Kažu da se povijest ponavlja dvaput: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Ova Hegelova misao - koja se pogrešno pripisuje Karlu Marxu - pokazuje se netočnom kada se radi o Americi, odnosno o američkom odnosu prema svojim saveznicima.
Jer ta se povijest u moderno doba oba puta odvila kao tragedija: i 1975. u Saigonu i 2021. u Kabulu.
Oba puta domaći ljudi koji su za američke okupacije svojih zemalja surađivali s Amerikancima na kraju su ostavljeni na cjedilu. Scenarij izdaje pritom je po više stavki bio identičan.
U obje zemlje američke trupe provele su po 20 godina (u Vijetnamu od 1955. do 1975., u Afganistanu od 2001. do 2021.), s ciljem da poraze autohtone domaće vojno-političke pokrete čije se ideje nisu uklapale u planove SAD-a. U Vijetnamu su to bili komunisti, a u Afganistanu talibani.
Oba puta američka vojska je doživjela poraz i panično pobjegla iz okupirane zemlje neposredno prije no što će njezini protivnici pobjednički umarširati u glavni grad: vijetnamski komunisti u Saigon su ušli 1. svibnja 1975., a talibani u Kabul 15. kolovoza 2021. godine.
U obje zemlje Amerikanci su u tih 20 godina okupacije razvili široku mrežu domaćih suradnika – od vozača do prevoditelja - zaposlivši stotine tisuća Vijetnamaca, odnosno Afganistanaca. I oba puta su ih u kritičnom trenutku ostavili na čistini, prepustivši ih osveti pobjednika: antikomunističke Vijetnamce izručili su lokalnim komunistima, dok su prozapadne Afganistance izručili talibanima.
Kafkijanski proces
Sudbinu ostavljenih Vijetnamaca svjedoče brojni izvori – među njima i sjajni roman "Simpatizer" vijetnamsko-američkog pisca Viet Thanha Nguyena (2015.) – dok sudbinu ostavljenih Afganistanaca ovog tjedna u Washington Postu opisuje viša analitičarka američkog think-tanka RAND Corporation i pričuvna časnica ratnog zrakoplovstva SAD-a Annie Yu Kleiman, u članku pod naslovom "Ovako se SAD ponaša prema Afganistancima koji su nam pomogli".
Kleiman evocira uspomene iz zadnjih dana svoje vojne službe u Kabulu 2021. godine, ali nastupa i kao članica upravnog odbora organizacije "No One Left Behind", koja pomaže pri evakuaciji i preseljenju američkih suradnika iz Afganistana u SAD, te zagovara primatelje afganistanskih posebnih imigrantskih viza (SIV).
"Nakon pada Kabula moj suprug i ja, oboje časnici zračnih snaga koji smo služili u Afganistanu, našli smo se uvučeni u složenu, neslužbenu operaciju pomoći u evakuaciji američkih građana i afganistanskih saveznika. (...) Radili smo kao da je to pitanje života i smrti - jer je bilo. Dvije godine kasnije, ti dugi dani su za mene uspomena. Ali za stotine tisuća naših saveznika koji su još uvijek ostali (u Afganistanu), užasi se nastavljaju", piše Kleiman u uvodu članka.
Kako navodi, u travnju ove godine u Afganistanu je još uvijek ostalo oko 152.000 lokalnih američkih suradnika koji su podnijeli zahtjev za SIV. To je više od četiri puna poljudska stadiona ljudi koji su tog kolovoza 2021. do zadnjeg časa vjerovali da će ih Amerikanci povesti sa sobom.
"Ovi ljudi, koji su služili rame uz rame s američkim snagama tijekom dugog rata, suočavaju se s godinama opasnosti, ozbiljnim ekonomskim poteškoćama i sve težim ograničenjima - osobito za žene i djevojke - dok se prijavljuju za svoje SIV-ove kroz komplicirani, kafkijanski proces", piše Kleiman.
‘Ako me talibani nađu...‘
Autorica potom detaljno opisuje taj "kafkijanski proces", te citira brojne poruke koje su afganistanski tražitelji SIV-a poslali njezinoj organizaciji "No One Left Behind", tražeći pomoć. Pritom su imena kandidata "uklonjena zbog njihove sigurnosti".
Prvi korak je dokaz da je kandidat radio za američke snage: da bi pokrenuli prijavu za SIV, kandidati moraju predati niz dokumenata putem web stranice američkog State Departmenta.
"Za to je potreban pristup internetu, što nije lako kada se netko skriva od talibana. Potrebni dokumenti uključuju dokaz o zaposlenju za vladu SAD-a najmanje godinu dana i pismo preporuke bivšeg šefa. Ali tvrtke su često vodile lošu kadrovsku evidenciju, a do bivših nadređenih je teško doći, a možda se čak i ne sjećaju svojih bivših zaposlenika", ističe Kleiman.
Kao ilustraciju teškoća koje kandidate zadese već na ovoj prvoj stepenici "kafkijanskog procesa", autorica navodi neke od poruka koje je dobila iz Afganistana:
"Imam sva pisma preporuke od timova [za koje sam radio], ali ne mogu dobiti pismo iz kadrovske službe, jer tvrtka ne odgovara na naše e-poruke", navodi jedan kandidat.
"Ako me talibani pronađu, neće me pitati koliko sam dana radio za američku vojsku. Ako me talibani pronađu, ubit će me", ističe drugi. "Služio sam američkim trupama u svojoj zemlji. Žao mi je što nemam kontakt. Od tada je prošlo mnogo vremena", piše treći kandidat.
‘Ubit će mi čitavu obitelj...‘
Nakon što su dokumenti predani, kandidati čekaju gotovo godinu dana na "odobrenje šefa misije". Tijekom tog vremena moraju se pomiriti s time da u Afganistanu ostavljaju članove svoje šire obitelji, od kojih su mnogi također u opasnosti jer su povezani s bivšim američkim zaposlenikom.
"Talibani su ubili mog brata... i moju ženu. I mom mlađem bratu su pucali u lijevu nogu. Talibani su nam rekli da smo špijuni Amerikanaca i da će jednog po jednog ubiti sve članove moje obitelji", piše jedan kandidat, moleći vizu i za obitelj.
Međutim, podnositelji zahtjeva za SIV mogu povesti samo svoje supružnike i nevjenčanu djecu mlađu od 21 godine. No tu se otvara novi problem: budući da postupak prijave traje toliko dugo, mnoga djeca do izdavanja SIV-a navrše 21 godinu.
"Ljubazno imajte na umu da su naša djeca koja sada imaju više od 21 godinu bila mlađa od 21 godine kada sam se prijavio za SIV 2016. godine. Naša djeca su samci i nemaju bliske rođake. Nadamo se da su uključeni", poručuje jedan od kandidata.
Nakon što su dobili odobrenje šefa misije, sljedeći korak je odlazak kandidata do ambasade SAD-a. Od časa dobivanja odobrenja do intervjua u američkom veleposlanstvu kandidati moraju čekati još nekoliko mjeseci, ali to je manji problem. Veći problem je to što taj intervju moraju obaviti - izvan Afganistana.
"Budući da Sjedinjene Države više nemaju diplomatsku prisutnost u Afganistanu, to stavlja podnositelje zahtjeva — koji su se oslanjali na SIV da im pomogne pobjeći iz Afganistana — u paradoksalnu poziciju da moraju izaći iz Afganistana kako bi dobili SIV", objašnjava Kleiman kafkijanske jade nekadašnjih američkih pomagača.
‘Naša beba nema putovnicu...‘
U ovoj fazi procesa podnositelj zahtjeva mora čekati da mu SAD pomogne da ode u treću zemlju, ili mora samostalno financirati svoje putovanje u obližnju zemlju s američkim veleposlanstvom. Kako piše Kleiman, prva opcija je "teška", jer je sposobnost SAD-a da premjesti kandidate iz Afganistana "izuzetno ograničena".
A oni koji imaju novca da sami plate put do najbliže američke ambasade suočavaju se s novom "zastrašujućom preprekom": moraju imati putovnicu. A mnogi je nemaju.
"Živim kao zatvorenik. Nakon pada režima suprug i ja ostali smo bez posla. Molim vas, pomozite mi ako znate kako da me evakuirate. Nemam dovoljno novca da svoj slučaj prebacim u treću zemlju", piše jedna kandidatkinja.
"Doživjela sam prometnu nesreću i noga mi je slomljena. Ako se ne evakuiram, siguran sam da će me ubiti. Ja više nemam posao. Ne mogu priuštiti obiteljsku hranu ili lijekove za svoje tri djevojčice. Također mi je odbijena pakistanska viza", žali se druga. "Moja žena, moje troje djece i ja podnijeli smo zahtjev za vizu za Pakistan. Dvoje moje djece dobilo je vize, ali supruga i ja smo odbijeni. Drugo novorođenče nema putovnicu", piše treći kandidat.
Kleiman navodi da putovnice u Afganistanu, ako se vade u državnim uredima za putovnice, koštaju oko 70 dolara, ali ti državni uredi "mogu biti zatvoreni mjesecima".
"Liste čekanja su duge, a glasine sugeriraju da talibani pritvaraju kandidate koji su radili za Sjedinjene Države", upozorava Kleiman na dodatnu opasnost koja vreba kandidate ako putovnicu požele izvaditi u državnim uredima.
‘Moja žena je trudna s blizancima...‘
Alternativni način je koristiti brokera za izdavanje putovnica, "ali to košta 1700 do 2200 USD po osobi i dolazi s rizikom da je putovnica lažna", navodi Kleiman, citirajući na ovom mjestu još dvoje kandidata koji su se obratili njezinoj organizaciji:
"Odjel za putovnice je ili prenatrpan ili zatvoren većinu vremena. Potrebni su mjeseci da se dobije termin, a to je riskantno jer su naši biometrijski podaci tamo", piše jedan kandidat.
"Moja žena je trudna s blizancima. Odjel za putovnice je zatvoren. To je nemoguće. Zaista sam zbunjen, ne znam što učiniti", priznaje drugi.
Ako je kandidat za SIV uspio savladati sve dosadašnje prepreke i izaći iz Afganistana, sada mora preživjeti u stranoj zemlji bez ikakvih prihoda dok čeka na obradu zahtjeva, a to "ponekad traje mjesecima". Kleiman ističe da su u Pakistanu lokalne policijske snage "sve više neprijateljski raspoložene" prema Afganistancima, te ih "uhićuju ili deportiraju".
Kandidati također moraju platiti i liječnički pregled, što za njihove financijske mogućnosti nije zanemariva stavka:
"Mučio sam se pokriti obiteljske troškove u Kabulu - vize, liječničke preglede, prijevoz i mnoge druge troškove. Potrošio sam svu svoju ušteđevinu i ne mogu financirati karte za SAD, niti mogu više ostati u Pakistanu", žali se jedan kandidat.
"Molim vas pomozite spasiti mene i moju djecu. Nismo sigurni i stalno mijenjamo svoje lokacije", piše drugi podnositelj zahtjeva.
Depresija i samoubojstvo
Kleiman dalje piše kako za one "iznimno sretne" Afganistance "koji svladaju sve prepreke i dobiju svoje SIV-ove", put do SAD-a vodi preko Međunarodne organizacije za migracije UN-a, koja će im kupiti komercijalne avionske karte (kao "posudbu") i dodijeliti ih agenciji za preseljenje.
Pritom dobivanje leta "može potrajati mjesecima", a u tom vremenu viza za treću zemlju, liječnički pregled ili sama posebna useljenička viza "mogu isteći", što rezultira "dodatnim naknadama ili mjesecima kašnjenja".
"Ako sve ide savršeno, proces traje više od dvije godine. Ali postoji toliko mnogo načina na koje nešto može poći po zlu. Rođenje djeteta zahtijeva ažuriranje SIV aplikacije i dobivanje putovnice. Slučajan susret s policijom u inozemstvu može završiti uhićenjem i pritvorom, što bi zahtijevalo plaćanje mita i novčane kazne. Letovi u treće zemlje ponekad su obustavljeni mjesecima. Neudanim kandidatkinjama često nije dopušteno putovati, čak ni s odgovarajućim dokumentima", piše Kleiman.
Navodeći da se kroz čitav taj tegobni proces podnositelji zahtjeva paralelno "bore da prehrane i zaštite sebe i svoje obitelji, dok se boje za svoje živote", Kleiman ističe da takve životne okolnosti rezultiraju i psihičkim teškoćama.
"Depresija i samoubojstvo su česti", notira američka časnica.
‘Ta osoba je bičevala mog sina...‘
U nastavku teksta Kleiman donosi još nekoliko poruka koje je primila od afganistanskih kandidata za SIV, iz kojih se razabire da ti ljudi žive u krajnje otežanim životnim uvjetima i pod velikim egzistencijalnim pritiskom.
"Moj slučaj nije ažuriran od srpnja 2021. godine. Vrijeme za putovnicu mog djeteta ističe u idućih nekoliko mjeseci. Nisam u mogućnosti osigurati osnovne potrebe za svoju obitelj. Kako mogu dobiti putovnice za njih?" - pita jedan kandidat.
"Jednog dana moj šestogodišnji sin je otišao u naš dom u Kabulu, a da nije obavijestio obitelj. Čovjek s pištoljem pitao ga je za mene. Sin je rekao da nisam kod kuće. Ta osoba je bičevala mog sina. Ja i moja obitelj smo na meti. Od kolovoza 2021. promijenili
smo svoju lokaciju nekoliko puta. Naša trenutna lokacija više nije sigurna", piše drugi kandidat.
"Talibani su ubili mog nevinog dječaka. Sada je moj red da budem ubijen", fatalistički javlja treći kandidat.
"Molim te, spasi mi život! Zapeo sam u Afganistanu, talibani su ubili 11 članova moje obitelji i pritvorili troje", piše četvrti kandidat.
Autorica članka potom konstatira kako je "opasno spor proces SIV-a postao praktički smrtna presuda", ističući kako je njezina organizacija dokumentirala stotine podnositelja zahtjeva za SIV "koji su ubijeni dok su čekali svoje vize", o čemu će detalji biti objavljeni "u narednom izvještaju".
U međuvremenu, Kleiman apelira na moralnu obavezu SAD-a prema ovim ljudima: "Ne mora biti ovako. Američka vlada može učiniti život nemjerljivo boljim za desetke tisuća afganistanskih saveznika i njihovih obitelji.
Može podnositelje zahtjeva za SIV koji su spremni za intervjue odvesti u SAD da dovrše proces na sigurnom. Može posvetiti više resursa State Departmenta ubrzanju SIV aplikacija. I može uspostaviti stalni SIV program kako bi osigurao da se to ne dogodi budućim saveznicima. Amerika mora bolje", tvrdi Kleiman.