Dok ne porazgovarate sa zadarskim vozačima saniteta koji onkološke pacijente voze na zračenja u Split, sve individualne priče pacijenata čine se manje mučnima.
Dok ne uđete u sanitetsko vozilo u kojem izmučeni ljudi satima iz svih kutaka Zadarske županije putuju u Split i u tom vozilu provedu sate i sate u bolovima i povraćanju, ne možete imati predodžbu kolika je njihova muka.
- Nitko nije kriv što naglo povrati. Stanemo ako ima koja praonica vozila, ako nema, ja sâm počistim. Zašto Zadar nema aparat za zračenje, ja ne znam. Ali mi svaki dan idemo u Split sa dva sanitetska vozila i minimum osam bolesnika koji se izmuče zbog jedne zrake. I da tako provedu jedan dan, puno je. A oni imaju po pet ili sedam tjedana uzastopnih odlazaka u Split – kaže Vlatko Tomić, vozač sanitetskog vozila Zavoda za hitnu medicinu Zadarske županije.
Ušli smo u vozilo. Vozač je odvojen debelom pregradom. Iza njega tri stiješnjena sjedala. Tko tu sjedi, putuje „unatrag“, na što se mnogi pacijenti žale, sjedenje obrnuto od smjera vožnje stvara im mučninu. Nasloni nepomični. Apsurdno, čak su malo nagnuti prema naprijed. I najzdraviji bi tu osjećali pritisak u trbuhu.
Vozilo je novo, ali prostora nema. Dva sjedala u kojima se putuje „prema naprijed“ stiješnjena su toliko da nepoznati ljudi moraju međusobno ispreplesti noge kako bi normalno sjedili.
U cijeli taj „gepek“ uguran je i jedan ležaj za nepokretne pacijente.
- U mjesec dana nekad prevezemo i stotinu pacijenata. Kreće se iz Novalje, preko Bukovice, vozi se preko Žegara, Benkovca, Zadra, bilo kuda gdje treba ukrcati onkološke bolesnike. Meni često krug po našoj županiji traje duže od vožnje do Splita – kaže nam vozač Neven Marinović.
- Neki u Splitu primaju i kemoterapiju. Znamo poći iz Zadra u osam ujutro, a vratiti se kasno navečer. Patnju tih ljudi koji jedva da nešto pojedu ili popiju, koji su nemoćni, iscrpljeni, bolesni i izmrcvareni ja gledam svaki dan – kaže vozač Vlatko Tomić. U pitanju su različiti karcinomi, ljudi često od srama pokrivaju oboljelo mjesto, ako je vidljivo, poput grla. A kad biste znali, kaže Tomić, koliko ima siromašnih ljudi… Oni u cijelom danu jedva nešto pojedu, ne kupuju ništa, samo ono što iz svojih siromašnih domova, iz udaljenih sela, ponesu.
- Ljudi su frustrirani i napaćeni. Nekima je i psihičko zdravlje narušeno. Nama vozačima pacijenti nekada kažu svašta, ljute se na svaku rupu na cesti, zahtijevaju kuda će se ići… „Stani“ je najčešća riječ koju netko vrisne meni iza leđa. Znam, povratit će. Nekad je prekasno, iako u kolima imamo tzv. bubrežnjak u koji mogu povratiti. Ja sam i vozač, i sudac u njihovim svađama, i psiholog, pomoć u svakom smislu – kaže Neven Marinović.
On nije ogorčen ni na koga od onkoloških pacijenata koje vozi, ma kako teške situacije je s njima proživio. Kaže, neki ljudi su već u poznim godinama i trpe nešto što im zapravo teško može jamčiti ozdravljenje.
- Takav čovjek zaslužuje bar lijepu riječ. Suosjećam s njima. Ne mogu emotivno stajati „sa strane“ gledajući svakodnevno njihovu patnju. Pa dajte mi vi kažite, netko neka mi kaže, hajde, bar jedan razlog zašto se svi ne dignemo na noge i kupimo Zadru aparat za zračenje. Moja patnja u sanitetskom vozilu do Splita i natrag je, u odnosu na te ljude, minorna, a ja ipak svaki dan, odlazeći kući, u glavi vrtim isto pitanje, iste misli: jesam li im dovoljno na putu pomogao, jesam li dobro napravio posao, jesam li bar malo nekome olakšao te muke… - stisnulo se grlo vozaču saniteta Nevenu Marinoviću, čija supruga je također bila onkološki pacijent i putovala na zračenje. I vozači saniteta uvjereni su da se novac za kupnju linearnog akceleratora može namaknuti, tako da se u Zadru obavi zračenje, da prestane iscrpljivanje onkoloških bolesnika na putu za Split. Svaki dan, zbog jedne zrake…
