Strah od zaraze nije u svemu loš. Dobra je strana preporuke da se izbjegavaju socijalni kontakti i da ćete napokon dobiti mira, vremena za sebe, predahnut ćete od gužve i galame, od agresivno srdačnih osoba, od nametljivih pričalica koji sjednu do vas ne pitajući je li slobodno, od brbljavaca, dosadnjakovića i glupana, zaustaviti se i osluhnuti vlastite misli.
Vidjet ćete, lijepo je katkad družiti se samo sa sobom. Ugodna je osoba taj vaš ja. Ne možete se više sjetiti što vam je nekad smetalo kod njega.
Zateći ćete se tako u pustoj i tihoj sobi i shvatiti kako je samoća podcijenjena, kako je spokojno i smirujuće kad nema nikoga oko vas. Ležat ćete cijelo popodne na kauču sanjareći, lutajući svojim bogatim, bujnim, čudnovatim i šarenim unutrašnjim svijetom i prosto vam se neće vraćati u onaj bezvezni, sivi vanjski. Bane li tkogod od rodbine ili susjeda, odglumit ćete da ste se zakašljali da ga otjerate.
NAJBOLJI PRIJATELJ
“Kh! Kh! Vražji koronavirus, čitavo se jutro gušim od kašlja!”, viknut ćete put stubišta. “Čekaj, rođo, sad ću ti otvorit.”
Naravno, dok vi dođete do vrata, rođo će biti već kod kontejnera na dnu ulice. Pobjeći će kao metak mucavo se ispričavajući da će navratiti kasnije, za dva do tri mjeseca po prilici.
Iskoristite ovo strašno vrijeme pandemije i izolacije da obnovite pokidane veze sa samim sobom. Izgladite s njim nesuglasice koje ste možda u prošlosti imali. Na kraju krajeva, taj vaš ja, ipak je to vaš najbolji prijatelj, jedini na kojega se u nevolji možete osloniti.
Ne vjerujete li mi, pogledajte Mira Kovača. Hadezeovski uglednik, saborski zastupnik i bivši ministar vanjskih poslova jednom je vjerovao u ljude, mislio da je mnogima omiljen i drag, zavaravao se čak da ima karizmu, idealne osobine vođe, da je mesija koji će izvesti Hrvatsku demokratsku zajednicu iz Plenkovićeva ropstva, spasiti stranku od sramotne suradnje sa Srbima i narodnjacima.
Kandidirao se na stranačkim izborima zamišljajući kako će ljudi ustajati i klicati njegovo ime kad god uđe u prostoriju, ljubiti ga u suzama, nositi ga na rukama kao Bono Voxa kad se baci u publiku, a gdje god je došao Kovača je dočekao muk. Okupljeni su u nelagodi piljili u pod i bunili se ako bi netko podigao mobitel da ih uslika.
Napokon, u nedjelju, na izborima, na vrhuncu pušione i zajeba, i Kovač i njegova ekipa prevratnika, Davor Stier, Ivan Penava, Tomislav Tolušić i Milijan Brkić, strahotno su poraženi. Plenkovićevi su ih razbili kao beba zvečku, dobili po tri ili četiri puta više glasova od njih.
Bilo je to mučno za gledati. Kao da netko mlati invalida. Kao da FC Barcelona tambura NK Mračaj iz Runovića.
Dogodi li vam se poraz kakav su na izborima doživjeli Kovač und Jaranen, prirodan je refleks predati se mizantropiji, osamiti i zamrziti čitav ljudski rod, ostati na kauču i otkrivati svoj bogati unutrašnji život. Kovačevoj Opciji za promjene nakon svega čak odgovara ova histerija s pandemijom, super su im došle mjere protiv širenja zaraze koje preporučuju ministar Beroš i doktorica Markotić. U općenitom izbjegavanju socijalnog kontakta ostat će neprimjećeno da netko posebno izbjegava upravo njih.
PANIČNI BIJEG
Ako koji hadezeovac, na primjer, u Saboru sretne Milijana Brkića i odbije mu pružiti ruku, ili ugleda Mira Kovača na Vukovarskoj aveniji i panično pobjegne od njega, preko šest traka i tramvajske pruge, na drugu stranu ulice, i Brkić i Kovač mogu se tješiti da nije riječ o njihovoj neomiljenosti, već se naprosto stranački kolega boji smrtonosne zaraze. Članovi stranke su ekipu okupljenu u Opciji za promjene stavili u svojevrsnu samoizolaciju. Podigli su sanitarni koridor oko prevratnika i sad su oni sigurni, nitko ih ne ugrožava.
Milijanu Brkiću na jednoj je strani vjerojatno bolno da je izgubio na izborima za potpredsjednika stranke, ali na drugoj strani može odahnuti. Svi mu se izmiču, nitko ga ne želi blizu. Srećković nema prijatelja i simpatizera ni da ga zaraze koronavirusom.