StoryEditorOCM
4 kantunaLJILJANA BLASLOV

U OB Zadar radila 46 godina i dobila 12.000 kuna otpremnine: „Starci nam kopaju po kontejnerima, a ljubavnice političara na parfeme troše više od prosječne mirovine!”

Piše Predrag Opačić
6. travnja 2022. - 22:14

Bio je prvi dan listopada 1975. godine kada je Ljiljana Blaslov prekoračila prag Opće bolnice Zadar i kao mlada medicinska sestra u „vanjskoj kirurškoj ambulanti” započela svoj radni vijek. Iz bolničkog je kruga izašla nakon nevjerojatnih 46 godina radnog staža provedenog uglavnom na Gastroenterološkom odjelu, a onda je otkrila cijeli niz ljepota odlaska u mirovinu: jedna od njih je i to što joj je laknulo kada je shvatila da neke ljude - više ne mora pozdravljati!

-Neću reći ništa novoga, ali to je stvarno izuzetno težak, odgovoran i jako stresan posao, zna biti jako mučno. Umrla mi je djevojka od 17 godina, a morala sam o tome obavijestiti roditelje kojima je ona bila jedino dijete. Posao vas nauči da ne pokazujete emocije, ali takvi slučajevi ostavljaju neizbrisive tragove. Od tada je prošlo 29 godina, a i sada znam njeno ime i imena njenih roditelja. Nažalost, to je sastavni dio rada kompletnog medicinskog osoblja, to svakoga od nas na neki način obilježi. Ipak, kada je o medicinskim sestrama riječ, nakon svega me najviše boli to što sam u mirovinu otišla s punom svijesti o tome koliko je naše zanimanje u društvu podcijenjeno i zanemareno, otvara svoju priču Ljiljana Blaslov i odmah stvara ravnotežu:

image
Jure Miskovic/Cropix

-Da se razumijemo, ima tu i puno lijepih stvari, smijeha i sreće, sestre se međusobno uvažavaju i pomažu, cijene jedna drugu jer dobro znaju što, kako i koliko rade. Kad vam pacijenti prebole neke teške bolesti ili ozljede, doživotno su vam zahvalni, javljaju vam se na ulici i godinama kasnije.

S nostalgijom i zadovoljstvom se sjetim entuzijazma i rada na „Internoj” u ratno i poratno vrijeme, dok su tamo bili dr. Kujundžić i dr. Jović, a glavna sestra je bila Borka Ćosić, žena od koje smo svi mi, i sestre i liječnici, puno mogli naučiti. Medicinska sestra je važna karika u tom lancu, ali tim je presudan. Sestre u zadarskoj bolnici i danas svoj posao rade kvalitetno i odgovorno. Kasnije je sve nekako postalo mučnije i teže, ljudi su sve manje govorili o stvarima kojima nisu zadovoljni, a čini mi se i da liječnici nedovoljno računa vode o sestrama i njihovom statusu.

-O čemu govorite?

-Znalo se dogoditi da jedna medicinska sestra u noćnoj smjeni brine o 30 ili 35 pacijenata. Na Gastro odjelu smo nekada pacijentima davali po 80 litara infuzije, a radile su dvije medicinske sestre koje su pritom istovremeno morale raditi i poslove njegovateljica i čistačica. Sestre obavljaju more nesestrinskih poslova, ali sindikati se za promjenu takvog odnosa neće izboriti.

-Pa zar u OB Zadar nema dva sindikata?

-Ima, ali sestre i dalje nose noćne posude, a jedna čistačica mora u popodnevnoj smjeni očistiti tri kata iako ni stan ne bi stigla očistiti kako treba. Zdravstvo je u našem društvu podcijenjeno i nebitno, ne postoji prava sindikalna zaštita zaposlenika. Medicinske sestre su „sindikalno propale” kada smo se odvojili od liječničkog sindikata, tad je počela nizbrdica, a nekome se otvorila mogućnost ostvarivanja „sindikalne karijere”. Puno sestara se ispisalo iz sindikata ili su prešle u sindikat nemedicinskog osoblja gdje, između ostalog, dobiju veće božićnice nego da su u sindikatu medicinskog osoblja. Dobro, možda su i sestre djelomično krive, nekako su postale štufe, pa im je postalo normalno da dobivaju 12.000 kuna otpremnine, a službenice u „Elektri” deset ili 15 puta više. Kao da žele neprimjetno proći kroz radno vrijeme i radni vijek, jer su, ako se usprotive, posljedice ružne. To je već postao model ponašanja, loš, ali model.

-Mislite da to utječe na manjak medicinskih sestara? Odlaze li u inozemstvo više zbog svega toga ili zbog većih plaća?

-Pad rejtinga naše profesije i cijelog zdravstvenog sustava je dublji uzrok nego visina plaća. Ali ni to nije nevažno: pa, moja prijateljica kao njegovateljica u Beču za 4 sata rada ima 900 eura plaću. U tamošnjim bolnicama sestre rade striktno sestrinske poslove, a ne kao ovdje, u rasponu od liječnika do čistačica. Umjesto da se sindikat time bavi, oni sestrama isplate po 2.000 kuna kada odu u mirovinu. To je uvreda, ponosim se time što mi to nisu dali, jer nisam bila u sindikatu!

image
Jure Miskovic/Cropix

-Pa zašto ste onda radili čak 46 godina?!

-Jer nisam imala izbora! Digla sam kredit za stan kojega sada isplaćuje moja kćerka. A morala sam u mirovinu jer sam napunila 65 godina života. Sada sam izašla iz „kruga” i promatram stvari izvana. Otkrila sam „ljepotu” mirovine u tome što neke ljude više ne moram pozdravljati, više mi ne mogu ništa. Čak se smatram kažnjenom jer sam tolike godine radila! A mladima savjetujem da rade, ali da se ne zapošljavaju u državnu službu.

-Zbog „visine” mirovine?

-A tek to!? Nakon 46 godina posla dobila sam mirovinu od 5.170 kuna, a onda su mi na to odredili porez i prirez jer je to, valjda, previše za jednu medicinsku sestru i tolike godine rada. Previše je to i ako želite dobiti umirovljenički pokaz ili subvenciju za struju. Svjesna sam da ima puno umirovljenika koji, ne znam kako, žive s 2.000 kuna i to je potpuna nacionalna sramota. Ali, neki od njih su makar nekada dobili stanove, pa ih sačuvali za unuke ili praunuke, a ja sam najprije 16 godina izdvajala u jugoslavenski stambeni fond i nisam dobila stan, pa sam nastavila izdvajati i u Hrvatskoj, ali opet nisam dobila ništa nego im je moja mirovina – prevelika!? Neka mi onda vrate novac što sam ga dala stambenim fondovima, a izračunala sam da sam Jugoslaviji dala 50.000 maraka i Hrvatskoj 20.000 eura, da bi na kraju morala otplatiti 340.000 kuna kredita kojeg sada vraća moja kćerka. Svih 46 godina koje sam radila, ni jednu noć nisam spavala među zidovima koje nisam plaćala, a 25 godina sam bila podstanar! Niti jednu noć! Ponavljam: znam koliko malih mirovina ima i samo se pitam je li ih sram...

-Koga?!

-Ljude koji su donosili zakone i pravila po kojima su sebi osigurali povlaštene mirovine i ogromna primanja, a nas uvjeravaju da umirovljenik može preživjeti s dvije ili tri tisuće kuna. Je li ih, kad pogledaju u ogledalo, makar na jednu sekundu sram?! Mi ni sada ne znamo što naši političari i ministri sve imaju i nikad im nije dosta, a njihove žene i ljubavnice na parfeme  potroše više od prosječne mirovine! Zar ih nije sram što nam starci kopaju po kontejnerima?!

„Kao da je bolje biti Hrvat svuda nego u Hrvatskoj”

-Izgradili smo nakaradno i nepravedno društvo. Suprug i ja smo bili podstanari, a kćerka nam je bila najbolja učenica na maturi u jednoj zadarskoj gimnaziji. Htjela je studirati, ali – nije uspjela dobiti studentski dom!? Otac joj je umro s kreditom za stan, bio je branitelj iz 1991. godine, svi zajedno smo bili podstanari i ona nema pravo na studentsku sobu!? A studentski smještaj u domu dobije jedinica jedne zadarske liječničke obitelji. Dio prostora u kojima radi Opća bolnica Zadar i sada je skučen i neuvjetan, da ne kažem sramotan, ali naša država gradi bolnicu u Mostaru i pomaže tamošnje kazalište, pa ispada kao da je bolje biti Hrvat svuda nego u Hrvatskoj, ogorčena je Ljiljana Blaslov.

17. studeni 2024 01:13