Profesorica Odjela za kroatistiku Sveučilišta u Zadru, dr. sc. Vanda Babić ovih je dana u Splitu promovirala dopunjeno izdanje publikacije “Boka kotorska, zaljev svetaca i hrvatske kulture”. To je tek jedna u nizu njezinih knjiga kojima neumorno, već desetljećima tka sponu između Boke i Hrvatske, dva podneblja ponikla iz zajedničke domovinske kolijevke koja – barem prema crkvenim knjigama – i danas egzistira kao jedna cjelina.
No, to nije jedino čime je Vanda Babić zadužila generacije pred nama. Ona je upravo objavila još jednu intrigantnu knjigu; poetski prvijenac “Crta na dlanu”, kojim je objedinila neobjavljene stihove, ali i one objavljivane sporadično u književnim časopisima, a njezino je ukoričenje zaokruženo upravo reprezentativno!
Likovno su je, naime, poduprli supružnici Jagoda i Dimitrije Popović, glasoviti akademski slikari, koje je očigledno Vandin poetski izraz dirnuo ravno u dušu, što se – slikovito rečeno – kroz pinel i pastel pretočilo na stranice knjige. Nastalo je tako dvadesetak novih djela Popovića unutar tvrdih korica izdanja, što ipak nije zasjenilo samu poeziju. Štoviše, riječ je o divnoj fuziji, i o tome smo prozborili sa poetesom i profesoricom dr. Vandom Babić.
Kako je to držati u rukama svoje prvo “poetsko čedo”, oslikano za poželjeti? Kad će biti službeno predstavljeno široj javnosti?
– Čudesno. Mislim da je nakladnik u tehničkom smislu napravio sjajan posao. Knjigu kakvu, kažu, rijetko viđamo i ta njezina vanjska ljepota zabilježena je u jednoj od nekoliko kritika koje su do sada objavljene u Hrvatskoj iako je ona do sada predstavljena jedino u “Mimari” u Zagrebu. Sunakladnik je Centar za kulturu Tivat pa je prvo predstavljanje bilo ljetos na brodu Katica. Uz saksofon, vino i poeziju brodili smo Bokokotorskim zaljevom i razgovarali o poeziji. Planirana su predstavljanja u Splitu, Zadru i Novalji, u prekrasnim Vrtovima lunskih maslina.
U zbirci ne prevladavaju zavičajni motivi, no ima tu fragmenata Boke, Bosne, Zagreba, kao i ljubavi prema čovjeku, Bogu, nerođenu djetetu, potom tu su duge, oblaci, rastanci... Koliko je dugo nastajao ovaj dojmljivi opus?
– Zbirka je podijeljena u četiri cjeline i sadrži 77 pjesama, koje su nastale od 1992. do danas. Točnije, napravila sam određeni izbor od onoga što sam od 1992. do 2019. napisala i to obraćajući se “Tebi”, onom nekom ili nečem mističnom, energiji, Bogu ili kako god to netko zvao, što se zaokružilo u prvom poglavlju naziva “Akvarel”. Drugo poglavlje je “Tebi” kao onome koga volim, pa je tu splet ljubavnih pjesama, lirskih minijatura kao i ona po kojoj je zbirka i nazvana “Crta na dlanu”. Treće poglavlje je pisano “Tebi” kao određenoj osobi pa taj dio nosi naslov “Imam ja za Te”. Tu je pjesma mom ocu, osobama koje su obilježile moj život, ispreplele se i gdje god bile ostaju sa mnom. To poglavlje završava pjesmom “Samo treba ustati”, koja je posvećena zabludama koje su svima nama lekcije, učiteljice kojima smo dužni zahvaliti što smo i gdje smo, jer svaka zabluda uvijek ima svoj dar koji prepoznamo tek kad otvorimo oči.
I na kraju dio “Ti, ja i oci naši” je posvećeno “Tebi” kao prostoru koji me je doticao, i urezao se u moj memorijski kod, pa se tu nalazi “Bokeljska elegija”, “Boka 1996”, ali i “Zagreb, Sarajevo, Istra”. Dakle, radi se o intimističkoj, zavičajnoj, prostornoj, ljubavnoj poeziji kojoj je temeljno polazište ljubav i samo iz tog izvorišta promišlja, promatra i korespondira s okolinom rasipajući se u tisuću boja, koje se gotovo razlijevaju pred čitateljem.
Na meti kritika
Nametnulo mi se “tehničko pitanje”: kako ste pridobili Popoviće za suradnju? Pretpostavljam da honorar nije bio motiv...
– Jagoda i Dimitrije Popović su moji dragi prijatelji, oni su bili onaj presudni okidač koji je odlučio s pjesmama izići vani. Nikada se ne bih usudila objaviti ovu poeziju da nije bilo nagovaranja, prije svega mojih prijatelja koji se većinom na ovaj ili onaj način nalaze u zbirci, a posebno kista Jagode i Dimitrija. Sama naslovnica jest zbirka u cijelosti, viđena Dimitrijevim okom, dok je Jagoda osluhnula neke druge tonove moje duše i napravila sjajne radove. Njima sam posebno zahvalna, jer ih osjećam kao vlastitu obitelj i držim ih poput blagoslova. Dakle, nije bilo nagovaranja niti honorara. Ova zbirka nastala je iz čiste ljubavi.
Otkud tolika ljubav prema Boki, koju ste kanalizirali kroz brojne objavljene publikacije i znanstvene radove, ali i scenarij dokumentarnog filma “S Hrvatima Boke” u produkciji HTV-a?
– Boka je moja misija, moje izvorište, moj osmijeh i moja suza. Podrijetlom sam Bokeljka i svi moji, osim najuže obitelji koja je u Splitu, žive u Tivtu, bokokotorskom gradu koji je postao turistička meka. Moj znanstveni rad pretežito je vezan za hrvatsku kulturnu i književnu baštinu Boke. Magisterij i doktorat, te pet knjiga kao i kolegij koji deset godina držim kako bih svima koji ne znaju temelje svoje vlastitosti približila Zaljev svetaca kao dijamant hrvatske kulture i kulture Crne Gore u čijim se granicama Boka danas nalazi. Godinama ponavljam isto, od grada do grada. U rujnu 2019. sam o Boki govorila i u Sydneyju. Dugih 27 godina pišem, proučavam i govorim o Boki, a najvećim uspjehom držim upravo promicanje znanja o Boki mlađima.
Nedavno sam u Splitu u okviru “Tripundanskih svečanosti” predstavila najnoviju knjigu “Boka kotorska, zaljev svetaca i hrvatske kulture”, koja je prvotno izišla uz Jutarnji list, a potom kao knjiga zahvaljujući Hrvatskom nacionalnom vijeću Crne Gore. Knjiga je vrlo tražena, nema je u hrvatskoj nakladi, ali se nadam da će to uskoro promijeniti.
Koliko česte odlazite u Boku, s obzirom na to da ste poslom i adresom vezani uz Zadar?
– Sa studentima svake dvije godine organiziram studijsko putovanje pa obilazimo Herceg-Novi, Perast, Kotor, Tivat, Budvu i Cetinje, koje također ima važno mjesto u upoznavanju i preplitanju Svoga naspram onog Drugog i drugačijeg. Poseban je doživljaj vožnja brodom Zaljevom, obilazak dvaju najjužnijih svetišta Crkve u Hrvata Gospe od Škrpjela i Gospe od Milosti ispred Tivta kao i glasovitoga pomorskog mjesta Prčanja. Odlazim često, i uvijek se trudim dovesti sa sobom one koji u Boki nisu nikad bili i koji se vrate sa željom povratka u Zaljev čudesa. Jer dok ne vidite, ne možete prihvatiti da se iza svakog kamenčića nalazi neka priča koja je nezaobilazna u mozaiku sveopće hrvatske kulture i kulture Crne Gore.
Jeste li se ikad našli na meti kritika zbog promoviranja zajedništva hrvatskog naroda koji, prema novijim pokazateljima, na teritoriju Crne Gore sve više brojčano opada?
– Nije se teško naći na meti kritika ako nešto radite. Tako je i u ovoj priči. Kritizirali su me sa svih strana i iz različitih razloga i ne postoji pridjev koji nisam prikupila u bilježnici deskripta onih kojima je smetala istina o Zaljevu svetaca, hrvatskoj baštini, Hrvatu Boke, Bokeljskoj mornarici kao jednoj od temeljnih prepoznatljivosti Hrvata Boke. Tim istinama nismo ništa oduzeli nikomu tko tu kulturu želi baštiniti, no ona stoljećima egzistira unutar hrvatskog kulturnomemorijskog koda.
Aktivno djelovanje HNV CG, koje okuplja sva hrvatska kulturna društva, te Hrvatske građanske inicijative CG možemo reći da u suvremenoj, modernoj državi Crnoj Gori imamo dovoljno prostora za djelovati i doprinijeti. Brojke i demografija nam ne idu u prilog, no to me ne smeta u promicanju onih naših vrijednosti koje ne dijele nego spajaju.
Dalmatinski temperament
Ovo što gorljivo promovirate, kao ni kultura općenito, nije osobito profitabilno. Čini li vam se nekad da radite Sizifov posao? Koji je vaš pokretač?
– Klonem, jasno kao i svaki drugi čovjek kad se nađem u labirintu između onih koji ne žele znati i onih koji znaju, ali ne poštuju i najčešće se prostituiraju s vlastitom baštinom. Tad mi bude najteže, no nekad je dovoljno sjećanje, nekad glas iz Boke, nekad i prkos da pokrenem sve motore kako bih odavde animirala i potaknula ljude da odu u Boku. Jer, Boka je izvor u koju bi svaki Hrvat trebao hodočastiti s posebnim pijetetom prema baštini koju taj zaljev čuva. To je naprosto naše kulturno blago kojim se trebamo ponositi. I Ako je prvi Hrvat koji je oplovio svijet Bokelj, ako je Sueski kanal gradio Prčanjanin Anton Luković, ako su dva otočića najjužnija marijanska svetišta Crkve u Hrvata u Boki, i ako je sam Petar Zrinski posjetio Boku u onim teškim vremenima, nama ne bi smjelo biti teško ni daleko otići i obogatiti sebe novim spoznajama i energijom koju Boka svakom dobronamjerniku podari.
No, poseban pokretač su mi oni koji aktivno djeluju na promicanju, zaštiti i prepoznatljivosti hrvatske kulture Boke u kojima nam ognjišta održavaju oni koji su u njoj ostali. Za to nema dovoljno velike riječi zahvale.
Kako rekoh, živite i radite u Zadru, čini se da ste sad u zenitu intelektualne plodnosti. Je li rano za pitanje gdje se vidite u mirovini? Vuku li vas korijeni nizvodno, tamo gdje Jadran oplakuje još toplije obale?
- Imam još dosta posla, drznula sam se napisati i roman pa sad čekam procjenu urednika. Ako je u mirovinu ići kako su najavili, onda je rano o tom govoriti, a i nikako se ne vidim u miru, moj temperament je dalmatinski, a to znači krepat a ne molat.
A do tada đir do Boke, do Splita i u Zadru, gdje mi je temeljni posao. Ostalo je obletjeti svijet i upoznati ga sa Zaljevom svetaca i čudesa… Dok trajem….•