Ako mi dopuštate, vratio bih se na slučaj velikog skijaškog trenera i, bojim se, ne manjeg lažljivca Ante Kostelića, takozvanog Gipsa. Skrušeno priznajem, dobivam urtikariju od sportaša punih gorčine, koji ispovijedaju duboku vjeru da su Hrvatskoj dali sve, a ona im ničim nije uzvratila na tolikoj ljubaznosti. Kao da su njihovi davni sportski uspjesi oročena štednja na temelju koje bi doživotno trebali ubirati izdašne kamate s domovinske blagajne, oni rezolutno traže da im se država valjano oduži za sve što su učinili.
Ne podcjenjujem, naravno, činjenicu da su dotični stanovitom broju ljudi priuštili neke uzbudljive i lijepe trenutke u životu, no to su činili vođeni vlastitom ambicijom, a ne nesebičnom željom da doprinesu slavi domovine. I kako se to, uostalom, mogu proslaviti cijela država i čitav narod kad na sportskim natjecanjima sudjeluju samo pojedinci ili izabrane momčadi? Kakve, pobogu, veze Ivica Kostelić, jedan od najvećih skijaša našega vremena, ima sa mnom, svojim zimogroznim imenjakom i sunarodnjakom, koji nikad nisam stao na skije, niti me zanima gledati druge ljude kako se strmopižđuju niz zasnježene padine? Kako njegov uspjeh može biti moj? I zašto bi mu netko poput mene, koji porez plaća u Hrvatskoj, a ne u Monte
Carlu kao on, trebao biti na bilo čemu zahvalan? Nije mi učinio nikakvu uslugu, niti bih je od njega tražio, a vještina kojom on vlada, meni nije potrebna, pa mu na njoj ne mogu čak ni zavidjeti. Naša se dva svijeta, očito, nikako ne mogu susresti ni preklopiti, a od mene se ipak traži da mu se duboko naklonim, njemu, tati mu, seki... jer su, kao fol, učinili nešto i za mene. Hvala, niste trebali, nemojte nikad više.
No, to je stara priča, i ne bih je iznova potezao da vijest o Gipsovoj ogorčenosti zbog mirovine od 2500 kuna (što je, barem dvostruka laž, jer Kostelić senior u 82. godini još nije ni primio prvu mirovinu koja će, jednom kad mu legne, biti višestruko veća) nije zgodno koincidirala s informacijom koju sam slučajno čuo i koja je širokoj javnosti nepoznata. Radi se o sudbini jedne žene koja nije sportašica, premda je to u mladosti bila, nego, božemiprosti, spisateljica. U manje od šezdeset godina života ona je uspjela proizvesti više od 130 (!) bibliografskih jedinica (kazališnih i radijskih drama, proznih knjiga za djecu i odrasle, zbirki poezije, slikovnica, scenarija...) Prevedeno na standardni hrvatski, to znači da se naradila za cijeli autobus lijenih kolega. Naravno, u poslovima umjetnosti marljivost nije dovoljna. Produktivan može biti i osrednji ili još gori pisac. No sva je prilika da dama o kojoj vam govorim to nije, jer je počašćena nekim nagradama, a pet njezinih naslova uvršteno je u školsku lektiru. To će reći da je ona i službeno kanonizirana kao ozbiljna i važna autorica. Premda je u invalidskoj mirovini, i dalje neumorno stvara, vjerojatno zato što ne može ni zamisliti život bez pisanja, ali sasvim sigurno i stoga što joj je važan svaki, pa i najmanji honorar.
Da mi je sresti Antu Kostelića, vrlo rado bih bio osoran kao on kad je onomad upitao novinara: „Zar tebi nije neugodno kad čuješ da ću ja imati penziju od 2500 kuna?“ Dakle, šjor Gips, zar vama nije neugodno čuti da jedna darovita, marljiva, k tome još i teško bolesna žena ima mirovinu od 1190 kuna? Okej, ona Hrvatsku nije zadužila kao vi i vaša obitelj, zbog nje nije izmišljen megalomanski literarni festival pod imenom, recimo, Književna kraljica, u koji će se upumpavati opscene svote javnoga novca, ona porez plaća državi koju voli (kako je poručivao stari slogan), siromašnoj republici, a
ne bogatoj kneževini i, što je najvažnije, ona javno ne kuka. Zato vam i neću odati njezin identitet, mogu vam samo jamčiti da je svaki redak moga teksta istinit. Svoje siromaštvo i ignoranciju države ona dostojanstveno trpi, baš kao kraljica.
I da, ona je značajno doprinijela svojoj zemlji. Naime, Republika Hrvatska malo je više od himne, grba i zastave, njezine prirodne i povijesne granice ne opisuju medalje i pehari, nego kultura. Činjenica po kojoj Ante Kostelić Gips jest Hrvat nisu ni skije ni sanjke, nego jezik na kojemu misli, govori, čita i piše. U 82 godine života tu je jednostavnu, a važnu istinu davno mogao naučiti, ali nije, pa sada misli da ga umijeće postavljanja skijaške staze, dakle zabijanja kolaca na okukama, kvalificira za postavljanje kriterija tko je nacionalna veličina pred kojom bismo se svi mi, i simbolično i fiskalno, trebali pokloniti.