Da je negdje opasno zapelo s vatikanskim procesom posvećenja kardinala Alojzija Stepinca dalo se naslutiti još u rujnu prošle godine, kad je kardinal Pietro Parolin, državni tajnik Svete Stolice, u intervjuu Glasu Koncila izjavio sljedeće:
„Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom i s velikom željom iščekuje tu kanonizaciju.“
U nedavnome razgovoru za naš list u istome je tonu na isto pitanje – kad će Stepinac konačno postati svetac? – odgovorio i mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj:
„Ako neka kanonizacija, umjesto promicanja jedinstva, riskira stvoriti još više sukoba, bolje je ne žuriti i pričekati da vrijeme sazre.(…) Nakon molitve na Stepinčevu grobu, osjećam se autoriziranim od blaženika da u njegovo ime izjavim: 'Reci Hrvatima da se ne brinu oko moje svetosti. Bit ću sretniji ako oni budu više nastojali oko osobne svetosti, nego da mene proglase svetim'!"
Dva ovlaštena predstavnika Pape Frane nisu slučajno gotovo navlas jednako nestrpljivim Hrvatima pokušala protumačiti ključnu poantu nečije beatifikacije: sveci nisu oni oko čijih se vrlina ljudi spore, nego ujedinjuju. Dok nacionalistički duhovi u hrvatskome kleru i oko njega cijeli proces Stepinčeva proglašenja svecem svode na supremaciju nad pokušajima Srpske pravoslavne crkve da njegove povijesne zasluge ospori – prvi čovjek Katoličke Crkve ekumenski dijalog i konsenzus oko obogotvorenja jako pretpostavlja plitkim profiterskim strastima.
Svi mi o sebi i o svojima možemo slobodno misliti u superlativima, no s trijumfalističkim titulama i svetačkim kalendarima ipak valja pomiriti neke temeljne povijesne činjenice. A činjenica je da oko Stepinčevih univerzalnih "herojskih" prerogativa nisu suglasni čak ni svi Hrvati, a kamoli će Hrvati i Srbi. Ako je iskazivao neprijepornu hrabrost prema komunistima, zašto mu je ista zatajila pred hrvatskim fašistima?
Kao što je poznato, Stepinčeva kanonizacija čeka na svoj epilog gotovo četiri godine nakon što je 2017. prestala s radom Mješovita komisija Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne crkve koja se trebala usuglasiti o njegovu liku i povijesnome djelu. Oko nekadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa i vojnog vikara NDH hrvatsko i srpsko svećenstvo složilo se nakon čitavoga niza zajedničkih sastanaka jedino da se o Stepinčevoj povijesnoj ulozi nimalo ne slažu. U minimalno zajedništvo oko Stepinca ovlaštene predstavnike dvaju crkava nije uspio dovesti čak ni obostrano snažni antikomunistički resentiment.
Zbog Papina respektiranja stava pravoslavnih kolega i stavljanja čitavoga postupka kanonizacije u „duboki led“ na neodređeno vrijeme, Jorge Mario Bergoglio je, nije nikakva tajna, postao prilično omražen u nekim krugovima oko hrvatske Crkve. Oni među biskupima i svećenstvom, koji Daria Kordića i slične danas slave kao narodne heroje, politikantski smatraju da bi posvećenjem Stepinca vatikanskim svetim uljem automatski bilo premazano ponašanje čitave Crkve u Hrvata i hrvatskoga klera u razdoblju zločinačke NDH.
Prilično je paradoksalno da su baš oni koji su Stepinčevo mučeništvo godinama pravdali njegovim hrabrim odupiranjem svojedobnim Titovim zahtjevima da odcijepi hrvatsku Crkvu od Vatikana danas u iskušenju da gotovo masovno propovijedaju isti taj Brozov „recept“. Zagovori odvajanja Crkve u Hrvata od Vatikana i Pape što je kanonizaciju našega „nacionalnog“ sveca hladno žrtvovao za ljubav srpskih „bradonja“ govore zapravo o nepopravljivoj političkoj nemuštosti crkvenih endehanostalgičara. Papin prioritet na ovim našim prostorima svakako nije produbljivanje konflikata među ljudima i narodima, nego upravo suprotno: aktivno međunacionalno i povijesno pomirenje.
Vijest o tome da je apostolski nuncij u RH Giorgio Lingua koncem prošle godine u crkvi sv. Nikole u Jasenovcu, mjestu nekadašnjega ustaškoga logora, predvodio ekumensku molitvu za sve nedužne stradalnike te potom posjetio pravoslavni manastir i spomen-područje gotovo je posve prošla ispod radara domaće javnosti. Simbolika takvog čina u Jasenovcu je ogromna, naročito kad se zna da visoki dužnosnici hrvatskog klera financiraju revizionističke knjige i publiciraju jednako sramotne relativizirajuće feljtone o nekadašnjem ustaškom gubilištu.
Neformalno se najavljuje da je zajednička katoličko-pravoslavna molitva u Jasenovcu bila tek "visoka" priprema za vrlo skori posjet pape Frane Srbiji. Umjesto da udovolji hrvatskim crkvenim nacionalistima i brzim proglašenjem jednoga sveca dodatno antagonizira dva zavađena naroda, Papa je Stepinca iskoristio kao vrhunsku temu za dijalog i zbližavanje. Veće svetosti od toga nitko, ruku na srce, i ne treba.