Evo čime se danas sve bave pripadnici zlatne generacije hrvatskog rukometa

Više od 1,1 milijun gledatelja pratilo je sraz hrvatske i egipatske rukometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. “Kauboji”, premda ne vole baš da ih se tako zove, osigurali su tim susretom RTL-u najgledaniji projekt u siječnju. Sport je, uostalom, uz bok s vremenskom prognozom oduvijek na ovim prostorima uvjerljivo najpopularniji televizijski program. Ovisno koji je sport u pitanju, kad se nižu dobri rezultati igrači su u tim trenucima bez ikakve konkurencije neosporni heroji, miljenici nacije.

Najbolji je Balić

U Hrvatskoj se uostalom utakmice uvijek proživljavaju s ogromnom količinom emocija, i kad se pobjeđuje i kad se gubi. Posebno ako smo u tom sportu dobri, kao u slučaju rukometa. Najveći uspjesi naše reprezentacije su dva olimpijska zlata, olimpijska bronca, svjetsko zlato, tri svjetska srebra, svjetska bronca, dva europska srebra i tri europske bronce.

Zbog svih tih uistinu respektabilnih uspjeha mnogi i danas pamte “zlatnu generaciju rukometaša”, a pod tim se obično podrazumijevaju igrači od sredine ‘90-ih, točnije kad su Hrvatskoj donijeli prvo olimpijsko zlato u Atlanti 1996. Valter Matošević, Venio Losert, Zlatko Saračević, Slavko Goluža, Iztok Puc, Nenad Kljaić, Irfan Smajlagić, Patrik Ćavar... imena su koja se i danas pamte, 20 godina nakon prve zlatne medalje. Nažalost, među nama nije više Iztok Puc. Legenda hrvatske i slovenske reprezentacije izgubila je bitku s rakom 2011. Umro je kada mu je bilo tek 46 godina. Većina pak njegovih kolega nakon što su se oprostili od aktivnog igranja nastavili su raditi u rukometu, ponajviše kao treneri.

Među zlatnima s Olimpijskih igra u Ateni 2004. godine još ima onih koji su i dalje na terenu, poput Igora Vorija, Blaženka Lackovića, Vedrana Zrnića, Davora Dominikovića i Renata Sulića.

Po mnogima najbolji rukometaš kojeg je Hrvatska ikad imala, Ivano Balić, umirovio se i danas je koordinator u Hrvatskom rukometnom savezu. Pored njega u stručnom stožeru su i Petar Metličić i Venio Loser.

‘Pobijedi Šolu’

Vlado Šola pokazao je da ima afiniteta prema televiziji te je bio zvijezda RTL-ovog showa “Pobijedi Šolu” koji se emitirao 2009. Okušao se i u ugostiteljstvu, pa je tako prvo otvorio restoran Jinx, a potom i sport bar Yaxx, koji više ne rade. Naš proslavljeni vratar danas je trener u Kataru. Božidar Jović glavni je pak menadžer PPD Zagreba, ali za razliku od Šole daleko bolji kada je ugostiteljstvo u pitanju. Jović je, naime, vlasnik BBS kluba te koliko čujemo ima udio i u klubu H2O. Slavko Goluža pet je godina bio izbornik reprezentacije, a sada trenutno u Hrvatskom rukometnom savezu obnaša dužnost instruktora za muški rukomet i trenera nacionalnih selekcija. Irfan Smajlagićdo prošle je godine vodio reprezentaciju Irana, Nenad Kljaić izbornik je Saudijske Arabije, a Zlatko Saračević trener RK Dubrovnik.

Trgovina

No nisu svi svoju daljnju karijeru nastavili u rukometu. Dobro je poznata priča Nikše Kaleba, koji se nakon završetka karijere 2008. zaposlio u Pločama kao špediter.

Danas 45-godišnji Patrik Ćavar, u aktivnom rukometu nije već devet godina. Kada se umirovio preselio se s obitelji u Miami, ali se prošle godine odlučio s obitelji vratiti u rodni Metković. Posljednjih mjeseci radi na Sport klubu kao komentator, i to tenisa.

Denis Špoljarić “friški” je penzić. Od igračke karijere oprostio se u listopadu i postao student.

- Studiram za trenera na splitskom Kineziološkom fakultetu. Kao i svima drugima, teško mi je zamisliti svoj život izvan rukometa, a ne bih imao ništa protiv da se jednog dana bavim s djecom - kaže zlatni olimpijac iz Atene. No u ovih nekoliko mjeseci koliko ne igra, Špoljarić se nije posvetio samo knjizi, već je otvorio i dućan s petardama u Zaprešiću.

Pred televizorom

- Bilo je to samo privremeno, koliko to zakon dozvoljava, od 15. prosinca do Nove godine. Prijatelj mi se bavi time, ali to je bio samo privremeno - odgovara Špoljarić. S njim smo razgovarali dok se pripremao za utakmicu s Egiptom. Ali ne više kao igrač, nego kao navijač, dakle dobili smo ga u dućanu dok je kupovao iće i piće za prijatelje.

- Gušt mi je sada gledati utakmice doma s ekipom. Kad sam igrao, svi smo uvijek u timu govorili ‘joj, pa kad ćemo mi moći ispred ekrana samo navijati...’. I evo, nakon 20 godina i to je stiglo, iako ni sada ne nedostaje nervoze, stresa i psovki - uz smijeh će Špoljarić.

Sličan odgovor nedavno smo dobili i od Gorana Šprema. Njemu još, kaže, padne na pamet utrčati na teren, ali ga u toj ideji demantira - ogledalo i vaga.

- Nažalost, nisam više direktno u rukometu, iako sam završio višu trenersku, ali sam i dalje vezan uz sport. Radim u turističkoj kompaniji Uniline, koja je službena agencija većine naših vodećih reprezentacija i klubova - objasnio je Šprem koji se nalazi na dužnosti izvršnog direktora odjela korporative i sporta. No sada ga je okupiralo Svjetsko prvenstvo u Francuskoj jer je ponovno dio RTL-ove komentatorske ekipe sa Saračevićem i Mirzom Džombom, danas uspješnim građevinskim poduzetnikom. Dobri duh, raspoloženje i vječna spremnost na zezanciju, kako ispred tako i iza televizijskih kamera, jasno pokazuje kako je to definitivno bio jedan od glavnih čimbenika uspjeha te zlatne generacije.

Vratari

- Dosta rukometaša nakon završetka karijere ostane u sportu. Nekako svi tome težimo, jer ipak smo uložili toliko godina i truda u sport. Vratari ostanu nešto duže od nas aktivno na terenu, no rukomet je stvarno sport koji jako ‘rauba’. Ima strašno puno utakmica, kako onih za reprezentaciju, tako i klupskih, to je jako naporno za tijelo. Ali kada ste cijeli život u sportu, logično je da većina nas teži ostati i dalje blizu terena - zaključio je Goran Šprem.