Ivana Andrijašević iz Makarske, psihologinja i koordinatorica Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja,
koja trenutačno radi na novom projektu "Zaustavimo nasilje nad ženama i nasilje u obitelji - Za nasilje nema opravdanja", za Makarsku kroniku se osvrnula na važne elemente ovog projekta koji je, kako kaže, iznimno važno promovirati kako bi žrtve bilo kojeg oblika nasilja znale da nisu same te da postoji pomoć.
Naime, valja istaknuti da od 25. studenoga 2020., kada je bio Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja radi od 0 do 24 sata, svakim danom, uključujući blagdane, vikende i praznike. Promjena u vidu proširenja radnog vremena došla je u sklopu tog projekta čiji je nositelj Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, a koji je financiran novcem Europskog socijalnog fonda. Od 2013. do konca studenoga linija je bila otvorena od 8 do 20 sati.
Emocionalna podrška
- Zadnjih godinu dana nam je, kao i svima, bilo dosta izazovno razdoblje. U ožujku smo, zbog pandemije COVID-19 morali obustaviti sve volonterske aktivnosti, što znači da su pozive koje inače prima 30-ak volontera i tri koordinatorice, u razdoblju od ožujka do svibnja primale samo tri koordinatorice. Posao smo u tom razdoblju obavljale iz kuće, što znači da smo razgovore s pozivateljima i pozivateljicama obavljale iz svog privatnog prostora - kaže Ivana, te dodaje kako su za vrijeme tog prvog "lockdowna" primijetile povećan broj poziva žrtava nasilja u obitelji, što je informacija u skladu s onom iz policije prema kojoj je došlo do povećanja broja prijava prakršaja obiteljskog nasilja i kaznenog djela nasilja u obitelji za 40 posto.
- Osim žrtava obiteljskog nasilja, u razdoblju "lockdowna" bio je i povećan broj osoba koje su nas zvale isključivo s ciljem ostvarivanja emocionalne podrške, što možemo pripisati nizu stresova koje su osobe u tom razdoblju preživjele (pandemija, novi načini rada i organizacije svakodnevnice te potres u Zagrebu) - ističe Ivana.
Zanimalo nas je tko im se najviše javlja.
- Naši pozivatelji i pozivateljice su najčešće žrtve obiteljskog nasilja, a zatim i silovanja, teških tjelesnih ozljeda i prijetnji. U razgovoru s nama najčešće traže emocionalnu podršku, ali i informacije vezane uz njihova prava u kaznenim i prekršajnim postupcima, mogućnost ostvarivanja novčane naknade, što da očekuju poslije prijave i kome da se još obrate - odvraća Ivana, koja je, prije nego je zaposlena kao koordinatorica, volontirala u centru dvije godine.
Pitali smo je uočavaju li razliku u smislu stupnja (ne)povjerenja žrtava kad se radi o većem gradu, ili manjim sredinama, gdje svatko svakoga zna i žrtve se možda osjećaju manje institutucionalno zaštićene.
Prijava bez smisla
- Općenito govoreći, povjerenje u institucije u Republici Hrvatskoj je nisko, a to posebno dolazi do izražaja kod žrtava kaznenih djela i prekršaja, pogotovo kod onih koje nas zovu iz manjih sredina. Osobe koje dožive neko kazneno djelo ili prekršaj te su pred obraćanjem institucijama, a iz manjeg su mjesta, najčešće privatno znaju osobe koje predstavljaju te institucije te se kod njih može javiti osjećaj srama i možda će se teže odlučiti na prijavu, pogotovo kada se radi o kaznenim djelima kao što su nasilje u obitelji ili silovanje, koja su i inače izrazito osjetljiva i opterećena stigmom.
Često u takvim situacijama imamo priliku čuti od žrtava kako, zbog poznanstva počinitelja s osobama iz institucija koje bi žrtvi trebale pružiti pomoć i zaštitu, ne vide smisao u prijavi ili, ako prijave, sumnjaju u pravedan ishod. Toga u većim sredinama ima nešto manje, žrtve zbog veličine sredine i distance od sustava institucije tada zaista mogu doživjeti kao nepristrane službe kojima se mogu obratiti i zatražiti zaštitu i pomoć, vjerujem da je u takvim situacijama lakše odlučiti se na prijavu - zaključuje Ivana Andrijašević.