Vid Arbanas je od rakije, njezine proizvodnje i guštanja u žestici stvorio pravu malu znanost. Čovjek bi na prvu pomislio da je cijeli svoj radni staž proveo kao tehnolog u nekoj tvornici, ali bi pogriješio. U ovaj je posao, koji će mu kasnije prerasti u pravu strast, ušao posve slučajno.
– Moja je žena uvijek pila samo tonik. Prije 20 godina kod nas je jeger postao popularan i mi smo ga pili, pili... I jednom prilikom pita ona mene u jednom društvu: "Ma šta ti je to?" Ja joj kažem: "Nešto odlično" i ona, na moje i iznenađenje drugih, odluči probati. I stvarno popije niti pola čašice, ali prvo što je rekla bilo je: "Pa ovo je čista kemija." Koja kemija, to Švabo izmislio, čudili smo joj se, a još smo se više smijali kad nas je stala uvjeravati da će ona sama napraviti nešto bolje – govori nam 72-godišnji Vid.
Supruga Mira inače se prije toga bavila travama i travarstvom. Čak su je, veli Vid, prije 42 godine poslali iz bolnice doma da umre s dijagnozom tumora na jetri.
– Kćerkica nam je tada imala svega pet mjeseci, ali Mira se nije mirila s dijagnozom. Sva se dala u to da pobijedi opaku bolest i uspjela je. Danas, četiri desetljeća poslije, živa je i zdrava i meni pije krv na slamku – uz smijeh će vlasnik kuće prirode "Točak" na Lujzijani.
– Od onog dana kada nam je rekla da će sama napraviti još bolji jeger, kombinirala je sve i svašta, a isto društvo koje joj se smijalo svaki bi put to probavalo, davalo primjedbe. Naravno, sve bi se popilo, ali je ona išla iz pokušaja u pokušaj. Jednom bi se trave sljubile, drugi put bi sve kompletno poremetile. Trebalo joj je sedam godina da napravi goranski jeger. Kad smo bili sigurni da je to to, od boje, preko okusa, do osjećaja koji ostavlja u trbuhu, počeli smo praviti jeger za prijatelje. Svi su govorili da je odlično, pa se i podijelilo brdo toga – prisjeća se.
Brodostrojar u rakijarstvu
Nekako u isto vrijeme ovaj inženjer brodostrojarstva s dugogodišnjim radnim stažem u "3. maju" štufao se (ne)uspjelog pokušaja u ugostiteljstvu i odlučio se svim snagama uprijeti u rakijarstvo. Jeger iz svoje kućne radinosti nazvali su San Hubert (Sveti Hubert), po zaštitniku lovaca.
– Radimo ga od 55 vrsta trava i sedam divljih voćki, ubranih isključivo u Gorskom kotaru. Ovo je područje jako bogato travama. Ima utjecaja i mora i kontinenta, tu dobro uspijeva ljekovito bilje. Na etiketi je mrki medo – jedini europski medvjed, koji obitava još samo u Hrvatskoj i obližnjoj Sloveniji. Svi ostali su ga, ne računajući na istoku Rumunjsku i Bugarsku, istrijebili. To je jedini autohtoni europski medvjed. Inače, Austrijanci i Nijemci stoljećima su ovdje vladali i ostavili su mnogo svojih riječi. Zato "jeger" ili lovac. Imamo mi ovdje i naselje Homer i svi misle da je nazvano po Homeru, autoru "Ilijade" i "Odiseje", ali to je iskvarena riječ od njemačkog "hammer", što znači čekić. U 17.-18. stoljeću dolazili su Sasi, kopali su željeznu rudaču, proizvodili krampove i lopate – sipa Vid iz rukava povijesne detalje, ali ubrzo se vraća na svoje područje i kako zapravo ispravno piti aperitiv, kako digestiv, a kako desertne likere.
Za aperitiv će tako reći da ga je najbolje popiti tri do pet minuta prije jela i u količini od jedne do dvije čašice, ali jedno svakako treba izbjegavati – eksiranje, ispijanje u jednom cugu.
– To je najveći grijeh. Alkohol ima funkciju da smiri, proširi krvne žile. Međutim, on je i strano tijelo u ljudskom organizmu. Kada vidite nekog da popije iz cuga pola čašice rakije i sav se strese, on je zapravo napravio kontraefekt. Umjesto da se želudac opusti, doživio je šok. Najbolje je da vi njega polako dozirate dok ne dođe predjelo ili glavno jelo. Ne da to ne znaju obični ljudi, nego ni konobari. Čast izuzecima, ali njima je sva žestica aperitiv, što je katastrofalna pogreška. Aperitiv može biti sve, ali ne smije biti slatko. A obično donesu dobar liker, borovicu ili medicu. On je svojim gostima u tom trenutku postao najveći neprijatelj.
Pa pitam se ja jesu li njemu roditelji ili on svom djetetu dali prije ručka da pojede čokoladu?! Nisu, jer slatko zatvara sva osjetila i više ne možeš jesti. Odrasli su ništa drugo nego velika djeca – savjetuje i upozorava Arbanas, te dodaje da je najbolji aperitiv onaj koji ima gorsku primjesu kakve trave u sebi.
– Samo takav opušta želudac i za par minuta nakon dobrog jegera osjećate unutra toplinu, što znači da se želudac opustio, njegovi su sokovi proradili i vi ste u tom trenutku spremni primiti hranu – reći će.
Ponos obitelji je digestiv Papra, s 14 vrsta bilja i četiri korijena – anđelikom, medvjeđom šapom i hrenom. Četvrti je tajna. Evo i zašto:
– Kad bih ja rekao koji to korijen, za tri godine njega bi nestalo, kao što su napravili sa smiljem po otocima... Ja sam ga pokušavao presaditi, ali preko zime izgine, istrune. Ovaj korijen izaziva jedan poseban osjećaj u želucu. Čovjek kad se dobro najede, pogotovo ako je hrana pala na nervozni želudac, reklo bi se kao da ima kamen u njemu – onda pije sodu bikarbonu ili, još gore, Colu da, eto, prokuha, vulgarno rečeno podrigne. Još i misli da je učinio nešto dobro, a zapravo nije ništa, nego je samo CO2 kojeg se nagutao izbacio van, a zrak je ostao unutra, zarobljen u pleksusu. Papra, zahvaljujući u prvom redu tom korijenu, potakne metabolizam i za par minuta zrak lagano ide van. Iduće što se osjeti jest toplina u licu i milijun iglica u ustima. Tako ste olakšali rad srca, potaknuli cirkulaciju. Za mene sa 70 i kusur to je eliksir života.
Poslovne prilike
Uz ovaj digestiv vezana je i jedna zanimljiva priča o nikada realiziranoj poslovnoj prilici koja se prije nekog vremena pokazala Arbanasima.
– Papri se na etiketi nalazi vražičak, a izvorno joj je ime Hortus diabolicus – Vražji vrt. To je prvi pisani trag za područje Gorskog kotara. Stari Rimljani, koje su vladali od današnje Španjolske do Rusije, od Baltika do Afrike – nikada nisu bili na ovom području. Odbijali su ih uvjeti života i iz puke osvete dali su ovo ime, jer su bili uvjereni da samo vrag tu može živjeti. Moja je kuća na Lujzijani, što je prva poveznica kopna i mora koja je napravljena relativno nedavno, tek prije 210 godina. E, ta moja Papra trebala je ići u prodaju u suvenirnice Vatikana, ali uvjet je bio da skinem vraga s boce. Ja sam im rekao da mi to ne pada na pamet. Oni su pravni sljednici starih Rimljana, koji su dali ime Hortus diabolucis, i ja bih sada trebao staviti Djevicu Mariju, a da ispod stoji Vražji vrt. To je povijesno ime. Odbio sam ih, naravno – kaže Vid.
Isto tako, odbijenicu je ispostavio i jednom od najluksuznijih hotela na svijetu – "Burj al Arabu", koji je u obliku jedra izgrađen u Dubaiju.
– Njihov je uvjet bio da se ona ne prodaje nigdje više na svijetu. Samo za njih i gotovo. Mislim da i drugi trebaju guštati, a osim toga, tko bi u ovim mojim godinama ulazio u masovnu proizvodnju, bitku s rokovima, isporuke... Ovako se priča širi od usta do usta, ljudi mi dolaze, družimo se i meni dobro – rezon je ovog Goranina.
Najviše ga od svega muči režim što su mu ga posljednjih mjeseci nametnuli liječnici. Našli su mu pijesak u žuči i naručili ga pod nož sredinom listopada.
– Jedina je dobra stvar što sada mogu kao čovjek sjesti i zavezati cipele. Izgubio sam 12 kila i pao na 82, što nisam imao od mladosti. Ali sve bih ja dao da mogu nazdraviti s mojim gostima. I oni me gledaju u čudu nakon što im sve ispričam da i sam ne gucnem. Uvijek im odgovorim da je sve najbolje na svijetu zapravo zabranjeno. Zato jedva čekam dobro se najesti i nazdraviti! Druga mi postoperativna terapija pored ovakvog bogatstva prirode ne treba. Priroda je najbolja učiteljica i hraniteljica, s njom se treba družiti – poučit će nas Vid Arbanas.
