Znamo Ivicu Puljka i njegovu dvojicu zamjenika, u neobičnoj smo zgodi čuli za Luku Baričića, a ostatak od petnaest imena s kandidacijske liste stranke Centar nam je zagonetka. Oni su rezervni ešalon, trećepozivci koje je Puljak okupio nakon što se razišao sa suradnicima s kojima je osnovao Pametno.
Većinu u splitskom Gradskom vijeću osvojila je na brzu ruku sklepana grupa anonimaca kojima se posrećilo, koji se ni međusobno najbolje ne poznaju i koji možda imaju manje zajedničkih osobina od petnaest pojedinaca koji su se zatekli u srijedu navečer na pub kvizu. Onespokojava li i vas ova nasumičnost, ovaj ludi slučaj da su neki iskočili u Gradsko vijeće kao kuglice iz lutrijskog bubnja?
Anđelka zove Endži
Trebala bi. Pogledajmo onu neobičnu zgodu u kojoj smo čuli za Luku Baričića. Izbjegavao sam o njoj pisati prije izbora, ali sad je u redu. To da se on dopisivao s nekakvim izmišljenim maloljetnim pohotnicama na internetu nije baš nikakav grijeh, ali dosta kompromitira njegovu inteligenciju da je on tako čvrsto vjerovao kako one postoje da nije ni pomislio kako bi ih trebao uživo vidjeti. Tehnologija je široko dostupna i jednostavna za upotrebu. Danas već i penzioneri razgovaraju preko videopoziva.
Sedamdeset petogodišnja Anđelka iz Ogorja zna uključiti Skype, Facetime ili pritisnuti onu malu kameru u WhatsAppu kad poželi vidjeti unuku u Kanadi. "Diko babina, iđeš li u školu?" pita ona suznih očiju četverogodišnju djevojčicu, koju su u njezino ime nazvali Endži, a malena se na ekranu pametnog telefona samo zbunjeno smiješi i pojavlja: "Vot? Vot?"
Kad na izborima pobijedi jedan koji se nije sjetio videopozivom nesumnjivo utvrditi egzistenciju sedamnaestogodišnjakinje koja mu se džaba i na neviđeno neštedimice nudila, zaista je razumno upitati kakav je ostatak kandidacijske liste s koje dolazi ovakav tupan.
Ali, dobro, utješimo se, vidjeli smo u Gradskom vijeću i strašnije od Luke Baričića. Hrvatska građanska stranka je od vremena do vremena Banovini znala napraviti freak show, sve s klaunovima, bradatim ženama, gutačima mačeva i patuljcima koje ispaljuju iz topa. Njihovo je doba prošlo.
Željko Kerum je na samom kraju političke karijere, njegova tamna figura lagano jaše u rumeni suton. U izbornoj noći nije se ni pojavio pred novinarima, a vidjelo se već i u kampanji da on gubi snagu, da više nema nadahnuća, da nema veselja u igri. Na posljednjim se lokalnim izborima za gradonačelnika zapravo isticao samo onim što je imao na sebi, odjećom i modnim dodacima.
Kerum modna ikona
Tužan je njegov kraj. Nekadašnji bagerist, pa trgovac, krupni poduzetnik, zamašnjak našeg gospodarstva, pa gradonačelnik, saborski zastupnik i politički vizionar, na koncu je spao na modnu ikonu, na, da oprostite na izrazu, influencera. Osobito je potresan trenutak bio na jednom sučeljavanju, kad je došao u nekakvim crnim i zlatnim tenisicama za koje nisi znao jesu li ružnije ili skuplje.
Totalno me je to uništilo. Kamo ide ovaj svijet, šapnuo sam. Užasnije od bombardiranja ukrajinskih gradova, od globalnog zatopljenja, galopirajuće inflacije i novog, dosad najsmrtonosnijeg soja korone, pogodilo me što Željko Kerum na nogama nosi imena nekih uglednih homoseksualaca. Meni su, kao četniku i komunjari, kao što znate, zabranili da dolazim u rodno selo, ali bogami, neće ni ovaj modni mačak tako skoro u Ogorje u svojim šangajkama za pet tisuća kuna. Da dođe na zjog kraj gostionice, seljaci bi plakali od smijeha.
"Žele, onogatiboga, kad si ih kupova", kazao bi tkogod pokazujući na Kerumovu obuću, "što nisi uzejo muške?"
"Ajde, muči, budalo" dobacio bi na to drugi, kao prijekornim tonom. "to su specijalne tene. Dolče i Gabana su napravili liniju za balotaše. Ne proklizavaju kad bombizaješ."
To bi bio totalni urnebes u Ogorju, a Željko Kerum bi se tako iznervirao da bi mu balota odletila u obližnji nasad rašćike.