Mladi u Puli, Rijeci, Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku najviše posjećuju kina, sportske utakmice te koncerte zabavne glazbe.
Najviše vole slušati cajke, domaći pop-rock te tradicijsku glazbu, odnosno klape. Manji broj sklon je rocku, indieu, metalu, a punk se više i ne spominje. Razlike u odabirima kulturnih sadržaja pokazuju se, prosječno, u odnosu na školu koju srednjoškolci pohađaju, kao i na roditeljski ukus.
Naime, ono što slušaju roditelji slušaju i djeca, tako da se ne može govoriti da je to što tinejdžeri slušaju "narodnjake" znak nekog generacijskog otpora, neki novi oblik punka, što se često moglo čuti u javnom prostoru.
Glazba više nije tako bitna
Tako barem proizlazi iz istraživanja koje je provelo troje znanstvenika sa zadarskog Odjela za sociologiju - izvanredna profesorica Željka Tonković, docenti Krešimir Krolo i Sven Marcelić - objavljenog u knjizi "Klasika, punk, cajke: Kulturni kapital i vrijednosti mladih u gradovima na jadranskoj obali", u izdanju Hrvatske sveučilišne naknade.
Zbog epidemije je javnosti predstavljena tijekom prosinca iako je tiskana prošle godine, a istraživanje u šest najvećih gradskih središta na jadranskoj obali obavljeno je od 2015. do 2016. godine na uzorku od 2650 polaznika trećih i četvrtih razreda srednjih škola različitih strukovnih usmjerenja, ukupno oko 50 škola.
Što se konkretno ispitivalo?
- Anketni upitnik sastojao se od nekoliko temeljnih cjelina. Prva je bila vezana za zadovoljstvo različitim aspektima društveno-kulturnog i zabavnog života grada te posjećivanje kulturnih sadržaja poput koncerata, galerija, muzeja, kazališta i slično. Druga dimenzija bila je vezana za ukus u glazbenim i televizijskim žanrovima, dok je treća dimenzija bila vezana za mapiranje vrijednosnih orijentacija mladih – kažu nam sociolozi s kojima razgovaramo o knjizi, odnosno o rezultatima ovog interesantnog istraživanja koje je prije svega namjenjeno političarima, odnosno kreatorima kulturnih politika.
Koliko je danas glazba način identifikacije mladih ljudi, kao što je bila u prethodnoj generaciji?
- Iako nismo izravno postavili to pitanje u našem istraživanju, dojma smo da je glazba danas nešto manje važan element identiteta mladih nego je to bio u prethodnim generacijama. Odnosno, da ne bi bilo zabune, ona još uvijek jest relevantna, ali pitanje je je li dominantna kako je to bila prije jer se glazba mora izboriti za pažnju u konkurenciji novih medija i tehnologija i popratnih sadržaja poput društvenih mreža, video-streaming servisa, videoigara i slično.
Kako se grupiraju mladi prema glazbenim ukusu?
- Statistička analiza pokazala je da se odabiri ispitanika grupiraju pa je tako bilo jasno kako postoji, primjerice, sklonost specifičnim žanrovima poput rocka, bluesa, metala, punka, klasike i jazza, s jedne strane, te prema narodno-popularnoj, narodno-zabavnoj i tradicijskoj glazbi, s druge strane.
Također analiza je pokazala i grupiranje linijom suvremene popularno-plesne glazbe, elektroničke underground glazbe i alternativne glazbe novijeg zvuka.
Ta grupiranja nisu isključiva, već predstavljaju tendenciju ili obrazac ukusa, a koji je onda posebno zanimljiv kada ga se uspoređuje, primjerice, s ukusom ili obrascima kulturne potrošnje roditelja.
Dakle, u kojoj mjeri na kulturne potrebe mladih utječe roditeljski ukus?
- Naše istraživanje pokazuje da je, osim tipa škole koju ispitanici pohađaju, upravo prijenos roditeljskog kulturnog kapitala važan čimbenik razvoja ukusa mladih. Primjerice, ako roditelji u prosjeku više posjećuju koncerte tradicijske glazbe i ako u prosjeku više slušaju tradicijsku i narodnu glazbu, velika je vjerojatnost da će i mladi više slušati takav tip glazbe.
Kakve se razlike uočavaju u odnosu na vrstu škole koju tinejdžeri pohađaju? Ili u odnosu na spol?
- Najveće razlike utvrđene su upravo između učenika trogodišnjih strukovnih škola i gimnazija. U odnosu na prosjek uzorka, a pogotovo u usporedbi s učenicima strukovnih škola, gimnazijalci puno više sudjeluju u kulturnom životu te više posjećuju gotovo sve tipove sadržaja osim koncerata narodno-zabavne glazbe.
Muzeje, kazališta, koncerte klasične glazbe, izložbe. S druge strane, učenici trogodišnjih strukovnih programa općenito malo posjećuju kulturne sadržaje, a posebno one koji se ubrajaju u visoku kulturu.
U tom pogledu, može se zaključiti da se radi o mladima koji su društveno i kulturno isključeni i marginalizirani.
Što se tiče rodnih razlika, vidljivo je kako u prosjeku gimnazijalke više sudjeluju u različitim oblicima kulturnih aktivnosti te su više otvorene za različite strane glazbene žanrove, dok polaznice trogodišnjih i četverogodišnjih strukovnih škola više preferiraju narodno-zabavnu glazbu, ali i, primjerice, reality, talent emisije te sapunice.
Uz obalu nema velikih razlika
Je li slušanje određene glazbe u relaciji s vrijednosnim stavovima mladih?
- Postoji poveznica između vrijednosti i kulturnog ukusa. Naime, pokazuje se da će oni mladi koji su skloniji tradicionalnijim vrijednostima, religiozniji i zatvoreniji prema drugačijima u društvu, raznim etničkim i rodnim manjinama, biti skloniji lokalnoj i
regionalnoj kulturi, a onda i glazbi.
S druge strane, mladi s modernim vrijednostima bit će otvoreniji prema stranoj kulturi, ali i prema raznim oblicima drugosti u društvu. Može se reći da je jedna od važnijih poveznica u našem istraživanju ta poveznica lokalnog i tradicionalnog te globalnog i modernog, što se dijelom očituje i u slušanju glazbe.
Postoje li razlike u navikama mladih od Pule do Dubrovnika?
- Iako postoje razlike između Dalmacije te Istre i Kvarnera u nekim specifičnim tipovima kulturne potrošnje, one nisu toliko izražene koliko su izražene razlike kada se unutar cijelog uzorka promatra obrasce između, primjerice, trogodišnjih, četverogodišnjih i gimnazijskih školskih programa.
Također, razlike između gradova su prvenstveno vezane za veličinu grada pa su tako veća urbana središta poput Rijeke ili Splita ujedno i bogatija raznovrsnijim profilima konzumenata u kulturi jer raspolažu većom infrastrukturom i ponudom u odnosu na manje sredine.
Također, za manje sredine se pokazuje kako uloga svojevrsnih žarišta kulturno-društvenog života, poput primjerice u Puli Društvenog centra “Karlo Rojc”, mogu do neke mjere kompenzirati nedostatak šire infrastrukturne ponude koju imaju veliki gradovi. Manja urbana središta koja nemaju takva središta ujedno i pokazuju manji postotak mladih koji su se obrazovali u kulturi, ali i manju raznovrsnost različitih stilova kulturnih konzumenata.
Što je specifično kad je riječ o mladima u Splitu, Šibeniku i Zadru?
- S obzirom na veličinu grada i heterogenost srednjoškolske populacije, u Splitu nemamo samo jedan tipičan profil srednjoškolca.
Split i Rijeka kao dva veća urbana središta na obali imaju i bogatiju kulturnu infrastrukturu te paralelno s tim pokazuju i razmjerno relativno očekivanu posjećenost kulturnih sadržaja. Riječ je o gradovima gdje je primjetna nešto izraženija heterogenost tipova kulturne potrošnje i ukusa.
Ono što generira razlike unutar uzorka učenika u svim gradovima, pa i u Splitu, je upravo to pitanje intergeneracijskog prijenosa kulturnog kapitala, odnosno činjenice da oni čiji roditelji posjećuju sadržaje visoke ili eltine kulture ujedno će pokazati u prosjeku i veću sklonosti suvremenim proizvodima u kulturi i umjetnosti, te širi raspon ukusa koji uključuje sve, od tzv. visoke ili institucionalne kulture pa do tzv. alternativne.
Za razliku od onih čiji roditelji više posjećuju tradicijske i baštinske sadržaje pa onda i njihova djeca pokazuju više sklonosti narodno-zabavnim i tradicijskim sadržajima. Roditeljska dimenzija vidljiva je i u odabiru televizijskih sadržaja.
Učenici čiji roditelji su više usmjereni prema suvremenoj i elitnoj kulturi i glazbi u prosjeku više preferiraju širok raspon stranih fikcijskih žanrova: kriminalističke serije, znanstvenu fanstastiku, fantasy, hollywodske i art filmove, dok učenici čiji roditelji više preferiraju tradicijske i zabavne sadržaje u prosjeku više preferiraju tzv. reality-spektakl žanrove, poput talent i reality emisija te domaćih i stranih sapunica.
Jedina distinkcija između gradova može se vidjeti u okvirima vrijednosnih orijentacija gdje su šibenski srednjoškolci pokazali više vrijednosti tolerancije u odnosu na svoje vršnjake u Splitu, Dubrovniku i osobito Zadru, gdje su se pokazali najkonzervativniji u svojim stavovima. Mladi u Puli su najtolerantniji, nakon čega slijedi Rijeka i onda Šibenik.
Mladi pak u Zadru, Splitu i Dubrovniku su pak nešto više zatvoreniji i tradicionalniji u odnosu na svoje vršnjake na sjeveru.
No, to sada već otvara neka druga pitanja i analize koja jednako tako traže i dodatna istraživanja kako bi mogli sa sigurnošću objasniti razloge uočenih razlika.
Dakle, razlike su relativno neznatne i one se uglavnom ocrtavaju duž osi veličine gradova te koji tip škole pohađaju.
Gdje mladi najviše posjećuju kulturne događaje?
- U svim gradovima je taj postotak relativno postojan, no može se primijetiti da veći gradovi pokazuju nešto više posjećenosti tamo gdje ima i kakve-takve ponude.
Isto vrijedi i za sadržaje koji nisu koncerti, poput recimo festivala kao što je Pulski filmski festival. Također, može se jasno vidjeti da mladi naglase čega im najviše nedostaje, kao što upravo u Puli najviše traže još filmskih sadržaja jer u tom razdoblju još nije bio otvoren multipleks kino kompleks u gradu.
Gdje su najzadovoljniji kulturnom ponudom, gdje najmanje?
- Rezultati pokazuju da je zadovoljstvo najveće kod učenika iz Dubrovnika, a najmanje kod tinejdžera iz Šibenika, gdje smo ujedno jedino zabilježili da je više nezadovoljnih nego zadovoljnih.
Pritom su gimnazijalci više nezadovoljni kulturnom ponudom u lokalnoj sredini. Nezadovoljstvo je povezano s učestalijim posjećivanjem sadržaja visoke kulture, ali i onih rokersko-alternativnih, dok su zadovoljniji oni koji više naginju tradicionalno-popularnim sadržajima. Drugim riječima, nezadovoljstvo kulturnom ponudom proizlazi iz veće razine aspiracija koje lokalna sredina često ne može zadovoljiti.
Što je za turiste, nije i za domaće
S obzirom na to da se radi o jadranskim gradovima okrenutima turizmu, koliko su mladi zadovoljni sadržajima kojima se podilazi kulturnom ukusu turista?
- Prema rezultatima našeg istraživanja može se zaključiti da kulturna ponuda koja je primarno namijenjena turistima, a koja se nerijetko svodi na baštinski usmjerene sadržaje ili na kulturu spektakla, nije zanimljiva mladima, pogotovo ne srednjoškolcima.
Osim toga, prilagođavanje kulturne infrastrukture i ponude za turističke svrhe pogoduje komercijalizaciji kulture, dok se zanemaruje ideja kulture kao javnog dobra u kojem treba sudjelovati cijela zajednica.
Zašto ste uopće istraživali kulturne potrebe mladih, s kojim ciljem?
- Istraživanje nam daje uvid u različite tipove konzumenata u kulturi, odnose između ponude i potražnje u sektoru kulture i kulturne proizvodnje, no i uvid u društvene nejednakosti kada je u pitanju pristup i konzumiranje kulture i umjetnosti.
Naime, različiti oblici isključenosti iz kulturnog života grada i zajednice nisu samo isključenost po pitanju kulture, već i po pitanju različitih oblika društvenosti, a što može potencijalno ukazivati i na šire strukturne probleme u društvu.
Svakako bismo voljeli nastaviti istraživanje jer se neki obrasci kulturnih preferencija mijenjaju, pogotovo u kontekstu digitalizacije kulturnih sadržaja, ali i da možemo pratiti potencijalne promjene s obzirom na različite oblike nacionalnih i lokalnih politika i investicija kada su u pitanju sadržaji i infrastruktura u kulturi.
Zašto ste se odlučili za srednjoškolce, a ne osnovnoškolce ili studente?
- Srednjoškolci predstavljaju dobnu skupinu u kojoj se počinju kristalizirati prve jasne preferencije u njihovoj potrazi za identitetom izvan obiteljskih okvira, odnosno jer se kroz vršnjačku socijalizaciju i socijalizaciju kroz obrazovne institucije počinju stvarati prve jasne navike različitih oblika kulturne potrošnje.
Osnovnoškolci su više zanimljivi za edukacijske programe koji mogu smanjiti jaz između onih mladih koji dolaze iz mjesta s obilnim resursima i gdje mogu sudjelovati u kulturnoj potrošnji u odnosu na one koji te resurse nemaju na raspolaganju. Studenti su svakako zanimljiva populacija, no nismo imali mogućnosti i njih obuhvatiti istraživanjem.
Što ste na kraju istraživanja predložili, ponudili kao smjernice političarima, kreatorima kulturnih politika?
- Knjiga na kraju donosi niz smjernica za javne politike s ciljem poboljšanja dostupnosti kulturnih sadržaja srednjoškolskoj populaciji, a u širem smislu i mladima koji su završili sekundarno obrazovanje. Kreatori kulturnih politika trebali bi kontinuirano raditi na smanjenju strukturnih nejednakosti u pristupu kulturi. S obzirom na rezultate istraživanja, bilo bi važno poticati sudjelovanje u kulturi među učenicima strukovnih programa i učenicima koji dolaze iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa. Različiti programi neformalnog obrazovanja u kulturi, primjerice radionice, tečajevi, pritom bi mogli imati značajnu ulogu.
Povezano s tim, lokalna bi zajednica trebala osigurati prostorne i financijske preduvjete za osnivanje i rad društveno-kulturnih centara te općenito poticati jačanje kapaciteta udruga i organizacija civilnog društva u kulturi.