Otmica se, po pričama očevidaca, dogodila munjevito. Oko sedamnaest i trideset bijeli kombi s reklamom električarskog obrta, za kojega će se kasnije ustanoviti da je nekoliko dana ranije ukraden u Velikoj Gorici, zaustavio se na Zelenom valu kod Umjetničkog paviljona, pored muškarca četrdesetih godina ogrnutog širokim crnim plaštom, sa rupcem oko vrata, uskim hlačama do koljena, bijelim svilenim čarapama i cipelama s mašnom i potpeticom, koji je, nikakvo zlo ne sluteći, pločnikom šetao svog malog čupavog psa. Bočna su vrata kliznula i iznutra su iskočila dvojica krupnih razbojnika sa crnim pletenim maskama preko glava. Zgrabili muškarca i ubacili ga u kombi, a psića bezdušno šutnuli u park preko ceste. Trenutak kasnije sa škripom su kočnica nestali u modrom zagrebačkom sumraku.
Sve je bilo tako profesionalno učinjeno da je na mjestu zločina nađen tek jedan jedini trag. Duga plava kovrčava vlasulja.
“Žrtva je, čini se, transrodna osoba”, rekla je mlada ispektorica Helena Jukić kemijskom pažljivo podižući vlasulju s asfalta i spremajući je u vrećicu za dokaze.
“Zločin u LGBT zajednici”, složio se inspektor Josip Bego.
Modri papirić
No, prije nego su policajci krenuli u istragu po gay klubovima glavnog grada, uzbuđeno su ih nazvali iz desetaka kulturnih i obrazovnih institucija, iz Matice hrvatske, Akademije znanosti i umjetnosti, Ministarstva kulture, iz Društva književnika i Društva pisaca, s Filozofskog fakulteta... Svi su odmah primjetili tko je nestao. Gubitak je jednostavno bio prevelik da bi ostao neopažen.
“Ivan Gundulić? Kažite nam nešto više o njemu”, rekao je inspektor vadeći blokić iz džepa.
“Ne znam odakle da počnem”, rekao je akademik Neidhardt, “dubrovački plemić, naš najznačajniji barokni pisac, autor Osmana, Dubravke, Suza sina razmetnoga...”
“Dubravke, Suza sina...”, ponavljao je poluglasno policajac pišući.
“Jozo, bogati, pa čitao si lektiru”, upala je nestrpljivo inspektorica Jukić. “Ivan Gundulić, 'o lijepa, o draga, o slatka slobodo.'”
“A taj Gundulić!” sinulo je inspektoru Begi, iako mu je izraz na licu odavao da još ne zna o kome se radi.
“Taj Gundulić”, kimnula je potvrdno ministrica Nina Obuljen Koržinek, a predsjednik Matice Miro Gavran je iz džepa izvadio modri papirić da inspektoru pokaže hrvatskog klasika.
“Imamo li neku bolju sliku?” upitao je Bego namršteno gledajući novčanicu od pedeset kuna.
“Naći će se vjerojatno po muzejima neki portret”, rekla je ministrica.
“Imamo 'Gundulićev san' Vlaha Bukovca u Modernoj galeriji”, sjetio se Zlatko Krilić, predsjednik Društva književnika.
“Bukovac je Gundulića naslikao iz profila”, opozorio je Gavran.
“Dajte šta god imate. Nacrt, tlocrt, bokocrt, sve nam igra”, rekao je inspektor.
“Imate li nekih indicija tko je ovo mogao napraviti?”, upitala je zatim inspektorica Jukić, a Krilić, Gavran, ministrica Obuljen Koržinek i akademik Neidhardt su bez oklijevanja, uglas, odlučno rekli:
“Srbi!”
“Srbi? Zanimljivo”, rekla je inspektorica. “Zašto to mislite?”
“Srbi odavno posežu za dubrovačkim piscima iz doba renesanse i baroka”, objasnio je Gavran.
”Bez ikakve osnove, razumije se”, dodao je predsjednik HAZU.
“Fuj, mamicu im srpsku!” opsovao je inspektor Bego. “Nije im dosta da su Ivu Andrića uzeli, nego nam sad i Gundulića otimaju.”
“A ti voliš Andrića?” začudila se inspektorica Jukić.
Najdraži Andrić
“Andrića? Jesi normalna, to mi je najdraži pisac”, rekao je stariji policajac.
“Nikad ne bih pogodila”, rekla je inspektorica, pa se ponovno okrenula posjetiteljima. “Imamo li saznanja kome će se otmičari javiti sa zahtjevom za otkupninu?”
“O, pa neće Srbi tražit otkupninu”, rekla je ministrica kulture.
“Oni su ga uzeli da ga zadrže”, dodao je akademik Neidhardt. “Da zauvijek bude njihov. Srpski.”
“Ali, dobro, za neki veći iznos bi ga vjerojatno bi ga pustili”, javio se inspektor Bego. “Ili da im ponudimo nekoga u zamjenu, Ivana Aralicu ili, šta ja znam, Milu Budaka?”
“E, baš će ti Srbi Budaka uzet”, podsmjehnula se inspektorica Jukić.
“Gundulić je, bojim se, nezamjenjiv”, odmahnuo je Miro Gavran tužno.
U policijskoj stanici u to je ponovno zazvonio telefon. Bego se javio i saslušao onoga s druge strane bilježeći podatke u blokić.
“Evo, i u Maksimiru jedan Držić otišao jučer popodne na šišanje i još ga nema. U frizerskom salonu kažu da nije dolazio.”
“Držić?!” šapnula je prestravljeno Obuljen Koržinek. “Kako mu je ime?”
“Mario”, pročitao je Bego.
“Uh!” uzdahnula je ministrica olakšavajuće.
“Ne! Pardon! Marin!” ispravio se inspektor. “Marin Držić.”
“Sranje!” rekao je predsjednik Matice hrvatske.