Vjerujem da sam posljednji čovjek na svijetu koji bi poželio u obranu uzeti Hrvatski tjednik. Taj je zadarski list za mene bio i ostao talog taloga, najdublja duplja političke i idejne kloake. Za one koji dosad nisu navukli gumene rukavice i upoznali se s tim toksičnim medijskim proizvodom, tek kratki opis. Hrvatski tjednik redovno donosi afirmativne tekstove o ustašama i NDH. List koji uređuje Ivica Marijačić s ushitom objavljuje intervjue s osuđenim ratnim zločincima. To su novine koja redovno gaze bazičnu, doličnu ljudskost. To je list koji je - eto primjera - u višestraničnom ekspozeu seksualno zlostavljanu maloljetnicu optužio da je sama kriva što su je silovali. Ako je Hrvatski tjednik takav list, onda je pogotovo takva naslovna stranica.
Tijekom posljednjih godina zadarski je tjednik objavio toliko strašnih naslovnica da ih je tegobno i nabrojati. Svašta smo na toj naslovnici viđali: i Tita s krvavim vampirskim zubima, i Kolindu s nedoličnim seksističkim epitetima, i papu Bergoglia s naslovom “sotonist” i “četnik”. Viđali smo, naravno, i Pupovca koji u naručju drži odsječenu hrvatsku glavu, glavu s koje se cijedi rumena roto-krv. I ja sam, čisto kao nebitni disclaimer, jednom bio epizodist na naslovnici Hrvatskog tjednika. Bilo je to negdje u doba Deklaracije o jeziku, pamtim da mi je na naslovnici izašla fotografija u dičnom i štovanom društvu, a veliki apel na naslovnici pozivao je mene i ostalo društvo da napokon “crknemo” (Ili “krepamo”? Ne pamtim dobro). Nije se stoga teško složiti da su naslovnice Hrvatskog tjednika - ili barem neka od njih - “vulgarne” i da su “moralno nakazne”. Da su “najsramotnija slika viđena u ovih 30 godina”, da su “nedopustive” te da “otvaranjem sukoba i podjela drže Hrvatsku kao taoca velikosrpskih politika”. Da je tako, mislim i ja, mislio sam to i prije sto pedeset naslovnica, i prije pedeset, i prije pet.
Ovog je tjedna, međutim, društvo nas koji tako mislimo dobilo novog, neočekivanog člana. Našem se klubu pridružio umirovljeni general i potpredsjednik Hrvatskog generalskog zbora Josip Lucić. Prošlog tjedna zadarski je list objavio (samo) još jednu u gomili svojih crtanih, polemičkih naslovnica. Naslovnica Hrvatskog tjednika pojavila se na kioscima tek koji dan nakon dvojne proslave/komemoracije Oluje i žrtava Oluje u Kninu i Gruborima. Naslovna karikatura komentar je tog novog hrvatsko-srpskog parapovijesnog detanta. Prikazuje Milorada Pupovca u centralnosrbijanskim čakširama i šajkači kako daje ritam na nekakvom vojnom dobošu. Uz njega je Plenković u europskom fraku. Plenković u ruci drži lanac, a na lancu je medo koji pleše u Pupovčevu ritmu. Ukratko, “pleše mečka”. Samo što ta “mečka” ovaj put ima glavu ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda. A da čitateljima s IQ-om manjim od 85 (to je, valjda, ciljana publika) ne bi promakla poanta, tu je u uglu crteža još i putokaz gdje piše “Grubori”. Je l’ baza, a? Pupovac daje ritam, svi plešu kako on svira, a Plenković kao mozak svega vodi na povodcu Medveda medu.
Ništa, ukratko, na toj karikaturi nema što je makar u tragovima originalno. Medvjed na lancu opće je mjesto crtane političke propagande, moglo bi se naći desetke primjera karikatura sa sviračem i zvijeri na povodcu, a na pamet mi pada jedna sovjetska, kominformovska: na njoj je medvjed Tito, a pleše na lancu zlih zapadnih kapitalista. Ni politički sadržaj karikature, iskreno, nije naročiti novum. Više niti ne pamtimo koliko smo puta čuli da Plenković “pleše” kako Pupovac diktira, u raznim smo se varijacijama slušali politički mit da ovu zemlju iz sjene vodi opaki mastermind Milorad. Slušali smo te političke konstrukcije i od Bulja i od Zekanovića, i od kolumnista srednjostrujaških medija (poput Ivice Šole), i od kumpravendi na pazaru. U posljednjih deset godina, ukratko, Hrvatski tjednik je objavio sijaset naslovnica i karikatura prema kojima je ova s Medvedom mlaka kamomila. Dok su tolike naslovnice zadarskog lista parale temeljnu ljudskost, ova o kojoj je riječ tek je benigna, banalna politička satira. Istina: neoriginalna, neduhovita i priglupa satira - ali, svejedno samo satira.
Zašto je onda, nakon tolikih godina i nakon desetaka i desetaka crtanih naslovnica, Hrvatski tjednik tek sada najednom postao “nedopustiv”, “vulgaran” i “moralno nakazan”? Zašto je nakon punih deset godina “otvaranja sukoba i podjela” tek sada postalo neprihvatljivo otvarati sukobe i podjele i zašto tek sad najednom to Hrvatsku pretvara u “taoca velikosrpskih politika”? Zašto Hrvatski tjednik nije bio problem ranije? Zašto “otvaranje sukoba i podjela” nije bilo zazorno i prije? Recimo, eto, u doba šatora na Savskoj? Je li to bilo zato što tada “naši” nisu bili na vlasti? Ili zato što nas je čovjek s karikature - Plenković - fudrao povlasticama i optočio novcem? I sadašnji ministar branitelja Tomo Medved i čovjek koji ga brani - general Lucić- u najširem su smislu bili dio veteransko-parapolitičkog pokreta koji je 2014. iznikao oko veteranskog šatora na Savskoj. U to doba agresivni dio veterana bliskih desnici radio je točno ono što sada rade Hrvatski tjednik i Ivica Marijačić. Nasrtali su na tadašnju, po njima izdajničku izvršnu vlast. Licitirali su patriotizmom. Optuživali su Vladu za paktiranje sa Srbima. Prijetili da će otjerati “Jugoslavene”.
Stalno su ponavljali da se rat 90-ih “relativizira”, da se vade samo crne i sramne stvari (poput Grubora), da se izjednačavaju agresor i napadnuti. Šatoraši su, ukratko, “otvarali sukobe i podjele”, a oni koji su se našli pregaženi tom demagoškom stihijom - poput Freda Matića - i tada su, kao sad Lucić, ponavljali da nas to bjesnilo pretvara u “taoca velikosrpske politike”. Suvišno je i reći da je HDZ - koji je tada bio u opoziciji - trljao ruke. Šator je u velikoj mjeri i bio projekt paraobavještajnog HDZ-ova krila, Kolinda Grabar Kitarović je nakon predsjedničke pobjede prvo otišla pozdraviti šator, a kad je HDZ pobijedio na parlamentarnim izborima, dobrim dijelom baš zahvaljujući šatoru, brojni su šatoraški sateliti dobili političke funkcije. Među njima je, na koncu, i Medved, koji se iz šatora preselio na kat ministarstva ispred kojeg se protestiralo. Šest godina kasnije, uloge su se malo promijenile. HDZ je sada na vlasti, ne u opoziciji. Sad HDZ - reći će Zekanović, Bartulica i Pauletić - “relativizira” rat 90-ih, sad HDZ priznaje crne i sramne stvari, sad je HDZ taj koji - kako se ono kaže? - “izjednačava napadnutog i agresora”. Sad HDZ - doista, i formalno - “paktira sa Srbima”.
Ostaci desnice sada HDZ napadaju kao nekad SDP. Sada Medved provodi politiku zbog koje su njegovi drugari tako mrcvarili Freda Matića, a Lucić i Generalski zbor izgovaraju rečenice koje su, užasnuti šatoraškom stihijom, 2014. izgovarali liberalni komentatori. Zbilja, nisu dobri “sukobi i podjele”? Stvarno, Hrvatski tjednik je “moralno nakazan”? E, pa - dobar dan. Lijepo od vas, hvala, nismo znali. Medved i Lucić sada se pjene na zadarsko glasilo zbog jedne karikature s ministrom u medvjeđoj dlaci. Ali, i Medveda i Lucića trebalo bi podsjetiti da zadarski list izgovara samo njihove rečenice, perpetuira njihove političke mitove, podgrijava njihov imaginarij izvađen iz zamrzivača iz 2014. Samo što više nije 2014. Nije više 2014., a u tih su se šest godina dogodile neke potankosti. U međuvremenu su, recimo, “obadva pala”, a HDZ došao na vlast. A kako znamo, u Hrvatskom generalskom zboru, hrvatskoj veteranskoj demografiji i u Hrvatskoj kao takvoj vrijede dvostruki kriteriji. Jedni kad su “naši na vlasti”, drugi kad su “njihovi”. Nije više 2014., a u tih se šest godina još nešto dogodilo. Dogodio se novi zakon o braniteljima koji je proširio i petrificirao veteranske povlastice, a dio od njih pretvorio u nasljedno feudalno leno za djecu i oruđe kadrovske prevlasti. Ako je vrh šatoraškog pokreta naglo promijenio mišljenje o nekim stvarima, onda je to mišljenje izdašno kupljeno. Kupljeno je punim tanjurom u koji nisu ludi tek tako pljunuti.
I- odmah recimo - nisu jedini. Prve četiri godine Plenkovićeva mandata biskupi i znatan dio Crkve potiho su bjesnjeli na “briselskog ćatu” i “dijete crvene buržoazije”. S neskrivenim su prezirom siktali na to što im je Plenković podvalio Istanbul, što im nije pustio novi zakon o obitelji i postroženi abortus. A onda su došli izbori, biskupi su podvili rep, ostavili Škoru na čistac, slizali se s HDZ-om poput starih, prepredenih supružnika pa jedva koji dan nakon nove Plenkovićeve pobjede smijenili HDZ-u nesklone urednike Glasa Koncila. Zašto? Ovih smo dana saznali zašto. Zato što je, recimo, od 20 milijuna kuna EU dostupnih kroz program ulaganja u zajednicu, Crkvi i crkvenoj infrastrukturi dodijeljeno 17,7 milijuna. Zato što je anonimni gremij ministarstva osmislio sustav bodovanja u kojem se vjerska potreba boduje 33 posto više od potreba u obrazovanju, socijali i kulturi. Zato što je i Crkva - kao i šator - svoju “promjenu mišljenja” fino naplatila. Stoga možemo očekivati da se ovih dana još jedna ustanova javi i pozove na kraj “sukoba i podjela”. Da se još jedan važni akter oglasi i osudi crteže na kojima ministri plešu kao mečke. Ta će institucija, naravno, biti Katolička crkva.