Već nekoliko desetljeća, paralelno s razvojem tehnologije, od videoigrica preko SMS poruka do pametnih telefona i društvenih mreža, govori se o krizi jezičnog i pismenog izražavanja.
Dijagnosticirana je tako nebriga za pravopisna pravila i jezično neznanje, upotreba psovki, kratica, emotikona i GIFova kao zamjena za riječi i rečenice.
U govoru to se manifestira izražavanjem onomatopejama, razgovornim i uličnim jezikom u javnoj upotrebi. Takva novonormalna jezična kultura spojena je s prebrzim čitanjem i prekratkom pažnjom, prevelikim brojem podražaja i istovremenim obavljanjem više poslova te s kulturom slike, koja, tvrde slikofili, govori tisuću riječi.
Ukratko riječ je o pojavi koja je izazvala i izaziva zabrinutost lingvista, psihologa i naravno roditelja.
U tim korjenitim, srećom ne korienskim jezičnim promjenama kao jedna od najvećih žrtava ispala je najsloženija jezična tvorba - rečenica.
U starome preddigitalnom jezičnome normalnom rečenica je bila na pijedestalu, razlikovala obrazovane od neobrazovanih, jezično vješte od nevještih.
U novinama do većih formi, komentara i reportaže, niste mogli primirisati ako niste imali rečenicu.
Ako si tada imao ambicije nešto napraviti u novinarstvu, a da se ne pačaš s politikom, bolje ti se bilo rodit bez one stvari nego bez rečenice.
Vedete tadašnjeg žurnalizma, Smoje, Popadić, Tenžera, Tanja Torbarina, da spomenemo samo neke, mimo svega ostaloga imali su prepoznatljivu rečenicu.
Krleža, nedostižni uzor
Među svim tim lijepim, velikim rečenicama kao kruna i nedostižni uzor figurirala je glasovita rečenica Miroslava Krleže. Ta je krležijanska rečenica bila temelj tadašnjega jezičnog i književnog obrazovnog sustava, materijalizirana u lektirnome "Povratku Filipa Latinovicza" s poznatom prvom rečenicom "Svitalo je, kada je Filip stigao na Kaptolski kolodvor".
Taj je pisac i roman, spojen s "Rječnikom stranih riječi" Bratoljuba Klaića, bio inicijacija u složeni rečenični svijet, a jezično nevještima izvor trajne brige i povremene glavobolje.
“Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskog tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka”, jedna je od uvodnih rečenica u romanu, jedna od mirijada prepoznatljivih Krležinih rečenica nakon koje je jasno zašto se ona nije mogla i smjela oponašati i zašto bi je znatan dio tadašnjih srednjoškolaca i danas precizno mogao pripisati autoru.
Odabir riječi, ugođaja, učenost i retorički elementi te rečenice koja govori tisuću slika precizna su jezična i književna osobna karta pisca.
Naravno, u to doba postojale su prepoznatljive rečenice Antuna Gustava Matoša, Tina Ujevića, Ive Andrića, Miloša Crnjanskog, ali i brojnih velikih pisaca koji su se čitali u prijevodima.
Krležina modernistička rečenica, kao i sama moderna uostalom, dosegnula je vrhunac i dalje se moglo samo u eksperimente, promjenu ili u negaciju.
Ranko Marinković ili Slobodan Novak pod velikom Krležinom sjenom gradili su svoje rečenice, hrvatski fantastičari i pisci u trapericama krenuli su drugim putem.
Baroknost i opisnost velike Krležine rečenice bila je razbijana i u novinarstvu, skraćivanjem, poetizacijom, većim oslanjanjem na dijalog i razgovorni jezik. Ali i dalje su to bile rečenice koje su impresionirale, uvijek u zrcalu velike klasične rečenice.
Bilo je to tekstualno, rečenično doba, kada je u novinama bilo više slovnih znakova nego piksela i kada je "Kakvu rečenicu imaš" bio jedan od većih komplimenata.
Više pale kubikaže i novčanici
Doduše, pod splitskim nebom, gdje se gotovo sve može izreći samoglasnicima A, E, I, O i U, od složenih rečenica i tada su puno više palile složene muskulature, kubikaže, navijački rekviziti, novčanici, pa i kaznene prijave.
Kao spomen na to zlatno i opojno rečenično razdoblje neka posvjedoči Bajagina "Vesela pesma" iz 1988. sa stihovima: "Niz moje grlo klizi ljuta prepečenica/ Neka me složi kao složena rečenica" koja upozorava na vezu složenih rečenica i jednostavnog alkohola, vjerojatno ne bez temelja.
Za razliku od Bajage, Gibonni danas pjeva da dragu lukavo i slatkorječivo može kupiti ne rečenicom nego pjesmom. Tek laganja ("Laži me, ti me lažeš najbolje") podrazumijevaju valjda rečenice, i to složenije.
Podjela na subjekt i objekt
U euforičnom prevrednovanju svega i svačega 1990. godine odmaknulo se od Krleže, pa i od njegove glasovite rečenice, kao i od drugih vrijednosti bivšeg sistema.
Otvoren je put za druge jezične i književne prakse, pokušalo se i s "Ognjištem" Mile Budaka kao kontrapunktom Krleži, za kojega nije trebao Klaićev Rječnik stranih riječi, koji se nekako u to doba prestao reizdavati.
S druge strane došao je brzi kapitalizam, sklapanje poslova telefonom i telefaksom, u gostionicama i kafićima gdje su rečenice kratke kao mala vekija.
Istovremeno je trajala kultura videorekordera i prvih računala, MTV-ja i Cartoon Networka, gdje je riječ bila daleko iza slike i glazbe. Život je postao prebrz ne samo za krležijanske nego i za druge složenije rečenice, a rat je potaknuo podjelu na subjekt i objekt te uveo usklične i zapovjedne forme.
U desetljeću stjecanja nacionalne nezavisnosti kolateralno su stradale i zavisne rečenice, gurnute u bespuća rečenične zbiljnosti.
Vagala se svaka riječ da ne zazvuči kao srbizam, ljudi su zamuckivali, ispravljali se, pažljivo filtrirali što će i kako reći. U tom strašnome jezičnom času bilo je bolje govoriti manje pa su logično stradale i složenije rečenice.
Politički govor, kao i danas govor u našem ispolitiziranom društvu, ostavio je snažan pečat na jezik, pa i na rečenice. On srećom ipak više nije bio socijalističko jednosatno čitanje napisanih referata.
Jalnuški diletanti
Paradoksalno, krležijansku rečenicu, ali karikiranu, punu arhaičnih i novoskovanih riječi i formulacija tipa "jalnuški diletanti" i "usudbene povjestice" vratio je Franjo Tuđman koji je cijelo desetljeće njima zasipao naciju. Ivica Račan oslanjao se na staru birokratsku rečenicu koju je skratio i modificirao u stilu: Rečenica da, komplicirana ne.
Stipe Mesić, neopterećen Krležom, njegovao je razgovorni, kavanski stil i vjerojatno najviše utjecao na verbalno fluentne i prisutne govornike, kao što su Milan Bandić i Željko Kerum, dok je Zdravko Mamić samouka usmena pojava.
Dio stila te škole usvojio je i Zoran Milanović, na kojemu se vidi odgoj i na krležijanskoj rečenici, ali i na govoru novoga vala, zagrebačkog asfalta i klubova. On je ovladao i rečenicom europske birokracije, zasnovane ne na rječniku stranih riječi nego na rječniku stranoga jezika.
Njega je prvi uveo Ivo Sanader, a nastavlja ga i Andrej Plenković, kojega u posljednje vrijeme Milanović vraća uličnome govoru.
Unatoč verbalnoj vještini politički najmoćnijih i najutjecajnijih govornika, i nekoliko formulacija koje su odskočile kao "dvostruka konotacija" i "plameni jazavac", ne može se reći da je danas osobito dobro vrijeme za rečenicu i jezičnu kulturu.
A kako bi i bilo kada živimo u vremenu u kojem je najmoćnijom i jednom od tehnološki najnaprednijih svjetskih država do prije nekoliko mjeseci vladao Donald Trump s jezičnim kapitalom od nekoliko stotina riječi koje je slagao u najjednostavnije rečenice kojima je etiketrirao i uznemiravao protivnike?
Kao i Trump i neki naši političari s javnošću i komuniciraju putem društvenih mreža, i njihov je izraz pun automarketinga, osobnih etiketiranja i uvreda, emotikona, uzdignutih palaca i napetih bicepsa. Tako su se valjda kameleonski prilagodili novim, digitalnim generacijama, prožimajući se međusobno.
Glasanje pod maskama
Zapravo, jezično stanje na terenu kao da u pitanje dovodi i klasičnu podjelu na jednostavne i složene rečenice. S tim da treba napomenuti kako jednostavne rečenice mogu biti i proširene (s pridjevima, prilozima i prijedlozima) pa su danas, uz složene, stradale i proširene rečenice, ali leksikografi nisu demografi da zbog toga dižu naciju na noge.
Prema stanju među govornicima, možda je vrijeme da se uvede nova podjela rečenica. Pa da ih se umjesto na jednostavne i složene, dijeli na temeljne ili osnovne (da se govornici ne osjećaju jednostavno) i presložene, ekskluzivne ili knjiške, za eksperte. Moglo bi se razmisliti i o novoj podjeli na rečenice s fotografijama i emotikonima i na one bez njih.
Reći danas da netko ima dobru rečenicu nije osobito prestižno ni u književnosti, ni u novinarstvu, a kamoli u brzoj, digitaliziranoj svakodnevici, gdje poruke u sekundama dolijeću i odlijeću sa svih platformi.
Da ne govorimo ni o pandemijskim uvjetima, u kojima se ljudi pod višeslojnim maskama jedva glasaju jednosložnim, nerazumljivim rečenicama. Utjeha su doduše monolozi i dijalozi koje mogu voditi u svojim domovima, ako se nekritički ne prepuštaju čarima televizije i digitalnih platformi.
Prva hrvatska, složena, pravna rečenica "Ja opat Držiha pisah to o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u svoje dane svetoj Luciji pred svjedocima: županom Desimirom iz Krbave, Martinom iz Like, Pribenežom poslanikom iz Vinodola, Jakovom iz otoka" uklesana je na Baščansku ploču.
U crnoj viziji zadnja hrvatska rečenica, jednostavna dakako, mogla bi biti: O.K., Super, The End ili Bokić. Ili neki emotikon ili GIF. Na nekoj digitalnoj platformi.
Mlade se ne smije otpisati
Međutim, stanoviti razlog za optimizam leži u činjenici da su mladi skupina koja ipak čita najviše u društvu, na svim platformama i na raznim jezicima, pa i na tradicionalnom papiru, i to s danas opet popularnim velikim romanima, koji sadrže i složene rečenice.
Mlade se dakle nipošto ne smije otpisati i proglasiti jezično jednostavnima. Nadu u snagu rečenice vraća i povijesno iskustvo koje pamti da je rečenica i prije bila "ugrožena", na primjer od stripa, televizije, rock prangijanja i pop stihova, pa je unatoč svemu opstala.
Recimo da i danas ima pisaca s poznatim rečenicama (navedimo na primjer Miljenka Jergovića ili Zorana Ferića), u novinama ima pisaca s rečenicom i sa stilom, desetak ih ima samo u Slobodnoj Dalmaciji, prema tome rečenica i njeni majstori nisu nestali. I neće tako brzo.
Ali ako bi se zapustila obrazovna i kulturna politika, a komunikacija svela na elementarne trumpovske poruke - poruge, majstori rečenica za koju generaciju mogli bi se svesti na rijetke obrtnike kojima će hodočastiti samo upućeni štovatelji.