„To su sasvim druge okolnosti, to je rat, to je adrenalin, to su slike užasa koje pred sobom gledate prestravljeni jer nikada nešto tako niste ni sanjali, a kamoli mislili da ćete biti dio toga, sudjelovati u izvlačenju ranjenih ljudi, poginulih ljudi, svojih prijatelja, suboraca. Sanitet ničeg toga nije, naravno bio pošteđen, štoviše… Ali, u paklu borbi i dovoženju ranjenika ima i druga strana, vrlo pribrana: potpuno ste fokusirani da pomognete, da napravite najbolje što možete, da kao liječnik postignete maksimalno, da date sve od sebe. I tako do kraja.“
Aktualni gradonačelnik Zadra Branko Dukić (54), dugogodišnji ginekolog i šef Odjela ginekologije zadarske bolnice, tako je reagirao na prva pitanja o ulozi koju je imao u Domovinskom ratu i operaciji 'Oluja'. Cijeli rat je proveo u sanitetu, kao liječnik na prvoj crti obrane.
Od 1994. je bio pripadnik 84. Gardijske bojne „Termiti“ Zadar, gdje je ostao do kraja rata i sa kojima je u 'Oluji', preko Velebita i Tulovih greda, te preko Obrovca i Žegara, stigao sve do Srba.
- Do 'Oluje' sam prošao više postrojbi, do tada sam već svašta vidio i doživio. Našim herojima treba odavati počast, a istodobno trebamo gledati u budućnost – kazao je Dukić, u maniri političara i gradonačelnika, dok kod pitanja o sanitetu i ratištima ipak mijenja izraz lica.
- Odrastao sam na predjelu Stanova u Zadru i mi smo '91. već pripremali cijeli naš kvart, čistili smo bunare, krčili smo stanarska polja, nije se čak previše o tome ni govorilo, slijedili smo primjer starijih, znalo se da neće biti dobro i da moramo biti spremni braniti se. Bio sam tada student medicine i dobio sam zadaću da organiziram i tečaj prve pomoći, da ljude obučim za najosnovnije stvari – ispričao je Dukić, koji je 1992. „na brzinu“ priveo kraju studij medicine u Rijeci i u Zadru se potom pridružio 134. brigadi HV-a.
- Baza nam je bila u Crvenoj luci, pokrivao sam teren od Vrane pa do Galovca i Zemunika. No uskoro sam prebačen na dubrovačko ratište i u obrani Dubrovnika sam bio na terenu s braniteljima, a to znači briga o ranjenima, a na žalost imali smo i poginulih. Prestrašno. Prođete u emocionalnom smislu sve, od užasnog straha do prkosa i silne volje za borbom i obranom svoga. Svoje zemlje i svojih suboraca, pa to je bila naša mladost, tu je bilo toliko mladosti… Ranjenike sanirate na licu mjesta, naravno, prvo panika jesu li mu ugrožene životne, vitalne funkcije, pa se fokusiraš na izvor boli, grabiš infuzije, analgetike… Sve, sve bi dao, sve bi napravio za svog suborca, vladalo je ogromno, bezrezervno zajedništvo, silna povezanost – kaže Branko Dukić, ne želeći spominjati imena ostalih liječnika i medicinskih sestara jer bi, kaže, nekoga mogao nenamjerno izostaviti i to ne bi bilo korektno.
- Duže vrijeme bio sam i na području Stankovaca i Biograda, sve skupa to je nekoliko godina, s puno ljudi sam u sanitetu radio. Tamo sam bio načelnik saniteta cijelog tog sektora, sve do '94. i odlaska u „Termite“. S „Termitima“ sam prešao u bazu u Starigrad, odakle smo odlazili na Velebit, pa je to bio moj put i u 'Oluji' – kaže Branko Dukić.
I u Starigradu je preuzeo funkciju načelnika Prvog sektora saniteta. Kao ni mnogi, ni Dukić 5. kolovoza 1995. nije znao što je počelo ranim buđenjem.
- Bili smo na Velebitu i krenuli smo, mislio sam da je neka akcija kao i mnogo puta do tada. No nakon nekog vremena sam ugledao avione. Tada smo svi shvatili da je počelo ono o čemu smo najviše sanjali, oslobođenje naše domovine. Adrenalin je bio strašan. Ali imali smo ranjene… imali smo poginule… teško ozlijeđene, s kasnijim amputacijama… Drugi dan smo se probili, krenuli prema Muškovcima, ušli smo u Obrovac. Napredovali smo bez zaustavljanja, za tri dana izbili smo na Unu…
Dukić je ostao u postrojbi i nakon 'Oluje', do 1996. godine.
Potom se vratio u bolnicu i dobio specijalizaciju iz ginekologije.
Rado će reći da je u „Termitima“ upoznao svoju suprugu, s kojom ima četvero djece, rado će govoriti o zajedništvu u ratu i koliko su voljeli druženje, međusobnu podršku kroz smijeh, šalu. No jako teško će pokazati emocije.
- Znate, nas tada nije brinulo što će biti sutra. Stvorili smo jaka prijateljstva koja traju i sada, još uvijek, trajat će dok god živimo. To su moji suborci i s njima mogu drugačije razgovarati… Kad bih vam ja pričao 'anegdotu', možda bi zvučalo groteskno, u današnje vrijeme. Na neki način jesmo bili ludi, ali bogme i hladne glave kad je trebalo. Ono što smo mi osjećali, to se zove ponos, sreća, zanos, nestrpljivo iščekivanje da pobijedimo, da pokažemo da možemo. Užasno bih žalio da to nisam prošao i da nisam bio dio toga. A ako baš insistirate na teškim emocijama, one zapravo nisu bile na ratištu. One su bile na sprovodima, na groblju kada su roditelji pokapali svoje mlade sinove. To me razdiralo. A ono na terenu, tako je moralo biti, drugačije na ratištu ne može biti – kazao je u povodu obilježavanja 25. godišnjice 'Oluje' Branko Dukić.
