Dvadesetak metara zračne razdaljine dijeli ta dva prizora s toliko prepoznatljivim motivima brojnih jadranskih otoka. U te dvije fotografije, na žalost, stanu brojne slične priče. Ova je iz Malog Iža.
Zatvorena stara kamena kuća, kroz prašnjava stakla u unutrašnjosti se naziru zaostali tragovi nekadašnjeg mjesnog „dućana”, devet praznih boca „Ožujske” i „Karlovačkog” i jedna „Coca Cole” na prozorskom štoku kao dokaz da je donedavno ovdje bilo vrlo živo i veselo. Na ulaznim vratima obavijest da je, „hvala na razumijevanju”, od 25. rujna „market” zatvoren.
Nije to bio bilo kakav „market”, bila je to jedina trgovina u Malom Ižu, naselju „u sklopu administrativnih granica Grada Zadra”. Hvala na razumijevanju!
Na drugoj strani mjesne uvale Komoševa, pod kamenim zidom, zgodno okrenutim prema jugu, smještena je klupa i na njoj dvoje staraca. Na jesenskom suncu, u živahnom su razgovoru koji je pritisnut razlogom novinarskog dolaska na otok odmah splasnuo.
-Meni je 80 godina i ne sjećam se da je Mali Iž ikada bio bez dućana. Sve nas je manje i sve smo stariji, pa smo, evo, dočekali da više nemamo ni dućan, zatvoren je, više ne radi, konstatira Marija Lukin.
Ni njezin sugovornik ne pamti ništa sličnog.
-A tako je, kako je. Sada nam se dogodi da po kruh i mlijeko krenemo u 6,30 brodom u Zadar, pa onda u 10,30 natrag i za tako osnovne stvari izgubimo četiri ili pet sati. Drugima je dovoljno desetak minuta, ali mi smo na otoku, podsjeća nas Aldo Orović.
Iznad vrata zatvorene trgovine je natpis „Provišta 1” čiji je vlasnik Toni Rokov nakon 11 godina rada bio primoran zatvoriti „dućan”, makar preko zime. Prostor od 80-ak kvadratnih metara je u vlasništvu Grada Zadra.
- I dalje plaćam najam, struju, vodu, režije. I čekam iduću sezonu. Ali, ne znam hoće li trgovina pred Uskrs biti otvorena. Znate kako je to preko zime na otocima, sve opusti, dugo sam imao tu „zimsku nulu”, računao na to da mjesto treba trgovinu, da su tu živi ljudi, uglavnom stariji, ali više se nije moglo, objašnjava Toni.
Ako je u Malom Ižu sve manji broj stanovnika, još je manje raspoložive radne snage, a to je Toniju bila zadnja kap...
-Imao sam radnicu iz Malog iža, bila je tu 10 godina i to je išlo. Ali, kad je ona otišla, radnice izvana bi me koštale tri puta više, ekonomski postaje krajnje neisplativo. Radile su tu prošlog ljeta dvije žene iz Srbije, ali su rekle da iduće sezonu neće doći. Teško je naći nekog da radi na otoku. U Velom Ižu imam drugu trgovinu i u njoj dugo godina rade mještani, pa ona i sada, preko zime radi, ovdje na žalost to nije bilo moguće. Ipak, nadam se da ću do proljeća uspjeti nekog naći i opet otvoriti. Žao mi je, ali je tako, kaže Rokov.
Jeste li možda od Grada Zadra tražili nekakvu pomoć, subvenciju, makar preko zime?
- Jesam, bio sam u gradskoj upravi.
I?
- I ništa, poslao sam im zahtjev, ali nisu mi uopće odgovorili. Vidjet ću što će biti, ne mogu ništa više reći, zaključuje svoj dio priče Toni Rokov.
Kako je prostor „dućana” u Malom Ižu postao vlasništvo Grada Zadra?
- Bio je to prostor Poljoprivredne zadruge Mali Iž, dok ona nije otišla u stečaj. Zadruga je osnovana 1906. godine, sve su to izgradili mještani, pa i prostor u kojem je bio „dućan”. Grad se kao vlasnik upisao 2008. godine, a mi još nismo dobili obavijest da je stečaj nad Zadrugom zatvoren. Pokrenuli smo proceduru, uputili vlasnički prigovor kojim tražimo povrat vlasništva nad prostorom „dućana” i uvjereni smo da imamo šanse u sudskom postupku jer su to naši ljudi stvarali. Uostalom, da smo mi vlasnik ne bismo trgovcu naplaćivali najam, a Grad Zadar jednostavno mora naplaćivati makar jedan euro po kvadratu, jer je to privatni sektor, priča nam Mladen Lovrin, predsjednik Mjesnog odbora Mali Iž.
I opet se vraća na početak:
- Svi bi htjeli otvoriti „dućan” preko sezone kad ovdje bude dvije, dvije i pol tisuće ljudi. Preko zime teško i vikendom dohvatimo stotinjak ljudi! Ali, nitko ne želi raditi preko zime. Kad nije bilo „dućana” u Komoševi, bilo ga je u Knežu i obrnuto, a ovo je prvi put da nemamo trgovinu ni u Komoševi ni u Knežu. Sad ljudi moraju u Zadar po osnovne namirnice, ili u Veli Iž koji je pet kilometara daleko. Pa, ako imaš neki stari auto bez registracije i uhvati te policija, moraš platiti masnu kaznu. A mi smo jedini „kvart” u Grada Zadru u kojem ne možeš kupiti kruh, cukar, manestru. Kao da smo umrli, ali još nismo pokopani. Ovo je sramotno, makar dva sata dnevno da nam „dućan” radi, zatvara priču Mladen Lovrin.
I on i vlasnik „dućana” Toni Rokov i svi „zimski stanovnici” Malog Iža nadaju se da će do proljeća makar netko poželjeti raditi u trgovini i da će neko rješenje biti pronađeno. Osim nade, malo im je toga ostalo.
