Veliki grafit Oluja 1995. Benkovac. Lik hrvatskog vojnika narisan gotovo u prirodnoj veličini kao da je naslonjen na kantun benkovačke zgrade u čijoj su blizini ispred tadašnjeg hotela 18. ožujku 1990. kulminirala nacionalna trvenja između Srba i Hrvata, nakon govora dr. Franje Tuđmana na tom mjestu.
Dvadeset i sedam godina poslije, oslobodilačka akcija Hrvatske vojske “Oluja”, kojom je Benkovac iz tzv. SAO Krajine vraćen u okrilje Republike Hrvatske, najviše se može primijetiti upravo po grafitima koji su, čini se, friškije “proizvodnje”. Benkovac se posljednjih 30 godina promijenio, ali kao da još uvijek živi u raskoraku između snova i jave, želja i realnosti. Tu je reprezentativna šetnica koja vodi središtem grada poput kakvog austrougarskog špacirunga, ali malo dalje još su uvijek vidljive fasade urušenih starih zgrada koje nitko ne obnavlja, iz kojih raste drveće i grmlje i koje ostaju spomen na bremenitu noviju i stariju povijest benkovačkoga kraja.
Brojni projekti
Benkovački starosjedioci vrlo su ponosni ljudi i vole svoj grad. Benkovac je oduvijek bio sjedište Ravnih kotara. Srpska pobuna poharala je nacionalizmom čitav taj kraj i destrukcijom izazvala protureakciju s hrvatske strane i više ništa nije ostalo isto – do današnjih dana.
Tomislav Bulić ambiciozan je benkovački gradonačelnik. U svojim je najboljim godinama, a ovo mu je već drugi mandat otkad je 2017. godine preuzeo upravljanje gradom od Branka Kutije, koji je u poraću vodio Benkovac u šest mandata, pune 23 godine. Dok kolovoška žega pritišće svom žestinom lijepo uređenu tržnicu pored zgrade gradske uprave, Bulić nam objašnjava kako ga je dočekalo puno problema u gradskoj upravi, komunalnim poduzećima...
– Ono što sam dobro naslijedio, a što je potpisao moj prethodnik, bio je ugovor na razini Republike Hrvatske i Europske unije za intervencijsku obnovu grada Benkovca, ukupno vrijednu 25 milijuna eura. Krenuli smo tada u pripremu projekata i izvođenja i sad smo došli u završnu fazu. Ima problema “more sinje”, ali ekspeditivno rješavamo, preprojektiramo, mijenjamo građevinske dozvole i prilagođavamo se okolnostima koje su nastale, i rješavamo sve te probleme na zadovoljstvo grada Benkovca i svih njegovih stanovnika. Danas smo poprilično odmakli u realizaciji svih tih projekata. I ova šetnica na kojoj stojimo je dio njih – ističe.
Novi Dom kulture, nove ceste, stara gradska jezgra, tržnica, zgrada gradske uprave, Muzej, vodovodne mreže, plaža Karin (Karinsko more), obnova Benkovačkog sajma... puno je projekata koji se izvode u Benkovcu, a koji mijenjaju njegov izgled i funkcionalnost nabolje, s tim što je dosta tih projekata racionalizirano, usklađeno s mogućnostima i potrebama. Uglavnom, do kraja 2023. godine taj bi se intervencijski plan trebao u cijelosti zaokružiti, dodaje.
Demografska katastrofa
Prema zadnjem popisu, grad Benkovac sa svim naseljima koja mu pripadaju ima 9800 duša, pa je izgubio mogućnost imenovanja pomoćnika gradonačelnika. Prije deset godina na popisu je bilo 11 tisuća Benkovčana, za oko tisuću broj žitelja se smanjio. Dosta se benkovačkih Srba odselilo. Neki su se vratili, ali većina nije. Istodobno je doseljeno dosta Hrvata koji su iz BiH, slijedom ratnih okolnosti, preseljeni. Oni danas čine 20-ak posto stanovnika, a žive uglavnom u naseljima Benkovačko Selo, Buković, Miranje, Biljane Gornje i Smilčić.
– Odselio se jedan broj ljudi posljednjih godina, i domicilnih, i doseljenih, i povratnika. Proživjeli smo jednu demografsku i ekonomsku katastrofu; bivša je općina Benkovac brojila oko 35 tisuća ljudi, a sad smo ispod 10 tisuća. To je više nego tri puta smanjen broj stanovnika, neovisno o strukturi stanovništva. U mom Korlatu bilo je prije rata 1200 stanovnika, a sada ih ima oko 280. Mislim da je ipak vraćen optimizam u grad i da se rađa više djece. Ovi programi i mjere koje uvodimo daju rezultat i djeluju. Još da pandemije koronavirusa nije bilo, još bismo se brže razvijali. Sad nas opet poskupljenja pritišću u novim projektima. Godišnji proračun za ovu godinu je 208 milijuna kuna, od toga je svega 17 do 20 milijuna vlastitih prihoda, sve je ostalo u projektima – kaže gradonačelnik.
Ivan Čerina benkovački je branitelj, izravni sudionik “Oluje”. Podrijetlom je iz Lisičića, a u Benkovcu živi odavno. Voli svoj grad, pokazuje nam gdje je kao dijete išao u školu, gdje se igrao... Nekadašnja glavna ulica zvala se po Radi Končaru i bila je uvijek puna ljudi, danas je to Šetalište kneza Branimira. Rođen je 1954. godine, uskoro će napuniti 70, ali djeluje mladoliko. Blag je čovjek, unatoč svemu što je prošao. Prisjeća se dana prije izbijanja agresije, kad je počelo “kuhati”...
– Cili moj život bio je fizički rad i sport. Nakon što smo se žena i ja vjenčali, doselili smo se u Benkovac i počeli tu živjeti. Bilo je to 1981. godine. Dobili smo blizance, bili smo podstanari, ona je radila u “Jugoplastici”, ja u “Radnika”. Kad je uvatio rat, bilo mi je 36 godina. Ali još prije toga, sve je počelo – štrajkovima. Propadale su firme, počeli su stečajevi. Radili smo, a nismo plaću dobivali. Financijski su problemi počeli prije rata, a mislim da su i kumovali tome svemu što se kasnije dogodilo. Kad su izbili nemiri na Kosovu i kad su se rudari spustili u jamu, hrvatski je sindikat dao podršku kosovskim radnicima, ali su se Srbi tome suprotstavili i osnovali su svoj sindikat. Hrvati nisu htjeli u taj novi sindikat i tu je sve počelo. Do tada smo mi živjeli normalno. Na razini općine, Hrvata i Srba bilo je otprilike podjednako, ali u Benkovcu je 80 posto bilo Srba, 20 posto Hrvata. Sa mnom u firmi radio je Vojo, brat od Milorada Pupovca. A Milorad je išao sa mnom u razred. Bio je dobar učenik, vrlo miran – govori nam Čerina.
Atentat na Tuđmana
Četiri godine prije početka rata dobio je stan u Benkovcu. Tada nije bilo nikakvog nacionalizma, ni sa srpske ni s hrvatske strane...
– Kad je to krenulo, odjednom su isplivali najgori ljudi s njihove strane. Dalo bi se i o našoj strani govoriti, ali kod njih su se pojavili ljudi nekih vrlo čudnih, opasnih stremljenja. Sjećam se da sam živio u strahu da mi je život obitelji ugrožen, taj je osjećaj bio nepodnošljiv. U mojoj zgradi živio je Miroslav Mlinar, neuspjeli glumac koji je inscenirao da su ga “klale ustaše”, što je pokrenulo pobunu Srba u Hrvatskoj. Igrao je prije toga sa mnom košarku, družili smo se, u istom ulazu živjeli. Postao je predsjednik SDS-a, sudjelovao je u organizaciji atentata na Tuđmana, a dva mjeseca nakon toga inscenirao je taj lažni napad na sebe. Zbog pokolja u Škabrnji osuđen je na 20 godina u odsustvu, poslije je utekao u Australiju. Uglavnom, zbog takvih stvari su se počeli ljudi u Benkovcu gledati poprijeko, bio je to samo početak onoga što će poslije uslijediti. Počele su podjele na hrvatske i srpske kafiće, pa i među milicajcima na Hrvate i Srbe, a sve je kulminiralo ubojstvom policajca srpskog porijekla Gorana Alavanje, kojega su Srbi ubili iz zasjede u napadu na policijsku patrolu, pitanje je greškom ili ne. Dizale su se barikade, naoružane straže, počela su pretresanja, premlaćivanja. Bilo je to sve vrlo mučno. Osnivanjem Krajine bilo je jasno što nam se sprema – kaže Čerina, koji je odoru Hrvatske vojske odjenuo u rujnu 1991. godine, kad je njegovo selo već bilo opkoljeno. Otvoreni vojni okršaj dogodio se na selo Lišane 17. srpnja 1991. godine, kad je poginuo fra Mile Mamić. Pet dana nakon toga uhićen je Ivica Knez, zvani Lujo, iz Šopota. Bio je oženjen kod Lišana, išao je tamo automobilom, odakle mu je žena, kada je uhićen, odveden u Knin i ubijen batinama.
– Išli smo mu na sprovod, a martićevci su stajali naoružani na cesti i gledali nas – kaže Čerina.
U to su mu vrijeme više puta nudili da mijenja stan u Benkovcu za Zadar, ali nikada na to nije pristao, iako su mu djeca do trećeg razreda u Benkovcu učila samo ćirilicu, tek nakon toga i latinicu, a nakon proglašenja Krajine u benkovačke škole je uveden samo nastavni program na srpskom jeziku. Eskalacijom međunacionalnih sukoba, obitelj mu je izbjegla u hotel “Pinija” u Petrčane, kasnije u Istru, odakle ih je vratio u Biograd jer nije mogao bez njih, a on je kao pripadnik benkovačke 134. brigade HV-a držao položaje uglavnom oko Stankovaca. Benkovac je bio okupiran, s ostalim naseljima, do samog kraja “Oluje”.
Oslobođen bez borbe
– Prije “Oluje”, pripremali smo se na Vranskom jezeru, bili smo ošišani na golo, kao komandosi. Kad je počela “Oluja”, krenuli smo, ali imao sam nesreću da zajedno s još dva suborca naletim na poteznu minu kod Vukšića, ni desetak kilometara od svoje kuće. Bilo je to 4. kolovoza, u sumrak. Odjednom je grunulo, legao sam, pokušao se podignuti, ali kao da me prikovalo za zemlju. Pogledam noge, obje presječene... Oporavljao sam se godinu dana, jedva sam živ ostao i opet stao na noge, s tim što mi nikad jedna rana nije zarasla. Što se Benkovca tiče, Hrvatska vojska je već drugog dana ušla praktički bez borbe, oni su se jednostavno razbježali i sve ostavili iza sebe. Ostalo je sve neoštećeno, poslije je nastalo neko razdoblje grabeži i bezakonja – reći će.
Čerina se vratio u isti stan od 57 kvadrata u kojemu sad živi njegov sin s petero djece. Ima osam unučadi i sretan je, bez obzira na sve, mada ga pogađa nepravda, “koruptivni mentalitet”. Nastoji biti realan premda mu je, kako kaže, s obzirom na sve što je preživio, teško biti sto posto objektivan. Da mu je sam Tuđman naredio da ode u pravoslavno selo Kožlovac nešto napraviti, nikada to ne bi učinio. Ima mirnu i čistu savjest. Proučava i bilježi povijest Benkovca iz Domovinskog rata, to mu je jedna od zanimacija.
– Kako više starim, vidim kako je bitno biti dobar čovjek i tražiti dobre ljude. Ima ih svugdje, ali mi nekada nemamo detektor kako ih naći – mudro će Čerina.
Udruga ‘Vlajterego’
Mladi iz Udruge “Vlajterego” koji uspješno već 12 godina oživljavaju subkulturnu scenu Benkovca i organiziraju naširoko poznati festival “Vlajternativa”, ne zamaraju se nacionalizmom, ratom i dijeljenjem na Hrvate i Srbe. Dunja Gusić, članica i pokretačica Udruge zajedno s bratom Antom, radi kao nastavnica u srednjoj školi. Izgradili su u Benkovcu svoj “mikrosvijet”. Oni su Benkovčani i ponose se svojim podrijetlom, krajem i gradom, ali isto tako svoj identitet grade na individualnosti i slobodi, ne pristaju biti kotačić u političkim podjelama na tim prostorima i žele misliti svojom glavom, doslovno.
– Nismo više baš ni toliko mladi. Našli smo sebi neki krug, svoj način opstajanja i postojanja. Izgradili smo sebi nešto što nismo do tada imali i što nitko za nas neće napraviti. Svi nam se čude da 12 godina opstajemo. Ljeto nemamo, za nas ne postoji, jer ne živimo od festivala, već svi imamo svoje poslove. Ostarjeli smo volontirajući za naš grad i za naš festival, koji je ove godine doživio i premijeru dokumentarnog filma koji je “na turneji” i prikazuje se u brojnim gradovima, među ostalim, recimo, i u Arsenovoj kući u Šibeniku. Čekamo dovršenje Doma kulture jer smo ostali bez prostora već tri godine, pa nam je i djelovanje otežano. Uvijek Benkovac percipiraju kao nešto ruralno. Nemamo mi ništa protiv toga, mi to jesmo i podržavamo to, ali dali smo gradu i neku urbanost, da ne izgubi svoj identitet koji je imao i prije – govori Dunja.