo da je novac potrošen mnogo godina prije aktualnog sukoba.
Invazija na Ukrajinu izazvala je sustavnu kampanju odvajanja ruske elite od njihovih posjeda, plovila i bogatstva. Od početka ruskog napada 24. veljače, Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i Europska unija proširili su popis ruskih milijardera pod sankcijama na najmanje pedeset. Nije bio važan ni utjecaj koji su bogati Rusi godinama kupovali među torijevcima u Britaniji ili u objema političkim strankama u SAD-u. Čak je i "svetost privatnog vlasništva", ugrađena u temelje Amerike (što je i privuklo oligarhe da baš tamo prebace svoja ukradena bogatstva), preko noći prestala postojati. SAD je poduzeo vjerojatno najveći međudržavni transfer imovine u povijesti, ekvivalentan možda samo zapljeni crkvenih posjeda koju je proveo Henrik VIII., što je ujedno označilo i početak kraja feudalizma. Dok smo dosad takve gigantske konfiskacije viđali unutar država (revolucije u Francuskoj i Rusiji), nikad ih nismo doživjeli u jednom zahvatu, za 24 sata, između zemalja.
U svom javnom obraćanju u kojem je govorio o uvođenju sankcija za ruske oligarhe, Joe Biden je zaprijetio: "Dolazimo po vaše zlorođene dobitke." Sljedećeg dana Ministarstvo pravosuđa predstavilo je radnu skupinu ovlaštenu da "pronađe i zaplijeni njihove jahte, luksuzne apartmane i privatne avione". U Londonu su odvjetnici, bankari i spin doktori došli pod pritisak da prestanu pomagati oligarsima pri izbjegavanju financijskog nadzora. Čak je i Švicarska, koja je toliko posvećena novčanoj tajnosti da njezini novinari mogu biti zatvoreni zbog pisanja o financijskim curenjima, zamrznula financijsku imovinu četiri stotine ruskih klijenata.
Brooke Harrington, profesorica koja proučava porezne oaze i tajne tokove novca, ustvrdila je: "Stvari o kojima sam posljednjih petnaest godina slušala da su nemoguće, postale su moguće za manje od tjedan dana." Ta kritičarka pravila i rupa u zakonu koje štite bogatstvo od poreza ili javnog otkrivanja usporedila je iznenadne poteze s padom Berlinskog zida. "Kada se taj zid srušio, to nije utjecalo samo na Berlin, pa čak ni na Europu. To je promijenilo način na koji je svijet organiziran. Ne znam hoće li tako ići ovaj put, ali apsolutno ima potencijal da ovo bude takav značajan pomak."
Napor da se razotkriju skriveni tokovi ruskog novca obnovio je pozive da se osvijetle i mračniji kutovi u kojima se dotiču američki financijeri i politika. U svom obraćanju o stanju u Uniji, Biden je zatražio od Kongresa da donese Zakon o otkrivanju podataka, koji nastoji ograničiti ulogu "mračnog novca" na izborima, kako bi Amerikanci "mogli znati tko financira izbore". Sponzor zakona, senator Sheldon Whitehouse, kazao je: "S obzirom na to što se sve danas događa u svijetu, gdje mi zahtijevamo transparentnost o stranim autokratima i kleptokratima, to nam daje dobar argument za čišćenje pred svojim pragom."
Nestašluci američkih oligarha
Putinov brutalni vojni napad osvijestio je rizik koji predstavljaju neliberalne snage diljem svijeta. Ali širi napad na demokraciju gradio se godinama, orkestriran u nejasnim pravnim manevrima i sebičnim političkim projektima koji su narušili povjerenje u izabrane vlade, erodirali transparentnost i pothranjivali javni cinizam. "Mračni novac industrije fosilnih goriva sprječava Kongres da donese zakon o klimatskoj sigurnosti", rekao je Whitehouse. "Ako ExxonMobil može sakriti svoje političke donacije iza takvog novca, zašto onda Iranci ne mogu? Zašto Vladimir Putin ne može? Potrebna nam je transparentnost."
U Sjedinjenim Državama prijetnja demokraciji koju predstavljaju skriveni izvori gotovine postala je osobito evidentna kada je Trump pokušao poništiti svoj gubitak na izborima 2020. godine. Od tada su javni zapisi i istrage otkrili ulogu koju su neki američki oligarsi odigrali u delegitimizaciji Bidenove pobjede, poticanju dezinformacija i pokušajima prepravljanja državnih izbornih zakona.
Richard Uihlein, nasljednik pivskog carstva Schlitz, donirao je milijune desničarskim skupinama. Među njima je Conservative Partnership Institute, koji kao svoga višeg pravnog suradnika za izborni integritet navodi odvjetnicu Trumpove kampanje Cletu Mitchell, sudionicu zloglasnoga telefonskog razgovora u kojem je Trump vršio pritisak na izborne dužnosnike u Georgiji da "nađu" dovoljno glasova da on pobijedi na izborima. Julie Fancelli, vlasnica lanca supermarketa Publix, najveća je poznata donatorica iza protrumpovskog skupa 6. siječnja, koji je prethodio neredima na Capitolu. Izgleda da i američki moćnici, slizani s politikom, mogu prouzročiti nasilje i pokušaje autokracije.
No kako su uopće nastali ruski oligarsi i zašto su na tako lošem glasu? Sam izraz potječe iz starogrčkog i znači "vladavina nekolicine". Riječ je o poduzetnicima bivših sovjetskih republika koji su brzo akumulirali bogatstvo tijekom ere ruske privatizacije, nakon raspada SSSR-a 1990-ih. Propala sovjetska država stavila je državnu imovinu na svojevrsnu dražbu, što je omogućilo bivšim državnim dužnosnicima i njihovim kompanjonima da je se domognu "ispod stola". Prvi moderni ruski oligarsi pojavili su se pod Mihailom Gorbačovom tijekom njegova razdoblja liberalizacije tržišta. Ovi poduzetnici mlađe generacije uspjeli su izgraditi svoje početno bogatstvo jer su tadašnje reforme omogućile razdoblje "kada je koegzistencija reguliranih i kvazitržišnih cijena stvorila ogromne mogućnosti za arbitražu".
Između 2000. i 2004. Putin se upustio u borbu za moć s nekim oligarsima, na kraju postigavši s njima "veliku pogodbu", koja im je omogućila da zadrže svoje ovlasti u zamjenu za eksplicitnu potporu njegovoj vladi. Mnogi od njih postali su oligarsi tijekom Putinova vremena na vlasti, a često i zbog osobnih odnosa s njime, kao što je direktor instituta na kojem je predsjednik diplomirao 1996., Vladimir Litvinjenko, ali i njegov prijatelj iz djetinjstva i učitelj juda Arkadij Rotenberg. Budući da su skrili milijarde dolara na račune privatnih švicarskih banaka umjesto da ulažu u rusku ekonomiju, prozvali su ih "kleptokratima". Prema Davidu Satteru, autoru knjige "Tama u zoru", "ono što je pokretalo proces nije bila odlučnost da se stvori sustav utemeljen na univerzalnim vrijednostima, već volja da se uvede sustav privatnog vlasništva, koji je, u nedostatku zakona, otvorio put zločinačkoj potjeri za novcem i moći".
Ako želite znati više o načinu stvaranja oligarhije, guglajte "pretvorba i privatizacija u Hrvatskoj".
"Ovi pojedinci su se obogatili na račun ruskog naroda", priopćila je Bijela kuća. "Nastavit ćemo raditi s našim saveznicima i partnerima kako bismo pozvali na odgovornost ruske oligarhe i korumpirane vođe koji profitiraju od ovog nasilnog režima." Takve izjave postaju vrlo zanimljive kada ih se stavi u primjereni kontekst; ruski oligarsi su nastali uvođenjem instituta slobodnog tržišta – američkog vrhovnog ideala slobode i demokracije. Dodatno, ako se već govori o "bogaćenju na račun naroda", osam od deset najbogatijih ljudi – koji se sigurno nisu obogatili na račun izvanzemaljaca – jesu Amerikanci. A na "nasilje režima" koje proteklih desetljeća sustavno provodi "svjetski policajac", bilo u Afganistanu, Iraku ili Libiji, već je pomalo naporno trošiti tintu i piksele.
Jesu li svi bogataši lopovi?
Napad Zapada na oligarhe i druge ruske milijardere, općenito govoreći, opravdava se njihovom povezanošću i potporom – stvarnom ili navodnom – Putinu i njegovim kolegama ratnim huškačima u Kremlju. Na primjer, kada je 2014. otvoren novi most na Krimu, izgradila ga je tvrtka predsjednikova prijatelja Arkadija Rotenberga, a kamion koji je premijerno vozio preko njega napravila je korporacija Rostec u vlasništvu Sergeja Čemezova, još jednog Putinova intimusa. Iako će gotovo svakoga razveseliti brzo opadanje njihova bogatstva, sankcije otvaraju neka zabrinjavajuća pitanja, to više što je pogrešno pretpostaviti da je svaki oligarh sudionik Kremlja ili lopov – iako neki gotovo sigurno jesu.
Hoće li oligarsi i drugi ruski milijarderi imati ikakva pravna sredstva za obranu zapljene svoje imovine? Koji je minimalni prag za nametanje sankcija ili za otimanje imovine? Može li se bilo koji bogati Rus suočiti s kaznom? Ili samo oni koji su se obogatili u divljim, bezakonitim 1990-ima? Ili bilo tko za koga je poznato da je podignuo čašu s Putinom?
A što je s neruskim oligarsima? Ako je nezakonito bogatstvo glavno opravdanje za sankcije, zašto prestati s ruskim oligarsima? Pranje novca i drugi financijski zločini nisu isključivo ruski grijeh. Evo, na primjer, i neki ukrajinski oligarsi su također optuženi za pranje novca. Jedan od njih je Igor Kolomojskij, koji je nedavno pogođen američkim sankcijama zbog "značajne korupcije" u Ukrajini, a Ministarstvo pravosuđa ga je optužilo da koristi lažne tvrtke za premještanje bogatstva iz Ukrajine u Sjedinjene Države. Treba li mu oduzeti imovinu?
Treba li zaplijeniti kapital Bayera koji je 1983. razvio lijek za hemofiliju Factor VIII koristeći plazmu donora od kojih su neki imali AIDS te je, i godinu dana nakon razvoja novog boljeg lijeka, nastavio prodavati zalihe tisućama pacijenata u Aziji i Južnoj Americi, tako ih zarazivši? Bi li valjalo staviti čizmu na imovinu British Petrola koji je svojom nepažnjom 2010. u Meksički zaljev ispustio više od 130 milijuna galona sirove nafte u jednoj od najgorih ekoloških katastrofa u svjetskoj povijesti? A što je s imovinom britanske kraljevske obitelji koja je izgrađena na zločinima imperijalizma i ostavština feudalnog društva? Ili nasljedstvom obitelji Pinochet, Franco ili Milošević?
Što se tiče ruskih oligarha, čini se da su u ozbiljnim problemima. Oni koji su na strani ruskog predsjednika riskiraju da njihova neruska imovina bude pogođena sankcijama ili zaplijenjena. Oni koji se distanciraju od njega, ili ga pak kritiziraju da je započeo rat koji je već ubio tisuće na objema stranama, riskiraju njegovu okrutnu osvetu.
Jedan od najbogatijih ljudi Rusije, bankar Mikhail Fridman, rekao je da je rat tragedija za obje strane i zamolio je novinare da od njega ne traže da izravno kritizira Putina "zbog straha za svoju obitelj". Referirajući se na sankcije, koje zamrzavaju dio imovine i zabranjuju putovanja, ovaj rođeni Ukrajinac je kazao da su one neopravdane i da će se boriti protiv njih. "Moji roditelji su mi uvijek govorili: znaš, zato što si Židov, ne možeš biti na ovoj ili onoj poziciji, na ovom sveučilištu ili ovom poslu. Sad se suočavam s istom situacijom ovdje na Zapadu jer sam Rus." No dodao je da sankcije, u svakom slučaju, neće imati željeni učinak pomoći u obuzdavanju Kremlja, već će samo prouzročiti patnju običnih Rusa.
Etnička diskriminacija kao vrlina
Evgenij Lebedev, sin oligarha i bivšega KGB-ova agenta te vlasnik londonskog Evening Standarda, objavio je na naslovnoj stranici svojih novina: "Predsjedniče Putine, molim vas, zaustavite ovaj rat. Kao ruski državljanin molim vas da zaustavite Ruse da ubijaju njihovu ukrajinsku braću i sestre. Molim vas da spasite Europu od rata." Drugi ruski poslovni mogul, Oleg Deripaska, otvorio je Telegram samo kako bi na njemu podijelio svoju antiratnu izjavu. Smatra se Putinovim saveznikom, ali je tamo napisao da je "mir vrlo važan" i da bi razgovori o okončanju rata trebali početi "što je prije moguće".
Dominic Raab, potpredsjednik britanske vlade, rekao je da će podržati korištenje zaplijenjenih nekretnina za smještaj ukrajinskih izbjeglica. Bit će zanimljivo vidjeti koliko dugo će se izbjeglice zadržati u tim zdanjima i što će poslije biti sa svom tom imovinom, koja je sve do vojnog udara bila čista kao suza. Hoće li u njima ostati živjeti ukrajinski konobari, sobarice i bauštelci ili će se pak useliti – neruski oligarsi? Hoće li jahte služiti kao smještaj za kijevske dadilje, smetlare i prostitutke? Hoće li se ruski milijuni uložiti u zelenu energiju i tako onemogućiti svaki budući rat, na ovaj ili onaj način, povezan s izvorima fosilnih goriva?
Sankcije, jasno, neće zaustaviti rat. Vojska i naoružanje već postoje, nafte i plina Rusija ima, a hrana i novac za vojnike će se otrgnuti iz usta i džepova svih ostalih građana te države – najprije onih koji se bore protiv sukoba. Oligarsi će i dalje ostati bolesno bogati, a Ruse će, po tko zna koji put, pokositi jad i bijeda. Maher Mensour, Iračanin koji je proživio porazne sankcije uvedene Iraku nakon invazije na Kuvajt, rekao je: "Namjeravali su kazniti Saddama, ali sve što su učinili bilo je da su naše živote učinili nemogućim."
Nažalost, izgleda da Iračani još nisu čuli za prokušanu tehniku izbjegavanja nemogućega – dobro staro lobiranje.