Tri dana u Veloj Luci s Oliverovom obitelji i prijateljima. Ovo je priča o Oliveru kojeg oni pamte: "Tek je sad nakon smrti slavan kako je triba bit za života. Mi njegove slave nikad nismo bili svjesni. A mislim da nije ni on..."

U Veloj Luci naizgled “ništa nova, ništa nova”...

Baš onako kako je pjevao Oliver prema peru Jakše Fiamenga: “Posli fešte kisne vala, još se pine dugi vali, briškulu dikod baci klapa ča još ni gotova, da ostari po bonaci”.

Otočka dinamika ovdje je uvijek ista, vuku se mjestom polako dugi sunčani dani, onako sporo kao što odmorni turisti sa šarenim šugamanima cestom vuku svoje glasne japanke, kao što lokalci voze svoje motorine usput mašući jednom, drugom, trećem prijatelju, rođaku, susjedu u kafiću... Gdje god prođeš čuje se veseli luški žamor, tu i tamo uhvati se u zraku neka slovenska riječ jer ovdje je mnogo turista iz te naše susjedne zemlje. Galeb se od leta odmara na zvoniku crkve Sv. Josipa, stolice na Pjaci ugrijane suncem strpljivo čekaju neki novi ljetni koncert koji će popuniti njihova mjesta - piše Jutarnji list.

Ispred kuće s plavim škurama stoji mali crveni brod “Duje”. Unučići zaigrano trče po dvorištu, približi se kući pokoji turist, često baš Slovenac, i slika ispred ove vizure. Vesna sjedi na klupici i puši cigaretu...

Jakov Prkic / CROPIX

Oliver i Vesna Dragojević

Goran Prizmić Bata uvijek u isto vrijeme, u kasno poslijepodne, otvara vrata svoje konobe, sjeda na terasu, i on pali cigaru. Baš ništa nova, ništa nova.

Nema ovdje ni kafića ni restorana iz čijeg se zvučnika ne čuje hrapavi glas kozmičkog Dalmatinca.

Beskrajno nedostaje, doznat ćemo, u ipak zauvijek promijenjenoj Veloj Luci...

Sve svoje ljetne i zimske odmore i svaki slobodni trenutak Oliver je provodio ovdje. Sagradio je tu i dvije kuće, jednu na brdu 1982. godine, a prije otprilike jedanaest godina kupio je staru kuću od voditeljice Lejdi Oreb u centru mjesta i preuredio je.

- Njega je mater rodila u splitskom rodilištu, a onda je njegov otac dobia u gradu posa i tamo su išli živit, ali su u Luku dolazili stalno. Još ka mali je tu u Luci na brodu zabavlja ljude, svira im je na usnoj harmonici. Ima je tad pet, šest godin - kaže mi Bata dok sjedi u svom restoranu, za stolom gdje bi njegov najbolji prijatelj “večerava i uvijek poliza cili pijat”.

Nikola Vilic / CROPIX

presnimka iz albuma Gorana Prizmića Bate

Ima točno godina otkad je Oliver ovome mjestu, Splitu, Hrvatskoj, svojoj obitelji, prijateljima, poznanicima i obožavateljima rekao “adio”, a mi smo na otok stigli baš uoči obljetnice njegove smrti, vidjeti kako mjesto diše, kako se prisjeća glazbenog barda, kako se sprema za intimni koncert njemu u čast pod nazivom “Trag u beskraju”. Ovdje su svi oni koji su mu značili, a ako netko u ovom trenutku i fali, stići će za koncert 29. srpnja.

- Nemate vi pojma kako mi je grubo - nastavlja Bata.

- Idem jednom sedmično na grob, malo š njim razgovaram. Mi smo se zvali ‘moje’. Ono ‘Di si, moje’, tako bi si govorili. I tako san ja doša na grob prije par miseci i reka: ‘Bog, moje!’ A ja sam čuo da je on meni reka, on je meni odgovori... - zaplače tada i izgubi dar govora na minutu pa polako ipak nastavi.

- Vidi, ja ti ni u šta ne virujen, samo u ono šta vidin. Toliko san se bi uzruja i pobiga s groblja. On je meni reka: ‘Bog, malo!’ - zaplače tu gorko Bata opet i tako bez riječi novinaru prizna da njegova bol ne jenjava. Prijateljstvo s Oliverom trajalo je 40 godina, skupa su se opili milijun puta, skupa kartali, ribarili, igrali balote, putovali, svađali se i mirili. Bata je familija.

Privatni album

Oliver Dragojević s društvom u Veloj Luci

- Bi je odličan ribar. To što je on ulovi, ja bi ispeka tu. I ja bi uvik gostima reka da je tu ribu ulovi Oliver. Bila je jednom jedna Slovenka i on joj je sam odni ribu, počasti je. Ona je doživila šok. Zna san ja da je on bi zvijezda, ali ovi naši iz Luke nisu ga nikad maltretirali, on je tu bi ono, bezvezni tip. Ali i najbolji pivač na svitu - govori mi Bata sad se već lagano smiješeći jer u misli mu dolaze sve vedrije slike zajedničkih trenutaka.

“Reka mi je jednom: Sad ću ti pivat iz dva glasa. Ja nisan virova. I on se namisti i njemu iz usti izlaze dva glasa. Ka da pivamo ti i ja skupa... Nevjerojatno, jebate - kaže nam 70-godišnjak i prisjeti se da su čak on i Oliver snimili zajedno duet, iako on nema pojma o pjevanju. Danas, “kad mu dođe grubo”, pusti tu njihovu pjesmu okačenu na YouTube pod nazivom “Na suhoj hridi” i bude mu lakše. Zajedno su čak i jednom nastupili, u emisiji HRT-a “Dobri ljudi”, u koju je Oliver pozvao svoje luške prijatelje. Tonči, Brico i Bata izveli su pjesmu “Romanina Del Bajon”.

- Bila je ta pisma hit u Luci, kad bismo se opili, samo smo nju derali. I onda smo je izveli i na televiziji - prisjeća se s guštom Bata. Oliver je bio najbolji čovjek na svijetu, tvrdi, ne zato što se o mrtvima govori sve najbolje, ne zato što mu je bio najbolji prijatelj, ne zato što je bio zvijezda i talentiran muzičar, nego zato što je to činjenica.

Privatni album

Oliver Dragojević sa susjedom i prijateljem Borisom Gugićem Bricom, kod kojeg se uvijek šišao i brijao

- Većinom smo se svađali, u biljaru, pikadu, na balote... Jednom smo se i potukli u Americi zbog balota. Ni voli gubiti. Tad nismo razgovarali deset minuti, da je to bilo snimat... A kad smo išli u Ameriku, ja san paničari jer se bojin aviona. A onda mi je on reka: ‘Vidiš da je s nama u avionu Lepa Brena. Da je do nas, možda bi se i sruši, ali kad je tu Lepa Brena, onda neće’. Ma bi je zajebant pravi - kaže..

S kim god ćemo razgovarati dok koračamo ovim otočkim mjestom, svi će nam reći istodobno nešto tako jednostavno, a tako duboko: “S Oliverom je jednostavno bilo lipo bit i smijat se”. Iza njega ostalo je duboko nedostajanje, sjeta, hrpa, hrpa anegdota i potreba da mu se oduže, lijepom riječi i muzikom.

- Idite na groblje Sv. Roka put ovog drvoreda, svaki dan kolone ljudi idu tamo, nama lokalnima to je već postalo normalno. Ima turista ko u priči. Ostavljaju mu poruke, nose cviće. Svima nan je osta u najlipšem sićanju taj čovik. On je bi kao i mi... - kaže nam žena na putu koju pitamo za lokaciju groba.

- Ljudi na grobu ostavljaju stvarno svašta, neko je ostavi i 200 kuna. Možda da se kupi cviće, možda njemu za duvan - kazao nam je u razgovoru i Bata.

Figurice galeba, pisma, lampioni i mnogo cvijeća, sve ćemo to zateći na grobu. I jednog čovjeka s unučićima. Anđelko je stigao iz Kaštela na posljednje počivalište svog najdražeg pjevača zapaliti svijeću.

- Prvi put sam Oliveru na grobu. Nisan ga poznava, ali san ga sluša uvik. I unuci moji znaju njegove pisme, to je bio velik čovjek. Čuo sam danas u mistu i da će mu muzej otvorit ovdje, njegova supruga darovat će njegove stvari. To je stvarno krasno - kaže nam Anđelko.

Nikola Vilic / CROPIX

grob Olivera Dragojevića

Inicijativa za pokretanje muzeja potekla je od Oliverove obitelji, kad su uvidjeli koliko njegovih stvari mogu donirati, ali još nije odlučeno u kojem prostoru. Najprije se razmišljalo o kupnji stare zgrade u centru, razmatrao se i prostor ovdašnjeg Kulturnog centra, ali i onaj Zadružnoga doma, zasad napušten, a vapi za obnovom.

Dok sjedimo na klupi ispred kuće obitelji Dragojević, dok sunce polako zalazi nad otokom i dok njegovi unuci trčkaraju uokolo, već pomalo umorni od kupanja i cjelodnevne igre, supruga Vesna i najstariji sin Dino pričaju mi o najljepšim trenucima provedenim s Oliverom, evo, baš ovdje. U kući plavih škura i vrata i ispred nje. Počinjemo pričom o muzeju.

- Vidite, mi smo to predložili Općini, oni su se složili, a sad treba osmisliti koncept. U tome će sudjelovati i Vlada, odlučeno je da će Ministarstvo kulture biti pokrovitelj. Njegovo ime otvara sva vrata - govori Dino.

- Ole je za života mnogo stvari slaga u sobi u Splitu, a ja sam postala svjesna količine tek nakon njegove smrti. Mjesec dana samo sam slagala njegove papire, od raznih potvrda da je počasni član gradova do zahvalnica za humanitarne koncerte. Održao ih je više od 500 komada, samo se on nije time hvalio, ja o tome nisam imala pojma. On bi meni reka samo da ima koncert, uzeo ruksak i otišao. Tko bi to brojio... - kaže nam Vesna. Dobro je sada, kaže, ali načas pogleda u stranu dok to izgovara. Ima osjećaj kao da je ona sad na estradi, zovu nju i Dinu sa svih strana, oni su preuzeli odnose s medijima, organizacije, tehničke stvari, financije...

Privatni album

Oliver Dragojević u Veloj Luci

- Što vam najviše nedostaje - pitam. Nastane sjetna šutnja.

- Da sad na tren zaboravim na to da mi je bija otac, reka bi - zanimljiv je to čovik. Odlično društvo, znali bi mi i izać skupa. S njime je bilo lipo bit. Blag karakter. Bili smo jako povezani kao familija, ako se i nismo vidili, nije postojao dan da se mi svi sa svima nismo čuli telefonski. Zva bi nas: Rezervirajte teren za tenis, kupite crve za ić na ribe, idemo vanka... On i ja zajedno smo volili slušati jazz, tako bismo provodili zajedničko vrime - govori Dino, još s knedlom u grlu.

- Što misliš, da ti je otac sad živ, bi li svirao jazz? Ja mislim da bi. To mu je bila velika ljubav - zapita ga Vesna.

- Moguće - odgovara Dino.

- S njime su se ljudi jako volili družit, a on se baš volio družit sa svojom dicom. Ne baš s estradnjacima. Osim s Gibom, on je isto tu kupia kuću. Bilo je u njemu nešto magnetski privlačno. Sićan se kad mi je još njegova mama pričala kako je kao dječak pola razreda doveo doma. Svi su išli za njim, imao je taj neki šarm. I nikad se na njega niste mogli naljutit - nasmiješi se Vesna.

- Bija je od riči, pošten... - veli Dino.

Nikola Vilic / CROPIX / presnimke iz albuma Gorana Prizmića Bate

Oliver Dragojević u Veloj Luci

- Nepravda ga je mučila. Na primjer, nakon humanitarnih koncerata nikad se nije zadrža na domjencima. Nije mu imalo logike da se skuplja novac za humanitarne svrhe, a onda se organizatori i pjevači poslije goste, pije se šampanjac. Ako se već odreka honorara, onda se odreka i večere - Dino će.

- Ja bi rekla: Ajme, Oliver, gladna sam, pojest ću tu nešto. On bi reka: Da ti nije palo na pamet, jest ćeš doma - smiješeći govori Vesna koja je u braku s glazbenikom provela lijepih 45 godina. Oženili su se skromno, proslavili u stanu u Splitu, a njihove majke skuhale su im svadbeni ručak. Vesna je u to vrijeme radila kao medicinska sestra, sama je kupila prstenje, a za haljinu i odijelo jedva su zajedno skupili lovu. Prvi ju je put Oliver u Vela Luku doveo 1974. godine, u kuću njegova oca i majke, a njezin prvi dojam o mjestu i nije bio baš neki...

- Volim veće gradove, nikad me nisu fascinirala mala mista. To je meni bilo sve isto. Nisam znala nikoga, bilo mi je čudno. Prvih godina braka puno je bio po turnejama pa nismo baš dolazili na otok. Onda je pomalo počeo skraćivati ljeta, raditi samo dva miseca. Onda misec, i tako, 90-ih godina je odlučio uopće ne raditi liti - opisuje supruga.

Nikola Vilic / CROPIX

Oliverov prijatelj Goran Prizmić Bata sjedi u svom restoranu na mjestu na kojem je uvijek sjedio Oliver. “Ovdje bi”, kaže Bata, “moj najbolji prijatelj večerava i uvijek poliza cili pijat”

Dolazio bi na otok i zimi, uglavnom u siječnju, i tada bi tu proveo čitav mjesec. Tada bi se njegov dan sastojao od odlaska na ribe, svirke u njegovoj sobi na trećem katu kuće, a navečer bi išao u Bate, tamo bi “sidili, ćakulali, družili se...”

- Svi smo išli s njim na brod na ribe, ali brat Damir najviše, on je pravi ribolovac, na njega - veli Dino.

- Znaš, nije bilo lako bilo ići s njime na ribe, od jutra do večeri bi to trajalo, tu nema kraja. Ma može mu stat ona udica tri dana u moru, on to samo drži i muči... Vinko Barčot je puno iša s njim. Muk, tišina. Niko ništa ne govori. Jednom sam išla i ulovila više od njega pa me više nije htio voditi - prepričava Vesna.

- Ima još jedna zanimljivost o ocu: On je u Splitu priča splitski, a taj čas kad bi nogom stupio na trajekt, krenuo je govorit luški. Mi smo strašno vezani za Luku. Kumstva, prijateljstva, brakovi. Damir se i oženia u Smokvicu - kaže mi Dino.

- Oliveru su mama i tata pola života živili u Splitu, a uvik su pričali luški. To je njemu bio materinji jezik. Split je njegov grad, nikad nigdje drugdje ne bi živia. A Vela Luka mu je bila odmor za dušu i tilo - kaže Vesna.

Lijepe uspomene s Oliverom u srcu nosi i obiteljski prijatelj Duje, sjeda i on na zidić ispred kuće pa mi priča o pjevačevim malim psinama.

Nikola Vilic / CROPIX

Vela Luka uoči godišnjice Oliverove smrti

- Išli bismo mi djeca s njim na brod, na ribe. A tko god bi zaspa na brodu, on bi ga zalija vodom. Sićan se kad je jednom kupio parangal. Uživija se cili u njega, danima je on to slaga. Ima je, biće, 100 udica. I tako, krenuli smo Davor, Damir, ja i on u malom gumenom kaiću. I on je doša bacit taj parangal. Kad je riba u pitanju, ozbiljnost je velika bila kod Olivera. I onda je on počeo bacat, ali se zabunija i krenija od zadnje udice i onda mu se sve zapetljalo. Bacija je parangal u more i počea beštimat, a ja san se počea smijat. E, onda je i mene bacija u more - smije se Duje, smije se cijela familija.

- Mi smo mislili doma da on nije normalan. Cijelo vrijeme. On je živija za tu muziku - nastavlja Vesna u svom stilu i nasmije sve prisutne: “Sad kad razmislim, da nije bilo te muzike, nama bi bilo baš dosadno u životu. Živjeli smo jednostavno, dosadno. Jedino bi unuci razbili monotoniju”.

A koliko imate unučadi, pitam.

- Šestero ukupno, nisu sad svi ovdje, ali doći će - odgovara Vesna.

Javlja se unuk Duje pa mi kaže kroz smijeh: “Napišite da je dida bio tvrdoglav!”

Ponovno se svi nasmiju.

- Stvarno je. Zadnje dvi godine života stalno je nosio jednu Nike jaketu koju je izgorio cigaretom. Bilo je kupit iste takve nove, ali nije tia, iz dišpeta, baš je to govorija. E, nju ću dat za muzej, ona je stvarno muzejski primjerak - nadoda Vesna dok se nad Lukom spušta noć.

Nikola Vilic / CROPIX

Oliverov brodić za ribarenje 'Duje'

Sljedećeg jutra iz obližnjeg Centra za kulturu glasno odjekuju trube, svirajući poznate melodije Oliverovih pjesama. Velolučani njemu u čast organiziraju koncert na Pjaci, mjestu gdje je i sam volio nastupati, a jutro pred nastup je kaotično. Uspijevamo uhvatiti predsjednika Narodne glazbe Vinka Šeparovića na probi.

- Koncert se zove ‘Vjeruj u ljubav’ i održat će se večeras. Svi znamo koliko je Oliver bio jednostavan i koliko je vjerovao u sve nas ove godine, zato mu želimo reći hvala. Često bi na Pjaci znao mjestu poklonit svoj koncert. Doveo je jazz-festival u Luku! Nikad nikoga nije odbi, pjeva bi duete s mladim pjevačima da im pomogne, na primjer s Eliom Žuvelom - kaže nam Šeparović, inače saksofonist u Narodnoj glazbi, udruženju na otoku starom više od 125 godina. Oliver je često s njima surađivao, a ono što je Vinku ostalo u najboljem sjećanju koncert je u Lisinskom 1984. godine.

“Koncert se zvao “Vela Luka u Lisinskom”, a nastupili su Oliver, Jasna Zlokić, Meri Šeparović i jedan tadašnji luški bend Amfore, sve uz pratnju Revijskog orkestra. Ove godine se slavi 35 godina od tog koncerta. Gledajte, tad se u Lisinski nije moglo doći samo tako. A i nitko tada nije vjerovao da jedno malo otočko mjesto od 4500 ljudi ima revijski orkestar - kaže Vinko čije poznanstvo s Oliverom seže još u doba kad su išli u srednju Glazbenu školu Josipa Hatzea u Splitu.

S njim sam u isto vrime bio u školi, ali dobna razlika bila je dvi godine. Obojica smo svirali klarinet. Zamislite, koliko je on bi talentiran za glazbu, već u srednjoj školi, drugi razred, on je svira program klarineta druge godine Akademije, eto, toliko je bi napredan. To 99 posto nas nije. Da priča bude bolja, on se ni proslavi kao klarinetist. Njega je uvik više zanima klavir - kaže nam Vinko. Najviše ga, osim po pjesmi, pamti po dobrim šalama i velikoj ljubavi koju je gajio prema moru.

- Ima je prije jedan veliki brod Marko pa ga je proda i kupio sebi mali brod, nazva ga je Duje. Ali na tom većem brodu on bi zna i prespavat. Znali su to turisti, ti Slovenci bi stajali dolje uz more i čekali da se Oliver probudi da se slikaju s njim. On bi liti pusti bradu, skini naočale i stavi šiltericu i kad bi takav izaša iz broda, ne bi ga ljudi pripoznali. Pitali bi: Znate li di je Oliver, jel se probudi?

Nikola Vilic / CROPIX

kafić Cesarica u centru Vele Luke

A on im veli: Ne znam, stvarno. I onda se vrati i kaže, a koga ste ono trebali, to sam vam ja - prepričava Šeparović. Koncert amatera iz Luke dar je od srca za čovjeka kojeg su svi voljeli - kaže. Uskoro će se održati i koncert profesionalaca na istom mjestu. U organizaciji tog koncerta u Luci “Trag u beskraju” sudjeluje Tonči Surjan, vlasnik luškog obiteljskog radija Val i Oliverov prijatelj. Na njegovu je radiju, jednom od najstarijih u Hrvatskoj (postoji od 1993.) Oliver znao snimati najave za svoje koncerte, a ovdje je dao i svoj zadnji studijski intervju.

- Bilo je to u travnju 2017. godine, nakon što je dobio priznanje Vele Luke za životno djelo - kaže nam ponosno Tonči. On vjerno čuva sve njegove ploče i singlice, ‘74. ‘Ća će mi Copacabana’, ‘75. ‘Galeb i ja’, ‘76. ‘Što učinila si ti’, ‘82. ‘Karoca’... Gotovo da ne prođe sat, a da na ovom radiju ne zasvira Oliverova pjesma, kao što gotovo da ne postoji osoba u Luci koja nema neku štoriju s Oliverom. Ali, život, mjesta i ljudi nastavljaju dalje...

- I po dobru svak te panti, stareć s nama sve do ščapa - pjevao je Ole. Baš je tako i u njegovoj Veloj Luci, bez njega, zauvijek promijenjenoj.

- Tek je sad nakon smrti slavan kako je triba bit za života. Mi njegove slave nikad nismo bili svjesni, tek smo sada. A mislim da ni on nikad nije bio. Tako je jednom bia reka: ‘Ma kako ću ja napunit Arenu, ma ko će mene slušat? Kako me više mogu slušat, kako im nisam dodija?’ Užasno samokritičan lik. Njemu je život bila muzika - zaključuje Vesna za svog supruga pa nabaci osmijeh i kaže: “Fali mi on ovdje, njegova svirka i kako cilo lito provede u istoj majici”.