”Kaži, Gabi”, počela je profesorica hrvatskog strpljivo, “kad je starac ulovio zlatnu ribicu, on ispočetka nije ništa htio od nje, ali ga je starica, njegova žena, izgrdila i poslala natrag na more da od ribice zatraži – što?”
Gabrijela Ivanković, učenica petog razreda Osnovne škole “Antun Gustav Matoš” u Vinkovcima, na ovo ništa nije odgovorila. Šutjela je zamišljeno škrubeći usne.
”Starica je poslala svog muža, starog ribara, da od zlatne ribice zatraži ko... ko... ko...?” pomogla je profesorica s prvim slogom odgovora.
Natrag u bijedu
”Kolača!” bubnula je djevojčica spasonosno.
”Korito”, ispravila ju je profesorica, pa upitala: “Ti i dalje tvrdiš da si pročitala Bajku o ribaru i ribici?”
”Pročitala sam, profesorice, ali ste me vi sad zbunili.”
”Dobro, Gabi, hajde ti to još jednom pročitaj pa ćemo ponovno razgovarati”, rekla je profesorica neumoljivo upisujući učenici jedinicu, negativnu ocjenu koju ona nikad neće popraviti. Koliko god se profesorica trudila, lijenu se jedanaestogodišnjakinju nije moglo natjerati da uzme lektiru, čak ni onu najlakšu, nekoliko stranica Puškinove prerade stare narodne priče o ribarovoj ženi, starici iz uboge kolibe od gline, koja se uzoholila i od zlatne ribice tražila sve objesniju raskoš i moć, malo-pomalo, od novog korita i kuće, do kraljevstva, dvorova, kočija i slugu, i čudesno joj morsko biće sve ispunilo, dok glupača na koncu nije poželjela biti carica mora kojoj će zlatna ribica služiti, a zlatna ribica se na to naljutila i oduzela joj sve što je prethodno dala, vratila je na početak, resetirala blesavu babetinu natrag u zaostalost i bijedu.
Jednostavna parabola o kažnjavanju grijeha neumjerenosti, naivna moralna pouka kako čeljade valja biti razumno i skromno, očito je ostala nepoznata vinkovačkoj djevojčici, a nije ju pročitala ni kasnije, kao odrasla osoba, kad je završila osječki Ekonomski fakultet, udala se za automehaničara Marija Žalca zvanog Žaki i rodila troje djece. A trebala je to svakako pročitati jer je po svemu slična Puškinovoj starici.
Glavna za fondove
Kad je ono prije nekoliko godina Andrej Plenković iz slavonske provincije nepromišljeno izvukao jednu nepoznatu, ni po čemu osobitu županijsku činovnicu, neuglednu stručnu suradnicu za europske integracije, i stavio je za ministricu, za glavnu osobu za europske fondove, bilo je to kao čudo iz bajke.
Za Gabrijelu Žalac ministarsko je mjesto bilo, po prilici, kao da je ulovila zlatnu ribicu. Iz dokumenata europskog javnog tužitelja dolaze nam sve nevjerojatniji detalji u kakvoj je obijesnoj raskoši ona uživala, gotovo da pomislite da je nesretnica izgubila razum kad doznate za stotine računa, više od dva milijuna kuna koje je u kratkom mandatu potrošila na hotele i restorane.
Nije ona, naravno, usamljen slučaj. Mnogo je ponavljača i propaliteta među hadezeovcima, loših đaka koji su imali jedinicu iz lektire, idiota koji ni jednostavne moralne parabole na desetak stranica nisu uspjeli savladati, ali Žalac nas je ipak zaprepastila bestidnošću.
Čitajući kako je za svoj četrdeseti rođendan napravila veliko slavlje u jednom restoranu, počastila brojnu rodbinu i prijatelje večerom za dvadeset tri hiljade kuna koja je cijela bila plaćena iz blagajne Europske unije, na teret Operativnog programa Konkurentnost i kohezija, dođe vam bistro da Aleksandar Sergejevič Puškin i nije pretjerao s opisom, da u stvarnosti postoje ljudi koji su možda i oholiji od junakinje njegove Bajke o ribaru i ribici.
Prepuklo korito
Bio je to valjda trenutak kad se zlatna ribica naljutila na hrvatsku ministricu europskih integracija, odlučila je bahatu ženu kazniti, resetirati, vratiti natrag iz Bruxellesa u njezinu slavonsku zabit, da ponovno bude nitko i ništa.
Na kraju bajke ponovno smo na njezinu početku, vinkovački automehaničar Mario Žalac, popularni Žaki popodne se umoran vraća u ispranom i masnom kombinezonu iz radionice kući...
Al’ što vidi?
- Pred njim kolibica,
Njoj na pragu Gabrijela sjedi,
A pred njom prepuklo korito.