‘Bili su zemlja budućnosti, izgledalo je kao da će pokoriti svijet, a onda je došlo do velikog kraha...‘

Kao što danas gledaju rastuću gospodarsku moć Kine, Amerika i Europa nekad su se na isti način bojale Japana. Međutim, Japan kojeg je svijet gledao tijekom 80-godina prošlog stoljeća više ne postoji: desetljećima se bori s usporenim gospodarstvom, dubokim otporom promjenama i tvrdoglavom vezanošću za prošlosti. Stanovništvo stari i smanjuje se. Još krajem 80-ih Japanci su bili bogatiji od Amerikanaca, a danas zarađuju manje od Britanaca.

Tako današnji Japan vidi Rupert Wingfield-Hayes koji je u toj zemlji proveo deset godina, kao dopisnik BBC-a iz Tokija.

Već kad se doselio, kaže, bio je zbunjen činjenicom da su kuće poput automobila, čim se uselite, vaš novi dom vrijedi manje nego što ste ga platili, a nakon što ste završili s 40-godišnjom otplatom, ne vrijedi gotovo ništa. No, ono što ga je istodobno zadivilo bio je besprijekorno čist i uredan grad: "Tokio je bio betonska džungla, ali prekrasno njegovana", kaže.

U godinama nakon Drugog svjetskog rata Japan je počeo dominirati globalnom proizvodnjom, novac se vratio u zemlju, potaknuvši procvat nekretnina u kojem su ljudi kupovali sve što im je došlo pod ruku, čak i komade šume. Do sredine 1980-ih, piše Wingfield-Hayes, šala je bila da imanje carske palače u Tokiju vrijedi isto kao i cijela Kalifornija. Japanci to zovu "Baburu Jidai" ili era mjehurića. Zatim je 1991. mjehurić pukao. Tokijska burza se srušila, a srušile su se cijene nekretnina koje se još uvijek nisu oporavile.

Golemi javni dug

Iako se Japan najčešće povezuje s iznimnom učinkovitosti, elegantnim i brzim vlakovima, Toyotinim "just-in-time" čudom proizvodnje na pokretnoj traci, u stvarnosti birokracija može biti zastrašujuća, a ogromne količine javnog novca troše se na sumnjive aktivnosti. Kao primjer tome BBC-ev dopisnik navodi zadivljujuće poklopca šahtova. U obližnjem jezeru jedno planinskog gradića 1924. godine pronađene su fosilizirane kosti drevne vrste slona koji su postale njegov simbol. Prije nekoliko godina netko je odlučio sve poklopce šahtova zamijeniti novima koji bi na vrhu imali odlivenu sliku slavnog slona. Sada postoji Japansko društvo za poklopce šahtova koje tvrdi da imaju 6000 različitih dizajna. Postali su umjetnička djela i mogu se vidjeti diljem Japana, a svaki košta do 900 dolara.

"To je pokazatelj kako je Japan završio s najvećim iznosom javnog duga na svijetu. A rastućoj zaduženosti ne pomaže sve starije stanovništvo koje se ne može umiroviti zbog pritiska na zdravstvenu skrb i mirovine", piše Wingfield-Hayes.

Sve to ilustrira jednim slučajem kada je trebao produžiti svoju japansku vozačku dozvolu, što je uključivalo dvosatno "sigurnosno" predavanje, obavezno za sve koji su u zadnjih pet godina imali prometni prekršaj. Predavanje nije bilo nužno nio razumjeti, nekoliko polaznika je zaspalo, a neki su vrijeme ubijali crtanjem. Na pitanje koja je svrha toga, japanski kolega u uredu mu je odgovorio: "To je program otvaranja radnih mjesta za umirovljene prometne policajce."

Stanovništvo stari

Trećina Japanaca starija je od 60 godina i izuzev Monaka zemlja ima najstariju populaciju na svijetu. Do 2050. godine mogla bi izgubiti petinu sadašnje populacije. Ipak, neprijateljstvo prema imigraciji nije posustalo. Samo oko tri posto stanovništva Japana rođeno je u inozemstvu, u usporedbi s 15 posto u Velikoj Britaniji. Djeca iz dvije kulture poznata su kao "hafu" ili polovice, po pejorativnom izrazu koji je sasvim normalan. Među njima su slavne osobe i sportske ikone, poput teniske zvijezde Naomi Osake. Popularna kultura ih idolizira kao "ljepše i talentiranije", ali to ne znači da su i prihvaćeni.

Realne plaće u zemlji nisu rasle 30 godina. Prihodi zaposlenih u Južnoj Koreji i Tajvanu sustigli su one u Japanu, pa čak i prestigli. Sve promjene, očito je, onemogućuje kruta hijerarhija. Vlast drže stariji. Pozivajući se na jednog uglednog akademika, BBC-ev dopisnik navodi posebnosti funkcioniranja Japana.

Godine 1868. samuraji su predali svoje mačeve, odrezali kosu, obukli zapadnjačka odijela i umarširali u ministarstva u Kasumigasekiju (vladina četvrt središnjeg Tokija) i tamo su i danas. Strahujući od ponavljanja sudbine Kine koja je bila u rukama zapadnih imperijalista, reformatori su tada svrgnuli vojnu diktaturu Tokugawa Shogunata i postavili Japan na put brze industrijalizacije. No, nije to bio juriš na Bastillu, već puč elite. Čak i nakon drugog pokušaja 1945. godine, "velike" obitelji su preživjele.

"Ova pretežno muška vladajuća klasa definirana je nacionalizmom i uvjerenjem da je Japan poseban. Oni ne vjeruju da je Japan bio agresor u ratu, već njegova žrtva", objašnjava.

Ubijeni premijer

Ubijeni bivši premijer Shinzo Abe, primjerice, bio je sin ministra vanjskih poslova i unuk drugog premijera, Nobusuke Kishija. Djed Kishi bio je član ratne hunte i Amerikanci su ga uhitili kao osumnjičenog za ratne zločine. No uspio je pobjeći i sredinom 1950-ih pomogao je u osnivanju Liberalno-demokratske stranke koja od tada vlada Japanom.

Najveći gospodarski izazov Japana je njegovo starenje stanovništva. Sve je manje vjerojatno da će mlađi Japanci biti u braku ili imati djecu. Samo 13 posto japanskih menadžera su žene, a manje od jedne prema deset je zastupnica u parlamentu. Unatoč svemu, nakon desetljeća provedenog u Tokiju, Britanac priznaju da će mu Japan jako nedostajati. Brine za njegovu budućnost, ali i ističe da kao dobra lekcija može poslužiti i ostalima.

U doba umjetne inteligencije, manje radnika poticat će inovacije, Japanske ostarjele poljoprivrednike mogli bi zamijeniti inteligentni roboti, a veliki dijelovi zemlje pretvoriti se u divljinu. Ako ne prihvati promjene, zaključuju autor, Japan bi mogao izgubiti ono što ga čini tako posebnim.