Kako je nekad najmoćnija žena policije odjednom postala državni neprijatelj broj 1: ovo je velika priča o ‘Diksi‘, srpskoj mafiji i Vučićevoj mreži

Srpski mediji objavili su veliki portret Dijane Hrkalović, te su podsjetili na rad novinara Balkanske istraživačke mreže – BIRN.

Njihov tekst prenosimo i mi: 

Nakon godina podrške, pohvala i priznanja, moćna Dijana Hrkalović ostala je usamljena, odbačena i označena kao vrhovni krivac za sva (izvan)institucionalna nezakonita i kriminalna djelovanja u samom vrhu države Srbije.

U njeno "zlatno doba", ime joj se sa službenih mjesta i preko provladinih medija spominjalo s poštivanjem. Posljednjih mjesec dana se ti isti trbuhozborci vlasti natječu u broju kriminalnih radnji koje joj stavljaju na teret, najčešće je povezujući s uhićenim vođom navijačke bande "Principi", Veljkom Belivukom.

Mlada, bez policijskog iskustva, dovedena je 2014. u MUP, a već sljedeće godine počele su se širiti glasine o dvadeset sedmogodišnjakinji koja postrojava čak i sijede glave, naređuje, prijeti, postavlja i smjenjuje, poligrafira, kontrolira sve najosjetljivije policijske istrage…

Glasine su se širile po društvenim mrežama, raznim portalima, a o tome su pisali i pojedini nezavisni mediji. Vlast ništa nije demantirala, već je za dobar rad nagrađivana prelazeći s nižih na više pozicije tajfunskom brzinom. Njena navodna moć bila je tolika da se po policiji pričalo kako je faktički ministar ona, a ne Nebojša Stefanović, koji je to samo formalno.

Iako je izgledalo da odjeci glasina i afera, koje su se nizale godinama, ne utječu na vlast, potresi su stvarali pukotine. Akteri političko-policijske scene oprezno su se po njoj kretali, pazeći da u te pukotine ne propadnu. A onda su se dogodili Krušik i Jiranjica i "reditelj" je, na kraju, morao promijeniti mizanscenu. I potpisati epizodu "Prisluškivanje".

Kao u nekoj "sapunici", uloge su se toliko izmiješale, pa su dojučerašnji prijatelji postali neprijatelji, a neprijatelji – prijatelji i suradnici. U toj podjeli, Hrkalovićevoj je "redatelj", kako izgleda, sada dodijelio ulogu glavnog negativca.

Počeci

Dijana Hrkalović rođena je u srpnju 1987. godine. Po obrazovanju je psiholog, a ljetos je i doktorirala.

Još kao studentica se politički angažirala. Već na izborima 2008. godine bila je kandidat za zastupnike u Skupštini Srbije na listi Pokret snaga Srbije – Bogoljub Karić. Tada je imala 21 godinu, a na listi za skupštinare bila je na 80. mjestu. Na 69. mjestu bio je i njen otac, Dane Hrkalović. On je kandidat za poslanika bio i na izborima, koji su organizirani 2007., također na listi Bogoljuba Karića.

U to vrijeme bio je i predsjednik Upravnog odbora Agrarnog fonda općine Požarevac. Do srpnja prošle godine bio je suvlasnik stočarske zadruge "Stočar DH" iz Požarevca. U ovoj obiteljskoj firmi, Dijana je bila suvlasnica i to sve do siječnja 2016. godine.

Nakon "odskočne daske" u Pokretu snaga Srbije Bogoljuba Karića, Dijana Hrkalović učlanila se u SNS.

Pre sigurnosno-policijske karijere, bila je odbornik u Skupštini grada Beograda u koju je dospjela nakon izbora 2012. kada je SNS došao na vlast. Odbornik SNS-a je bila od 12. lipnja 2012. do 14. prosinca iste godine.

Nema podataka o tome kada je počela raditi u Sigurnosno-informativnoj agenciji (BIA), ali zna se da su 29. travnja 2014. godine MUP i BIA potpisali Sporazum o preuzimanju državnog službenika, prema kojem se BIA suglasila da Hrkalović prijeđe u MUP.

Do ovog preuzimanja došlo je nakon izvanrednih parlamentarnih izbora 2014., kada je Nebojša Stefanović imenovan za ministra policije, odnosno kada je SNS to ministarstvo preuzeo od SPS-a i dotadašnjeg ministra Ivice Dačića.

MUP je sutradan, 30. travnja, načinio rješenje kojim je Dijana Hrkalović raspoređena na mjesto zamjenice šefa kabineta ministra unutarnjih poslova. U istom rješenju je navedeno i da je raspoređivanjem u MUP-u stekla zvanje policijskog inspektora.

Nije poznato je li Hrkalović ispunila uvjete za zvanje policijskog inspektora i što ju je preporučilo za poziciju zamjenice šefa kabineta ministra, budući da u policiji nije imala nikakvo iskustvo. Kao pravnu osnovu za odluku u rješenju se navode pravilnici o sistematizaciji radnih mjesta u policiji, koji nose oznaku "strogo poverljivo".

Ime koje se ne izgovara naglas

Za veoma kratko vrijeme, ova mlada žena prešla je put od potpune anonimnosti do pozicije jedne od najutjecajnijih i najmoćnijih osoba u samom vrhu srpske policije.

Na poziciji zamjenice šefa Stefanovićevog kabineta ostaje 14 mjeseci, nakon čega 10. srpnja 2015. postaje tajnik Uprave kriminalističke policije (UKP). Točno dvije godine poslije, postat će državna tajnica MUP-a.

Povodom izbora na funkciju državnog tajnika Politika je prenela da je "Dijana Hrkalović u prethodne dvije godine postigla zapažene rezultate na poziciji tajnika Uprave kriminalističke policije, kojim je koordinirala nakon što je dotadašnji načelnik Srđan Paskvali otišao u mirovinu".

Politika dalje navodi da je Dijana "sudjelovala i u mnogim istragama, koje su zadale udarac organiziranom kriminalu i korupciji, a mnoge od tih akcija je i sama koordinirala".

Gotovo od samog početka njene policijske karijere, za nju se vezuju brojne kontroverze.

Prve informacije o Dijani Hrkalović počele su stizati do javnosti nakon saslušanja Danila Redžepovića, vlasnika kontroverznog portala Teleprompter u listopadu 2015. godine u novosadskoj policiji.

Do saslušanja je došlo nakon što je Redžepović objavio navodni transkript prisluškivanog razgovora između bivšeg lidera DS-a Bojana Pajtića i Lidije Udovički, sestre tadašnje ministrice za lokalnu upravu Kori Udovički. Iz tih transkripta se, naime, moglo zaključiti da je Nikola Petrović, kum Aleksandra Vučića, reketario američku firmu "Continental wind" zbog posla koji je ta kompanija trebala započeti u Srbiji.

Redžepović je tim povodom dva puta saslušavan, a nakon prvog iskaza objavio je da je u prostoriji u kojoj je saslušavan bilo "točno pet osoba – četiri muškarca i jedna djevojka", ne znajući tada još da je ta djevojka – Dijana Hrkalović.

"Jedan od policajaca donio je kavu, vodu, ledeni čaj... Djevojka je donijela svoj zlatni `Davidoff` i ponudila me… Vidio sam da posjeduje neko osrednje znanje iz psihologije. Muškarci manje-više, ali djevojka koja je vodila 95 posto razgovora, koristila je psihološko-lingvističke tehnike, koje su zastarjele još u 19. vijeku", pisao je tada Redžepović.

"Pokušala je na 1001 način iz mene izvući ime i prezime osobe koja mi je dostavila transkript…. Nakon tri sata psihičkog maltretiranja da izvuku iz mene ime i prezime izvora, razgovor je završen", prenio je tada svoje dojmove Redžepović, otkrivši nekoliko dana poslije da je ustvari razgovarao s "moćnom" Dijanom Hrkalović.

U policiji je istovremeno bivalo sve više nezadovoljnih, koji su medijima došaptavali informacije o Hrkalović, opisujući je kao osobu pred kojom šute i najveći policijski eksperti, koji u policiji rade desetljećima.

Glasno su se pobunili predstavnici pojedinih policijskih sindikata nezadovoljni partijskim i rođačkim zapošljavanjima u MUP-u, ali i zbog otpuštanja nepodobnih.

"Ona sa dva dana službe vodi glavnu riječ. Njen odnos prema nama je skandalozan, očekuje da samo klimamo glavom. Imao sam sukob s Hrkalovićevom i među nama su pale teške riječi", prenijeli su 2015. godine pojedini mediji riječi Momčila Vidojevića iz Nezavisnog policijskog sindikata Srbije, jednog od brojnih policijskih sindikata.

O Hrkalovićevoj su počeli govoriti i opozicijski političari. Na zasjedanju Skupštine Srbije u siječnju 2016. godine, govoreći o pojedinim rješenjima novog Zakona o policiji, Zoran Živković je konstatirao kako ne vjeruje da će zakon popraviti trenutno stanje zbog politizacije te institucije.

"Tu imamo jedan primjer kako se to inače sada radi, očigledno je da će se tako i nastaviti, a to je primjer tajnika UKP-a. Zove se Dijana Hrkalović, ima 29 godina, došla je niotkuda u policiju i postala je najvažnija osoba, nadam se poslije ministra, u cijelom Ministarstvu. Ona uhićuje, privodi, prisluškuje, pokreće i zatvara istrage i to sve sa svojih 29 godina i zvanjem magistra psihologije, što, priznat ćete, nije baš mnogo vezano direktno za poslove policije", rekao je tada Živković.

Njemu je replicirao ministar Stefanović, stajući u obranu svoje kolegice.

"Moram da kažem da je ružno što se jedna mlada djevojka, koja ima 29-30 godina, koja je radnik MUP-a, prije toga je bila radnik BIA-e, provlači kroz blato i iznose se neke kvalifikacije o njenom životu i radu bez mogućnosti da ona ovdje odgovori, jer ona nije narodni zastupnik i ne može govoriti pred vama".

Stefanović je kazao da se "radi o izuzetnoj osobi, izuzetnom radniku". On se zapitao "otkud toliki strah od jedne djevojke od 29 godina".

"Očigledno mnogo smeta zato što se nije nakrala, nije bila u bilo kakvoj korupcijskoj aferi, nije uzimala subvencije za vinograde, nije pljačkala novac građana Srbije na različite načine, i to, očigledno, smeta. A ja vam mogu kazati da se radi o osobi koja zavrjeđuje poštovanje i povjerenje zato što se bori za ovu zemlju", završio je ministar, a njegov odgovor propraćen je aplauzom poslaničke većine.

Od borca za svoju zemlju do optužbi za prevrat

Kako se dogodilo da, kako je tada govorio Nebojša Stefanović, jedna osoba vrijedna poštovanja i bez mrlje u biografiji, pod još uvek nerazjašnjenim okolnostima, iznenada napusti policiju 30. svibnja 2019. godine, da bi danas bila proglašena za centar korupcije i vođu kriminalnih klanova, dok prorežimski mediji stvaraju atmosferu koja sliči na one koje su prethodile nekim likvidacijama?

Odgovor na ovo pitanje mogao bi se potražiti u kronologiji brojnih događaja, tijekom kojih su se "karte" promiješale. U ovom dijeljenju, Hrkalovićeva je, izgleda, dobila najlošije.

U početku, Hrkalović nije davala izjave za javnost, a građani su mogli povremeno vidjeti na konferencijama za novinare ministra policije Nebojše Stefanovića, gdje bi uz nekolicinu osoba iz vrha policije, stajala iza njega, sa strogim izrazom lica, što je vjerojatno trebalo prenijeti poruku o važnosti onoga što se priopćava. U takvom društvu bila je uprkos tome što su, kako je to rekao i sam ministar, u nadležnosti tajnika UKP-a, prije svega, administrativni poslovi koordinacije rada te policijske uprave.

Međutim, po prirodi posla, tajnik je mogao biti upoznat i s mnogim operativnim podacima iz istraga, a Hrkalovićevoj je omogućeno da to, sudeći po brojnim informacijama koje su tada stizale do medija, koristi i postupa izvan svojih nadležnosti, pa su zaposleni tvrdili da je moćnija od ministra.

Prema informacijama iz tog vremena, najvažnija zaduženja koja je Hrkalovićeva dobivala iz samog vrha vlasti, bilo je sve ono što joj se danas pripisuje kao njeno samostalno djelovanje – provođenje mjera praćenja i prisluškivanja tijekom istraga, ali i čuvanje takvih informacija u tajnosti do trenutka kad dođe vrijeme za njihovu upotrebu.

Sudjelovala je i u poligrafskim saslušavanjima. Poznat je slučaj bivšeg načelnika UKP-a Rodoljuba Milovića, koji je smijenjen u lipnju 2014, nakon što je vođa kokainskog klana Darko Šarić rekao na suđenju da je Miloviću navodno dao mito od sedam milijuna eura da ne bi vodio istragu protiv njega. Iako je poligrafsko ispitivanje Milovića pokazalo da to nije točno, on je smijenjen.

U radnoj grupi za ispitivanje, kako je to u intervjuu za KRIK i NIN potvrdio Milović, bila je Hrkalovićeva, iako je tada bila na poziciji zamjenika šefa ministrovog kabineta, kojem ovakvi zadaci nisu u opisu posla.

"Na svako njeno pitanje ili opasku osjećao sam se malo nadmoćnije. Jer pored svih tih iskusnih policajaca, jedna neiskusna djevojka postavlja amaterska pitanja. Mislim da se dokazivala pred nekim drugim, preda mnom nije. Očito joj je neko naložio da me saslušava. Neko je polagao velike nade u nju. Čini mi se da se to nekako izjalovilo. Izlazila je na svake dvije minute iz kancelarije, gdje su me saslušavali i referirala nekom ’autoritetu’", rekao je u tom intervjuu Milović.

Poslije Milovićeve smjene, dugo nije imenovan njegov nasljednik, pa je Hrkalovićeva faktički preuzela upravljanje kriminalističkom policijom.

Hrkalovićeva je, kako se moglo čuti 2015., sudjelovala i u organiziranju poligrafskog testiranja Nikole Petrovića, Vučićevog kuma. Kako bi se javnost u Srbiji razuvjerila da je Petrović sudjelovao u već spomenutom reketarenju američke kompanije Continental Wind, trebalo je organizirati poligraf, koji bi to i pokazao.

Pričalo se još 2016. godine da su joj, navodno, podređeni svi kadrovi koji rade u UKP-u kao i u odjelima koji sudjeluju u tajnom, nezakonitom praćenju političara, ali i novinara.

O navodnom praćenju novinara govorio je pripadnik policije Dejan Tripković u kaznenoj prijavi, koju je u siječnju 2016. godine podnio protiv ministra policije Stefanovića, optužujući ga da je po njegovom nalogu u prosincu 2014. nezakonito praćena novinarka dnevnog lista Alo, Svetlana Vojnović.

Tripković je, između ostalog, napisao da je Stefanović po dolasku u ministarstvo, zadržao nekoliko postojećih pripadnika odjela za praćenje, koji su zajedno s novodovedenima obavljali poslove prisluškivanja krijući od ostalih zaposlenih, a dokumenti se nisu zavodili u postojeće evidencije odjela. Umjesto službenog evidentiranja, oni svoje izvještaje i bilješke nose osobno Dijani Hrkalović, pisao je taj policajac u kaznenoj prijavi. Tužilaštvo je prijavu odbacilo.

Iste godine podnesena je još jedna kaznena prijava iz koje se mogla vidjeti uloga vrha policije u izdavanju zapovijedi za praćenja i prisluškivanja. Nju su 4. kolovoza 2016. godine podnijela dvojica bivših operativaca službe za tajno praćenje, Mladen Trbović i Milan Dumanović. Prijavu su podnijeli protiv tajnice UKP-a Dijane Hrkalović i drugih šefova te uprave zbog toga što su više neobučenih operativaca MUP-a tajno poslali u špijunsku misiju u Potočare, na memorijalni skup srebreničkim žrtvama, bez službene legitimacije i službenog oružja.

Oni, između ostalog, opisuju da je na čelu radne grupe koja je organizirala tu akciju u Srebrenici, bila Dijana Hrkalović i da se sve radilo po usmenoj zapovijedi, bez odluke suda i bilo kakvih službenih dokumentata. Opisujući koliko je moćna tajnica UKP-a, u kaznenoj prijavi ovi operativci navode i da se videosnimke operativnih obrada, mimo procedure, nose osobno Dijani Hrkalović.

Оvaj slučaj završio se ne samo odbacivanjem kaznene prijave Dumanovića i Trbovića, već i podizanjem optužnice protiv te dvojice operativaca za odavanje službene tajne. Taj sudski postupak još nije okončan.

Nalaze tužiteljstva, koje je 2016. godine zaključilo da nezakonitog prisluškivanja u policiji nema, četiri godine poslije faktički je demantirao predsjednik Srbije.

Posljednjeg dana 2020. objavio je da se u policiji nezakonito prisluškuje i da je na meti takvog prisluškivanja upravo on, te da je riječ o pokušaju državnog udara. Ustvrdio je da ima i dokaze, odnosno da posjeduje dio svojih prisluškivanih razgovora, ali da ih ne da, jer "ne želi rušiti svoju državu".

To je bio signal prorežimskim tabloidima iz čijih se napisa, koji su uslijedili, moglo zaključiti gdje bi trebalo tražiti krivca, a oni su vodili i ka doskorašnjem ministru policije Nebojši Stefanoviću, jer je po svojoj funkciji za to morao znati.

I dok su Vučićevi tabloidi upirali prstom na Stefanovića, Vučić je u intervjuima televizijama, koje drži pod čeličnom kontrolom, po tom pitanju bio neodređen, vješto izbegavajući da ga direktno optuži. Nije optužio ni Dijanu Hrkalović, protiv koje su žestoku kampanju poveli tabloidi, sve otkrivajući informacije kojima su već godinama zatrpani neslužbeni kanali.

Zbog čega su one svoju upotrebnu vrijednost dobile u ovom trenutku? Zašto je ova priča upotrijebljena u momentu kada Hrkalovićeve već godinu i pol nema ni u policiji ni u javnosti?

Sale Mutavi, Velja Nevolja i Vučko

U godinama tijekom kojih su mediji, koji nisu pod kontrolom vlasti, pisali o navodnoj povezanosti policije s kavačkim klanom, čiji je "oficir za vezu" sa državom navodno bila Dijana Hrkalović, država je na to odgovarala njenim unapređenjima i nagrađivanjima.

Država joj se za "izuzetan doprinos izgradnji i jačanju kapaciteta sektora sigurnosti i civilne kontrole službi sigurnosti", zahvalila i nepuna dva mjeseca prije nego što će ona naprasno otići iz policije. U ime parlamentarnog Odbora za kontrolu službi sigurnosti, plaketu joj je uručio predsjednik tog odbora Igor Bečić, visoki dužnosnik SNS-a.

Kada je 30. svibnja 2019. godine razriješena dužnosti, nije bilo pouzdanih informacija o razlozima njenog odlaska iz policije. Iz nešto malo službenih, nije se moglo mnogo toga zaključiti.

U jednom intervjuu koji je dala jesenas, rekla je da je nitko nije otjerao i da je otišla sama, zbog borbe s opakom bolešću.

Te 2019. godine, međutim, bile su dvije šture službene informacije i dosta nagađanja.

Njen odlazak iz policije najavljen je dan ranije priopćenjem MUP-a. Tada je rečeno da Hrkalovićeva od sutra više neće obavljati tu funkciju "zbog drugih obaveza, koje će preuzeti u narednom periodu".

Pet dana poslije ministar Nebojša Stefanović je, obraćajući se novinarima, rekao da ne zna koji će posao u budućnosti obavljati i da je to njena privatna stvar i dodao da je podnijela ostavku na funkciju državnog tajnika i potpisala sporazumni raskid radnog odnosa.

U kratkoj odluci Vlade Srbije od 30. svibnja 2019., međutim, piše samo da se Dijana Hrkalović razrješava funkcije, bez navođenja da je to učinjeno na njen osobni zahtev.

Neslužbeni izvori nagađali su o razlozima njenog odlaska. Prema jednoj verziji, okidač je bila akcija uhićenja, koju je kosovska policija provela 28. svibnja 2019. godine (samo dan prije MUP-ovog priopćenja o njenom razrješenju) u pojedinim srpskim općinama na Kosovu, kada je privedeno 19 policajaca i 9 civila.

Naime, Hrkalović je, navodno, bila u kontaktu sa KFOR-om, koji ju je obavijestio da kosovska policija priprema akciju uhićenja u okviru suzbijanja kriminala i da će biti uhićene i pojedine osobe srpske nacionalnosti, ali ona o tome, navodno, nije obavijestila Aleksandra Vučića.

Ipak, kao najvjerojatniji razlog za smenu izvori su navodili Stefanovićev boravak u Washingtonu, gdje se sastao s direktorom Federalnog istražnog biroa Christopherom Wrayom. Tom prilikom je, navodno, ministru poručeno da se mora riješiti ljudi koji kriminaliziraju srpsku policiju, i da se to, navodno, odnosilo i na Hrkalović.

Bilo je onih koji su govorili da je Stefanoviću "naredba" iz Amerike stigla kao naručena, jer je zbog navodno narušenih odnosa sa Hrkalovićevom, tražio njenu smjenu od Vučića osobno još 2018. godine. Drugi su opet tvrdili da su Stefanović i Hrkalovićeva bili u osobnim odnosima i da je ministar bio primoran otpustiti svoju blisku saradnicu.

Koja god da je od ove dvije verzije priče točna, tek informacije da je Dijana Hrkalović glavna spona podzemlja s policijom, odnosno državom, stizale su godinama iz policijskih izvora.

Pričalo se o njenoj navodnoj emotivnoj vezi s Nenadom Vučkovićem zvanim Vučko, pripadnikom beogradskog odreda Žandarmerije, koji je navodno imao bliske veze s navijačima Partizana, koji imaju kriminalne dosjee. Policijski sindikat Srbije je tražio od Hrkalovićeve još u ljeto 2018. godine da provjeri informacije o Vučkovićevoj vezi s navijačkim grupama.

Također se govorilo o tome da je Vučković bio blizak s Aleksandrom Stankovićem zvanim Sale Mutavi, ubijenim vođom navijača Partizana i njegovim najbližim suradnikom Veljkom Belivukom, poznatim pod nadimkom Velja Nevolja. Veze sa spomenutom dvojicom pripisivane su i Hrkalovićevoj.

Vojni sindikat podnio je kaznenu prijavu u kojoj se tvrdilo da je Vučković od veljače do lipnja 2016. godine odlazio u streljanu Vojske Srbije u Pančevu zajedno sa Saletom Mutavim i Veljom Nevoljom, s kojima je navodno bio i generalni tajnik Vlade Srbije Novak Nedić.

Točku na ovu aferu stavilo je tužilaštvo u Pančevu, koje je početkom 2018. godine odbacilo kaznenu prijavu zbog nedostatka dokaza, jer su iz evidencije ulazaka u spomenuti vojni objekt, bili su iskidani listovi i izbrisane snimke s nadzornih kamera.

Ključni događaj, koji je na površinu izbacio do tada nepoznate detalje o sprezi mafije i države, bilo je ubojstvo Aleksandra Stankovića – Saleta Mutavog – u listopadu 2016. godine. Iako je tijekom te godine ubijeno još nekoliko vođa "navijača", a broj mafijaških obračuna se tijekom posljednjih godina povećao, ministar Stefanović do tada nije priznavao da je kriminal u porastu.

Međutim, povodom Stankovićevog ubojstva, ministar policije je održao konferenciju za novinare i to već sljedeće jutro nakon likvidacije, najavljujući da policija kreće u rat s mafijom i da obračune kriminalnih grupa više neće tolerirati. Uz ministra su na konferenciji za novinare stajali direktor Vladimir Rebić i Dijana Hrkalović.

U ratu svatko sa svakim

Sve ove događaje, tijekom prethodnih godina stalno su pratile informacije o sukobima u policiji između različitih osoba i struja. U početku se govorilo da Stefanović, Hrkalovićeva i ljudi koje su oni doveli čine jednu struju, da bi poslije ministar i državna tajnica bili svrstani u dvije suprotstavljene struje. Povremeno se stjecao dojam da tamo bukti "rat" svakoga sa svakim.

A onda su počele stizati i informacije o sukobu na relaciji Stefanović - Vučić. Od najbližih suradnika i priča o velikoj Stefanovićevoj lojalnosti, iz policijskih i partijskih izvora krenule su priče o njihovom navodnom sukobu.

Prve glasine o tom navodnom sukobu poklopile su se s periodom izbijanja afere Krušik 2019. godine o poslovanju s oružjem Branka Stefanovića, oca tadašnjeg ministra policije.

Hrkalovićeva u tom trenutku već više od četiri mjeseca nije bila u policiji. Stišale su se priče o sukobima unutar Ministarstva unutarnjih poslova, ali su se pojavile one iz stranačkih izvora prema kojima Stefanović, navodno, nije bio sasvim zadovoljan načinom na koji ga predsjednik Vučić brani u slučaju Krušik u svojim javnim nastupima, koji su povremeno bili neuverljivi i kontradiktorni.

Samo dva mjeseca nakon kulminacije Krušika, dogodila se Jiranjica, a s njom i informacije o pooštravanju sukoba Stefanović-Vučić postaju učestalije. Tumačilo se da je Jiranjica (u čije su zasade navodno umiješani prsti predsjednikovog brata) Stefanovićeva osveta Vučiću za Krušik.

Tako je to, navodno, razumio predsjednik koji je bio veoma ljut što Stefanović nije učinio ništa da spriječi načelnika za narkotike beogradske policije Slobodana Milenkovića da 13. studenoga 2019. godine upadne na Jiranjicu.

Da nekakvih šumova u komunikaciji između Vučića i Stefanovića zaista ima, pokazao je i niz tekstova, koje je magazin Ekspres objavio početkom 2020. godine, ubrzo nakon Jiranjice. Onima koji poznaju odnose untar vladajućeg bloka, bilo je jasno da su tekstovi o malo poznatom Aleksandru Papiću, bliskom prijatelju i suradniku tadašnjeg ministra policije, ustvari opomena Stefanoviću.

Nezadovoljstvo Stefanovićem, Vučić je pokazao i novim kadrovskim rješenjem na čelu MUP-a nakon ljetošnjih izbora, iako ni jednog trenutka nije javno rekao da je nezadovoljan njegovim radom u policiji.

Osim sa Stefanovićem, Vučić je u posljednje vrijeme otvorio i nove frontove, uključujući i sukob sa Aleksandrom Stepanovićem, predsjednikom Višeg suda u Beogradu. Sukob je postao javan kada je u nedavnom intervjuu KRIK-u Stepanović izneo veliki broj primedbi na rad tužilaštva i BIA. Bilo je to veliko iznenađenje za javnost, jer je do tada sudac Stepanović važio za najjaču kariku vlasti u pravosuđu.

Sukob sa Stepanovićem Vučiću bi mogao nanijeti veliku štetu, jer su kroz njegove ruke prolazili svi nalozi za prisluškivanje, koje je slala BIA. Ova nadležnost je svojevremeno zakonskim izmjenama dana Višem sudu u Beogradu upravo jer se na njegovom čelu nalazio tada povjerljivi suradnik vlasti – Stepanović. Stepanovićev mandat traje do 2023. i to je trenutno veliki teret na Vučićevim plećima.

Paralelno, zahuktava se i "afera Jiranjica" nakon što je stigla i nova optužnica, kojom su obuhvaćeni policajci, obavještajci – vojni i civilni.

Mnogo je onih koji smatraju da je upravo "Jiranjica", zajedno sa "Krušikom", ključ sukoba i afere "prisluškivanje".

Ali kako objasniti iznenadno interesiranje prodržavnih tabloida za Dijanu Hrkalović, koje mjesecima nije bilo u javnosti?

Da se nešto počelo događati još prije afere "prisluškivanje", moglo se naslutiti iz teksta u tabloidu Srpski telegraf objavljenog 30. rujna prošle godine, kada je naizgled neočekivano, uslijedio napad na Hrkalovićevu. To je mogao biti nagovještaj da se nešto sprema, budući da tabloidi ništa ne rade slučajno. Jer, koga još zanima to što je Dijana Hrkalović, koja više nema poziciju i moć, sjedeći u nekoj kavani, oplela po direktoru BIA-e?

Ipak, nekog zanima. I to predsjednika osobno, jer je tijekom obilaska radova na izgradnji covid bolnice u Batajnici 1. listopada prošle godine odgovarao na pitanja novinara tog tabloida o "ekskluzivnom saznanju", koje "trese srpsku političku scenu".

Predsjednik je odgovorio da Gašić ima njegovo najveće povjerenje, ali i da ga "sitne i osobne uvrede" ne zanimaju.

Dva dana poslije, Hrkalovićevoj je prostor dao i tabloid Alo, ali ovaj tekst je bio pozitivno intoniran. U formi "ekskluzivnog intervjua", prvog posle godinu i po dana, data joj je prilika da ovoga puta oplete po Đilasu i opoziciji i izrazi divljenje prema osobi predsjednika Srbije.

"Aleksandar Vučić je čovek koji je toliko briljantan, toliko neumorno vrijedan i toliko snažan lider, da osjećam strahopošovanje prema njemu, iako ljudi koji me poznaju za mene tvrde da imam petlju i da se ne plašim nikoga. Izaziva divljenje u svakom smislu… Vučić je čovjek s vizijom, i toliko iznad svih nas u svojoj genijalnosti, da je nekad teško ispratiti više koraka unaprijed što je tu plan".

Nije sva ova nadahnutost mnogo pomogla Hrkalovićevoj, jer je dva mjeseca poslije ponovo postala udarna vest tabloida, nakon što je predsjednik Vučić objelodanio da ga prisluškuju dijelovi policije.

Nije nam otkrio tko je to točno radio, niti s kim je vodio te prisluškivane razgovore – da li sa nekim akademicima ili sa ljudima s druge strane zakona – ali su zato tabloidi sve saznali iz svojih poslovično dobro obaviještenih policijskih izvora.

Od tada do danas gotovo da nije bilo dana bez naslovnih stranica s kojih nas gleda Dijana Hrkalović, gotovo već osuđena za sva nedjela srpske policije.

Tako su, između ostalog, saznali da je u policiji saslušano 50 osoba u vezi s prisluškivanjem predsjednika, a da je saslušana i Hrkalovićeva, koja je na pitanja odgovarala sa "ne znam" i "ne sjećam se". Tabloidi i drugi provladini mediji su saznali i da je svu krivnju za nezakonita prisluškivanja na nju svalio nekadašnji načelnik Službe za specijalne istražne metode Dejan Milenković, kome su kolege dale nadimak Bagzi. On je navodno priznao da je prisluškivao Vučića i njegovu obitelj po direktnom nalogu Hrkalovićeve.

Nakon dvadesetodnevne medijske kampanje, oglasila se policija i saopćila da je po nalogu Specijalnog tužilaštva za organizirani kriminal (TOK) saslušala veliki broj osoba i prikupila dokaze da su predsjednik Vučić i članovi njegove obitelji nelegalno prisluškivani.

Dva dana poslije oglasio se i TOK s informacijama da od 15. prosinca 2019. godine vodi predistražni postupak povodom navoda o neovlaštenom prisluškivanju predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Iz svih napisa i objava tijekom proteklih mjesec dana čuli smo mnogo toga, samo nije jasno kako je moguće da je sve to radila pet godina, da je o mnogo čemu što tablodi sada pominju brujala cijela policija, a da je nitko, ni ministar, ali ni koordinator službi sigurnosti, Aleksandar Vučić, u tome nisu zaustavljali.

Poznavaoci prilika s kojima je BIRN razgovarao navode da bi se nemilosrdna kampanja tabloida mogla shvatiti kao pretnja Hrkalovićevoj da šuti o svemu što zna.

Oni kažu da bi kampanja mogla biti i najava sudskog procesa protiv nje. Na pitanje gdje je u svemu tome pravda i kazna za učinjeno i neučinjeno, kažu da toga nema.

"Sve je ovo jedan veliki sukob u obitelji", zaključuju.