Potres je skinuo sve maske i ogolio bijedu koja je ranije bila manje vidljiva u pojedinim ruralnim dijelovima Banovine, pa tako i u općini Sunja blizu Siska, odnosno Petrinje.
Da ironija bude veća, Sunja je zapravo - što se prirodnih ljepota tiče - komadić Raja na Zemlji, sastavljena od četrdeset sela koje nastanjuje tek oko pet i pol tisuća ljudi. Od toga je njih 600 službeno socijalnih slučajeva, a barem polovica su mještani starije životne dobi i sa tako niskim primanjima da je zadivljujuća već sama njihova sposobnost preživljavanja!
Nakon potresa kojega se, pak, u ovim razmjerima ne sjećaju ni oni najstariji, nevolja im je nauušila ili uništila i ono malo sirotinje u kojoj su jeli kruh svagdašnji. Civilna zaštita Sunje pomaže koliko može, svime sjajno koordinira šef Stožera CZ Sunja Ivica Kozarić, ali do nekih je mještana teško čak i fizički doći.
- Ovo je gore neg' rat! Kad je rat bio, onda sam se barem mogla sakrit u živicu - veli o potresu stanovnica sela Kladari u općini Sunja, Bosiljka Malbašić.
Ne znamo točno na koji rat misli jer ih je prošla nekoliko; Bosiljka ili "baka Boja" je naime starica od 91 godine, koja u zabačenom selu bez asfaltnog puta živi sama samcata, bez rodbine, bez susjeda.
Ima, doduše sina u Njemačkoj i kćer u Pančevu, ali oni su joj sad daleko kao da žive na Jupiteru i Marsu. A kući krov "zinuo", gleda u nebo, vodu skuplja u kantu.
- Rekli su mi dat crijepa, došli su iz općine. Nude mi i da dođem u neki prihvat, ma gdje ću ja iz kuće. Nikad nisam bila nigdje, kakav Split, udala sam se ovdje i došla samo do sela Svinici, nigdje dalje. Šezdeset godina tu živim, malo sadim, kopam kolko mogu, imam luka, krumpira, kupus je slabo rodio.
Imam i radio pa slušam vijesti radija Sisak u podne i navečer u sedam. Imam mirovinu 1200 kuna, sama plaćam režije, evo ček za vodu (račun, nap.a.). Nemam televiziju, grijem se na drva. Sad je hladnije jer se krov srušio, neka mi on pogleda peć jer se pomakla - moli nesretna starica Roberta Grabundžiju, susretljivog donačelnika općine Sunja koji je s nama obišao najugroženije i potresom najoštećenije kuće i kućanstva u općini.
Baki Boji, inače s bolesnom kralježnicom i teškim bronhitisom, obećao je i pomoć ubuduće, pa ga je raznježeno ispratila poljupcima i blagoslovom...
Vozimo se dalje po brdima i proplancima Sunje koju je nakon potresa okupala i kiša; naš "krizni domaćin" Robert Grabundžija gunđa, glasno razmišlja.
- Joj, kako je ovdje lijepo. Pogledajte! Ko da je Bog crto! Pa da ovdje nije neka hotelčina, ko što bi u Austriji bila...
Stižemo po neugodnoj, uskoj i blatnoj kaldrmi do kuće Jule Vujanić (66), snahe Đorđa Vujanića čijeg je pokojnog brata supruga bila. I njima se urušila kuća u kojoj žive, pa "đever Đuka" to jest djever Đorđe, spava na kauču u koliko-toliko očuvanoj kuhinji, a Jula u onoj ljetnoj jer je "pod pločom, a ovđe sve slama i daske".
- Bojala sam se jako, ali ne bih iz kuće niđe išla, imam kokoši, psa. Kuća je sagrađena 1970. godine, a ljetna je kuhinja dograđena kasnije pa je bolja, sigurnija - kazuje Jula, inače korisnica 800 kuna poljoprivredne mirovine.
- Ovdje je u kući prije potresa bilo toplo ko u Raju; dvije peći, milina, na jednoj sam i staru peglu grijala. A sad naložim šporet u ljetnoj kuhinji - kazuje, krši ruke, no ipak vjeruje u pomoć koja će im doći oko obnove kuće. Onu u hrani i predmetima već su ona i Đuka dobili...
Đorđe, pak, ne gubi vedrinu duha; ipak je Stara godina, nosi bićerine, nudi svima "maksuziju".
- Popijte, ajde, slobodno - nudi i nas i volontere koji raznose hranu.
Zahvaljujemo i odlazimo k još jednoj starici, na sreću manje usamljenoj od "bake Boje" jer su joj blizu Jula i Đuka u selu Paukova Mala, također u Sunji. Ona se zove Zorka (Desanka) Šaponja, ima punih devedeset, veli, Juli je kao druga majka ali od svega drugog blaga ima "samo sebe". I jednu kćer u Beogradu; druga je, kao i sin joj, preminula mlada. Umro je baki Zorki i suprug, brat i sestra također.
Nije joj lako, stisle su godine, ima i veliki šećer. Nekoć je bilo puno, puno bolje; imala je živu čeljad u kući, ali i blago: konje, krave, traktor, perad, psa... Sad, pak, ima još dovoljno snage da pokupi komade žbuke i pomete nakon potresa, ali i okopa vrt u kojemu raste taman onoliko povrća da može preživjeti sa mirovinom u visini 900 kuna.
- Doktorica mi je htjela dat inzulin da se bodem, ali slabo vidim, ne mogu se ja bosti. Pa mi je dala tablete... Spasi me Jula, priskoči u pomoć, ali Novu godinu ću dočekat sama. Nisam od volje, djeco... Šta kažete, iz Splita ste? Čula jesam za Split, ali bila - nikad. Važno da potresa niste imali - mudro će baka Zorka.
Jovo i Draga Dragović žive tik uz cestu koja vodi prema Sisku. Srušilo im je sve tri spavaće sobe, pa spavaju u štali, božeprosti, skoro kao Sveta obitelj. S tom razlikom što je Dragin sin jedinac dijete iz prvog braka, i što ima 39 godina i živi u kući do njih, također oštećenoj.
59-godišnja Draga i pet godina mlađi Jovo na socijali su, i nisu najboljega zdravlja. Ipak, Jovo je skupio snagu i slaže porušene opeke koje će jednom, kad već stigne, opet dozidati. Daj Bože da ne bude novog potresa, to ga jedino muči.
- Nemamo životinja, u štali smo sami. I ništ' nam ne fali! Imamo i tranzistor, te-ve ne radi. Ajd' sretna vam Nova godina - ipak na veselje okreće Draga prezimenom Dragović dok nas otpravlja.
Na samom odlasku iz Sunje, nedaleko Dragine kuće ugledamo plamen logorske vatre; naložili su je Romi nastanjeni u napuštenim srpskim kućama koje su od države dobili na korištenje. Svi su na neki način rodbinski vezani, i drže se zajedno u životu baš kao oko vatre koja ih je ogrijala na Silvestrovo.
- Ih, ko bi nas sve pobrojo! - veselo će Rom Ratko Vasiljević, jedan od rijetkih nepušača među svojim društvom, i to zato jer je - teški plućni bolesnik.
- Evo njegovog respiratora! - trči supruga mu Zora, nosi nam na pokaz instrumentarij koji njenom čovjeku treba za disanje. I kovertu s nalazima, jer Ratko ne zna točno koja mu je dijagnoza, bronhitis neki, kaže.
Romi su druželjubivi, zovu nas u kuće, hvale se djecom, neki idu i u srednju školu. Jedan mladić (kaže majka, "bijel na oca") je završio za kuhara, ali nema posla zbog korone, pa pomogne rođaku na baušteli. Mladić u invalidskim kolicima stariji je no što izgleda, ima 41 godinu i nema djece, ali ponosno napominje da ima ženu. Svima su se krovišta urušila, ali oni su žilava čeljad vedra duha, navikli na nedaće. I malo im za sreću treba.
- Sjedite s nama kod vatre, toplo je. Dočekajmo skupa Novu godinu, a brige ćemo brinuti sutra - mudro veli Rom u invalidskim kolicima dok mu se čelo sjaji, a čačkalica u ustima smije.