U 2017. godini, kada je Služba za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti Zavoda za javno zdravstvo Zadar prvi put provodila anketiranje o vršnjačkom nasilju među učenicima petih i šestih razreda osnovnih škola u Zadarskoj županiji, njih 22 posto doživjelo je fizičko nasilje. Ove, 2024. godine, ta je brojka porasla na čak 41 posto, dakle dvostruko više. Isto je i drugim vrstama nasilja: socijalnim koje je u sedam godina također poraslo duplo, od 21 posto 2017. godine do današnjih 40,7 posto. Psihičko nasilje poraslo je za 10 posto, isto kao i verbalno te elektroničko koje uzima sve više maha.
- U istraživanju su ove godine sudjelovala 244 učenika koje smo pitali u kojoj mjeri su imali kontakt s nasiljem: bilo da su ga vidjeli, doživjeli ili sami počinili. U kategoriji doživljenog nasilja, gdje su odgovori najčešće najiskreniji iako učenicima uvijek naglasimo kako je riječ o anonimnom anketiranju, rezultati su zaista zabrinjavajući, pogotovo u odnosu na ranije godine. Njih 41,7 posto doživjelo je nekakav vid fizičkog nasilja, najčešće je to udarac, oko 51,7 posto bilo je izloženo verbalnom nasilju poput uvreda ili omalovaženja dok je njih 40,7 iskusilo socijalno nasilje, uglavnom isključivanje. Seksualno nasilje, poput skidanja gaća, majica ili štipanja, istaknulo je njih 14,2 posto dok je 27 posto učenika bilo izloženo psihičkoj vrsti nasilja koja najčešće uključuje ucjenjivanje ili prijetnju. Elektroničko nasilje koje se najčešće čini preko društvenih mreža u velikom je porastu, a karakteristično je po tome što ovdje nemamo klasičnu podjelu uloga zlostavljača, žrtve i publike već je širina te "publike" puno veća od grupe djece koja, primjerice, uživo svjedoče nekom incidentu u razredu. Na internetu je publika puno šira i veća, dijete je puno izloženije i zlostavljanje puno duže traje. S druge strane, ekran štiti zlostavljača, njegov identitet, nema susreta oči u oči sa žrtvom, nema mogućnosti da se pojavi empatija- objašnjava Ana Šare Glavan, sociologinja i stručna suradnica u Službi za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti zadarskog Zavoda za javno zdravstvo koja provodi radionice o vršnjačkom nasilju među učenicima petih i šestih razreda osnovnih škola u Zadarskoj županiji. Nakon radionica na kojima uče prepoznati vršnjačko nasilje, učenici popunjavaju anketni upitnik o svojim iskustvima.
- Iako znaju prepoznati nasilje, problem je što većina djece o tome ne govori. Osjećaju strah ili sram. Zato na radionicama puno govorimo o tome kako ih ohrabriti da se povjere o tome što im se događa, da ih uputimo što napraviti. Zato je i uloga roditelja ovdje iznimno važna. Uvijek ističemo koliko je važno razgovarati s djecom, bilo nasilja ili ne. Treba biti prisutan u životu svog djeteta, pratiti ga u razvoju i graditi odnos povjerenja s porukom "što god se dogodi, tu sam". To je jedini način da prepoznate ako se događaju promjene u ponašaju, povlačenje u sebe, izbjegavanje odlaska u školu...I najvažnije, kad vam dijete prizna što se događa, za što mu je trebalo iznimno puno hrabrosti, treba zajednički s djetetom o tome razgovarati, da ono kaže svoje viđenje situacije i što bi se moglo učiniti. Istraživanje je nedavno pokazalo da roditelji s adolescentima dnevno pričaju deset minuta, što je zaista zabrinjavajuće. S druge strane, ni pretjerana zaštićenost djeteta nije dobra jer zbog toga ono samo s vremenom ne razvije vlastite vještine potrebne za suočavanje s nasiljem.I sa životom općenito- poručuje Ana Šare Glavan.
Projekt radionica započeo je školske godine 2016. /2017. godine te, ako izuzmemo tri pandemijske godine, traje do danas. Zahvaljujući tom kontinuitetu, ova stručna služba prati trendove, na žalost, one negativne koji pokazuju porast svih vrsta vršnjačkog nasilja. Ono je u jednakoj mjeri zastupljeno kod djevojčica i kod dječaka, razlike se samo vrsta. Dječaci su skloniji fizičkom nasilju, a djevojčice suptilnijim vrstama poput isključivanja ili ogovaranja.