Kriva je dilema trebamo li se svi ovih nevjerojatnih, košmarnih dana prije svega posvetiti spašavanju života ili možda ipak očuvanju ekonomije.
Pa naravno - i jedno i drugo; to je toliko jasno.
Prava dvojba, na žalost, još nije do kraja osviještena, a ona glasi: što još vrijedi učiniti da se u društvu dodatno poveća osjećaj povjerenja i da se do najmanje moguće mjere smanji svaki oblik konfuzije?
Povjerenje ili konfuzija, to je dilema, a ne zdravlje ili ekonomija.
Jer i u vezi sa zdravljem, jednako kao i u pogledu gospodarstva, zbunjenost, neodlučnost, odgađanje i lutanje emocije su i stanja koja nas mogu ugroziti i unazaditi snažnije i terminalnije od bilo kojeg virusa.
Zato su ovi dani, tjedni, ali možda i mjeseci vrijeme kad se više nego ikada do sada vrijedi i mora okrenuti stručnjacima i pružiti im što veće povjerenje i zaštitu. Neki od njih, poput molekularnog biologa Ivice Đikića, poučno upozoravaju do čega je dovelo globalno političarsko ignoriranje znanstvenih spoznaja i preporuka.
Da se s bolnim iskustvom SARS-a, recimo, na vrijeme krenulo u izdašnija ulaganja u istraživanje virusa iz ove skupine, možda bi se svijet danas manje brinuo i o životnim izgledima čovječanstva i o budućnosti shrvane ekonomije.
Ukratko, ovo nije vrijeme za političarski ekshibicionizam ni improvizacije, ovo, općenito, nije vrijeme za egomane, populiste, larpurlartiste, demagoge, političke prznice, sitne kalkulante, političarske mešetare, partitokrate, ni za njihove prišipetlje.
Ovo nije doba za pametne i pametnije, za nadrealno glupe i isprazne političarske rasprave, za besmislene zakone o prisluškivanju telefona, za neupućena javljanja o Ustavu i građanskim slobodama, za brze i jeftine porezne mjere, za natjecanje dekretima i prijetnjama, za međusobna prozivanja i nadmudrivanja koja počivaju na profanim, karijernim, međustranačkim animozitetima.
Ovo nisu trenuci ni za nadmudrivanje preko dva brda, nije vrijeme ni za predsjednike bez ovlasti, nije ni za paradiranje s maskama, ni za duge govorancije o uspjesima.
Ovo je vrijeme stručnjaka, a ne političarskih sveznalica.
Oni obnašatelji javnih funkcija koji su to na vrijeme shvatili, poput, recimo, ministra zdravstva Vilija Beroša, već povratno osjećaju povećano uvažavanje, odobravanje i povjerenje građana.
U ovoj nezapamćenoj krizi, koja nas je sve zatekla, građani trebaju vodstvo koje je spremno zatomiti taštine, potisnuti netrpeljivosti, kontrolirati ego i aktivirati sve mehanizme uključivosti. Vodstvo koje neće kalkulirati, nego će donositi brze odluke utemeljene na čvrstim spoznajama struke, i to - važno je - onog dijela struke koji je okrenut općim interesima.
Ulaganje u takvu politiku dugoročno će se isplatiti. Naprotiv, ustrajanje na, čak i u mirno vrijeme naopakim starim obrascima političkog djelovanja ostavit će na vinovnike takve politike duboke tragove prezira kod građana jednom kad sve ovo prođe.
Ova će kriza nepovratno promijeniti sve, sigurno je da ni politika kao poziv neće ostati pošteđena.
Pogledajte, vrlo je jednostavno: ljudi u ovoj situaciji ne slušaju primarno političare, nego stručnjake.
Uspješan političar zato danas može biti samo onaj koji će osigurati rad ekspertima, stati iza njih, čuvati im leđa i dati im sve mogućnosti za neometan rad. Perspektivan političar nije profil dokonoga, zajedljivog govornika koji će se, poput Trumpa, pretvarati da nešto razumije samo zato što je pročitao (ili su mu pročitali) dva ili tri propitkujuća članka koja daju alternativne poglede na rješavanje ove nevjerojatne situacije.
Osobitu budućnost u nas sigurno neće imati oni koji se ovih dana površno natječu u tome jesu li za prisluškivanje ili su protiv prisluškivanja, kao ni oni koji javno mudruju nad tim je li trebalo baš sve zatvoriti ili je to bila pretjerana reakcija. Neće profitirati ni oni koji se natežu u fabuliranju o nedokazanoj prednosti ovog ili onog modela masovnijih ili malo manje masovnih testiranja na virus.
Traže se brze odluke i cijene se ljudi koji su ih spremni argumentirati, braniti i izvršavati.
Baš zato Alemka Markotić, čudesna liječnica iz Zarazne, danas djeluje kao svetica. Zato što zna, zato što joj vjerujemo, jer su joj dopustili da radi ono za što se usavršila i jer ima potporu i zaštitu. Zato što je očito oko nje uspješno napravljen kordon, neprobojan obruč obrane od svih koji bi se htjeli praviti pametni kako bi sad oni učinili nešto bitno bolje i drugačije.
E takav se svetac, poput Alemke Markotić, sada očekuje i za skršenu ekonomiju. Ne, to sigurno nije Darko Horvat. Nije čak ni inače natprosječno korektan ministar Zdravko Marić. To nisu pogotovo ni Milanovićevi stari asevi Grčić ili Maras. Nije ni stigmatizirana Agrokorova “stečajna upraviteljica” Martina Dalić. Ali ovo državno vodstvo mora hitno pronaći Alemku Markotić za ekonomiju, želi li zadržati vjerodostojnost u borbi s ovom krizom.
Hitno, to znači za dan, dva ili pet. Ne za mjesec ili dva. Ta ekonomska Alemka Markotić mora biti jednako pametna, jednako mirna i jednako odlučna. Njoj treba dati političku i svaku drugu zaštitu da provede što mora: od dugo traženih teških rezova do neočekivanih novih odluka kakve zahtijeva ovaj trenutak.
Naime, ako su epidemiološke, medicinske odluke prepuštene stručnjacima i ako su one, ispravno, radikalne, onda nema nikakve logike niti razloga da ekonomske budu blaže niti da budu ostavljene političarima.