Teško je zamisliti da bi se neka vrhunska američka ili europska bolnica odrekla vrhunskog kirurga samo zbog toga što to traži politika.
No, Hrvatska je ipak nešto drugo. Svako iskakanje iz prosječnosti, svaki pokušaj da etika, moral i kvaliteta budu dostatni, da kompetentni imaju pozicije, spotakne se na prvoj političkoj stepenici. Upravo to se dogodilo prof. dr. Leu Patrlju, abdominalnom kirurgu kojega će javnost pamtiti jer je s kolegom Branislavom Kocmanom prije 40 godina presadio prva jetra u Hrvatskoj. Nije tada imao ni 40, ali njegova je kirurška virtuoznost bila očita.
Uostalom, nije želio biti ništa drugo do kirurg. No, da bi mu se san ispunio, morao je uporno, čak tri godine, volontirati na kirurgiji, a onda je punim plućima krenuo u operacijsku dvoranu iz koje ga nitko neće istjerati mimo njegove volje, unatoč pokušajima onih od kojih je to najmanje očekivao. Naime, njegova je kalvarija počela kad je na početku mandata trenutačni ministar došao u sukob s tadašnjim ravnateljem KB-a Dubrava, Tonijem Kolakom.
Kao član Upravnog vijeća bolnice nije pristajao na Kolakovo političko “smaknuće” i time si je potpisao smrtnu presudu, barem u KB-u Dubrava. Na natječajima koji su slijedili, od onoga za šefa Klinike za kirurgiju do onoga za šefa Zavoda za abdominalnu kirurgiju, prof. dr. Patrlj, kao jedini profesor na Klinici, imao je “boljeg protukandidata” kojemu je prednost bila - “kvalitetna suradnja s upravom”.
Riječju, politika je Patrlja brzo pomela na mjesto običnog kirurga, kako je sam rekao, kao da iza njega ne stoje dugogodišnji rezultati, a ne samo specijalizacija iz kirurgije. Očekivano ponosan i normalan čovjek, koliko se u takvim kafkijanskim situacijama može ostati, neće podviti rep, nego će potražiti mjesto gdje će cijeniti njegove kvalitete odnosno stručnost. Nema dvojbe da bi mnogi ravnatelji rado na svojim kirurgijama imali prof. dr. Patrlja, ali samo je jedan imao hrabrosti da ga protivno političkim strujanjima primi objeručke.
