”Svileni mač” priča je o jednoj ženi. Nježna je kao tkanina koju volimo nositi jer godina našoj koži, ali istovremeno reže kao najoštriji mač kada se uhvati u koštac sa svime što život baci pred nju. A ovoj je ženi život namijenio neobičnu sudbinu. Izazove s kakvima se ne sreće baš svatko, nedaće koje ne pogađaju sve nas, probleme kakvi se ne događaju svima oko nas... Sudbina je to prepuna uspona i padova, a nakon svakoga pada ovaj se svileni mač ustao, nastavio rezati, nastavio biti nježan i ženstven”.
Ovim se riječima najavljuje prva knjiga poznate zadarske odvjetnice, Tanje Budimir Gulan, koju je šira javnost upoznala nakon što je prošle godine gostovala u emisiji Nedjeljom u 2 Aleksandra Stankovića. Tanja je bila pozvana da kao odvjetnica komentira procese usvajanja djece iz Afrike, ali i kao majka petero djece usvojene iz DR Konga. Njezin život nije neobičan samo zbog toga, do njene pedesete godine život su joj nažalost obilježili i veliki gubici. U razmaku od godine dana otac i suprug preminuli su joj od karcinoma, u svojim kasnim tridesetima i sama se borila sa zločudnom bolešću, a u travnju ove godine, dok je pisala knjigu, preminula joj je i majka, također od jednog oblika raka. Unatoč svemu, Tanja Budimir Gulan nije odustajala, sve gubitke i dobitke prihvatila je kao životne izazove od kojih čovjek, kako ističe, raste kao osoba, a pisanju knjige pristupila je „kao pozivu na buđenje, otvaranje očiju i prihvaćanje spoznaje da u svima leži nevjerojatna snaga koje nismo svjesni”, navodi se na koricama ”Svilenog mača”, objavljenog u studenome kod nakladnika Prof&Graf iz Tenje.
Na početku ove autobiografske priče autorica se, pomalo neuobičajeno, zahvaljuje poznatom američkom glumcu Keanu Reevesu za filmove ”Matrix” i ”47 Ronina” jer su prema njegovim ulogama u tim filmovima njena dva sina dobila ime. Posebno zahvaljuje djeci, Veronici, Juliji, Vainqueuru, Jafari Neu i Jibril Kaiu, te pokojnom ocu, majci i suprugu Marinu „jer bez vas ta, tako za mene neobična riječ, ljubav, u svim svojim oblicima, za mene bi ostala samo imenica.”
- Knjigu sam krenula pisati na ljeto 2023. Počela sam zapisivati svoje misli u mobitel, i to je tako trajalo godinu dana, do kraja ljeta ove godine, nedugo nakon što mi je umrla majka. Promocija knjige bit će u siječnju, ako bude moguće, na moj rođendan. Do tada, pustila sam knjigu na čitanje, svakome tko je zainteresiran. Ako dobijem povratne informacije, pozitivne i negativne, neću se naljutiti. Nemam zašto, jer u knjizi sam ja, onakva kakva jesam. Stojim iza svake rečenice. Sve opisano u knjizi je autentično, nema izmišljenih događaja.
Što je bio okidač za pisanje knjige?
- Teško mi je govorit o jednom okidaču. Tereti s kojima se čovjek nosi kroz život, koliko ih god izracionalizirao da bi ih riješio, imaju i svoju emotivnu stranu, a te faze života ne možete preskakati. Kako nisam imala vremena te faze odraditi normalno, nisam jednostavno imala vremena odtugovati, otplakati jednu fazu a veće je došla druga, psihički sam se našla u jednoj kutiji shvaćajući da ni jednu fazu nisam odradila kako treba. A faza je bilo puno...
Smrt oca, smrt supruga, posvajanje petoro djece iz Afrike, smrt majke, a i sami ste prije desetak godina prošli borbu s karcinomom...
- Počela sam pisati kao oblik autoterapije, s tim da moram reći da su pisanje i književnost moja prva ljubav. To je bio moj prvi odabir studija, ali otac me u tome spriječio, jer se, kako je znao reći, „od toga ne može živjeti”. Oduvijek sam nešto pisala, ali teško je biti objektivan prema onome što sam radiš. Voljela sam se uvijek izražavati, i verbalno, ali i kroz pisanu riječ.
Knjiga je u potpunosti autobiografska, posvećena je vašim najbližima, poglavito djeci. Kao da im od prve stranice želite prenijeti ne samo događaje iz života koji su vas oblikovali, nego i priliku da vas upoznaju onakvom kakvom uistinu jeste. Kako ste se oblikovali kao osoba i žena u svim svojim složenim ulogama. Kao da im želite objasniti samu sebe jer to još niste stigli napraviti, i zato što su premali da bi vas shvatili i zato što još niste imali vremena...
- Da, htjela sam im reći tko sam stvarna ja. I danas i sutra, kada me više ne bude. Oni su sada mali i ne mogu sve razumjeti, ali ja sam im rekla da pišem knjigu za njih i za djecu njihove djece jer život ide kako ide i nitko ne zna što ga sutra čeka. Možda ispadne da se ja njima nikad ne uspijem prikazati na način kako bi uistinu željela. Zato će im ostati ova knjiga koja će im dati jedan uvid na to tko je njihova mama stvarno bila.
U tom smislu knjiga je slučajno autobiografska. Ona je naravno pisana u prvom licu i u potpunosti je autentična, sve što je u knjizi opasano se uistinu zbilo, ali je poanta negdje drugdje. Naime, u toj će knjizi svatko za sebe pronaći nešto. Moja biografija je manje-više, ali svatko ima svoju priču. Ne mislim da je moja nešto posebno drugačija ili glamuroznija od vaše ili nekoga drugoga. Za svakog od nas, od rođenja do odlaska, postoji priča, ali ja sam svoju odlučila staviti na papir radi svoje djece i djece svoje djece.
Knjige tjera čitatelja na preispitivanje, nužno se uspoređuje s vašim iskustvom, s onim što ste prošli, što se doživjeli, upoznaje nas zašto ste i kako donosili neke važne odluke. Knjiga zapravo prati vaš put samospoznaje, kako otkrivate svoju slobodu i krećete u avanturu života u ritmu vlastitog srca. Kroz vaše traženje sebe čitatelj se suočava sa samim sobom?
- Mislim da to jest poanta knjige. I do sada kad sam istupala u medijima nije mi nikada bio cilj promovirati sebe, naprotiv, mislim da uopće nemam tu crtu ni potrebu, ali sam shvatila pišući knjigu da moje iskustvo nekome može biti od pomoći. Da nekome može otvoriti oči, biti inspiracija, utjeha, put k boljem razumijevanju samoga sebe i stvari koje mu život donosi. Oko nas žive tisuće ljudi koji se nose s različitim problemima, koji se liječe od karcinoma, koji su izgubili svoje najmilije, koji imaju druga teška iskušenja. Ljudi se svakodnevno suočavaju s takvim stvarima i traže svoj način da se s njima nose, ali da ipak žive svoj život, da ne odustanu od njega, da ostvare svoje snove i želje.
Kad smo prvi put razgovarali za novine, neposredno nakon što ste izgubili supruga, imali ste bezbroj dvojbi oko toga je li potrebno medijski se izlagati, no kad je intervju objavljen i kada ste počeli dobivati reakcije, rekli ste mi da vam je to pomoglo, da vas je to ”oslobodilo”...
- Istina, nakon tog prvom istupa u novinama mene je ”odčepilo”, baš kao i proces pisanja knjige. On je bio prirodni nastavak, iako su se između našeg intervjua i nastanka knjige dogodile brojne druge i dobre i loše stvari. Knjiga je naravno šira. Iz mene je onda u novinama, a pogotovo sada u knjizi, izašlo ono što sam godinama nosila začahureno ali nisam se znala izraziti, nisam imala vremena da se izrazim. Nisam imala ni kome reći, djeci, koja su premala, mami koja je već tada imala zdravstvenih problema, sestri koja ima svoj brige... Nikad nisam bila tip koji sobom opterećuje ljude oko sebe. Onog trenutka kada sam sve izgovorila, dakle, kad je izašao taj prvi intervju, ja sam ga čitala i nisam znala tko je ta žena, tko je ta osoba. Isto mi s dogodilo sada s knjigom. Kad sam je dovršila, nisam se previše osvrtala, nego sam je predala urednici. Ona je prije objave tražila da je još jednom pročitam kako bi se izbjegle nepotrebne pogreške. Tada sam, mogu reći, prvi put zapravo pročitala knjigu i opet je osjećaj bio isti: tko je ova žena?
Tu je i reakcija vaše okoline, obitelji, prijatelj, kolega, ali i potpunih stranaca, čitatelja, koji vas sada doživljavaju na sasvim drukčiji način. Neki u vama vide ”junakinju”, a neki ”luđakinju”, nekima ste pomogli da bolje razumiju sebe i spoznaju svoju slobodu... Za mnoge ste imali terapeutski učinak, nekima pak služite kao ”life coach”?
- Iskreno se nadam da knjiga nekome može biti takva. Kad sam počela pisati, sama sebi nisam bila jasna što želim napisati: je li ta knjiga moja autobiografija ili neki frankenštajn. Nisam spisateljica, nit sam imala neki visoki koncept. Bilo mi je jako važno da ne upadnem u patetiku. Svi ti događaji koje opisujem, imaju snažne emocije. Nisam se upuštala u njihovo opisivanje, u njihovo novo proživljavanje, bojeći se da ne upadnem u nepotrebnu patetiku. Trudila sam se da stvari ne prikazujem prenaglašeno jer inače nisam takva osoba, nikad nisam bila patetična. Ali isto tako znam da su neke knjige koje sam čitala kroz život imale utjecaj na mene. U mladosti sam bila opsjednuta čitanjem i zato nije slučajna rečenica u knjizi da sam na plaži čitala ”Limeni bubanj”. Ta knjiga je dan danas ostala u meni, ja sam rasla uz tu knjigu. Za mene je to bila knjiga prekretnica. Ta priča o dječaku koji za vrijeme nacizma odluči da neće rasti. Knjigu mi je dao otac u vrlo ranoj dobi i imala je snažan utjecaj na mene. Tako sam i ja odlučila kao ne-spisatelj napisati jednu knjigu za sve nas male velike ljude.
Dosta pište o obiteljskim odnosima, o odnosu roditelja među sobom, ali i o vašem odnosu s ocem i majkom?
- To je nešto što nas sve određuje. S ocem sam imala puno otvoreniji odnos nego s majkom. Među ostalim naši ritualima, imali smo zajednička plivanja na Kolovarama, koja su bila, kasnije sam shvatila, svojevrsna priprema za život. Već tu sam se brusila, dobila sam ”alate” u ranom djetinjstvu. Djetinjstvu koje nije bilo jednostavno s mojim roditeljima, koji su, kao dvije horoskopske škorpije, imali vrlo specifičan ”love and hate” odnos, a koji ja kao dijete nisam mogla shvatiti. Shvaćala sam zapravo da sam ja višak, a oni su zapravo imali sebe. Jer njihov odnos je uvijek postojao, što sam pokušala opisati a da ikoga od njih ne povrijedim ili osuđujem. Zapravo tek u svojim tridesetim godinama uspjela sam se spojiti s ocem i tada shvaćam da, ako nismo isti, da smo 99 posto slični. Kasnije, kad dobivam uloge supruge i majke, bolje počinjem bolje razumijevati svoju majku i tako ujedno postajem kompletnija, kao žena i kao osoba. To pomirenje s roditeljima je važan dio odrastanja u svakom pogledu.
Jako ste iskreni u autobiografskim elementima, ne preskačete ni neke najintimnije epizode, poput pokušaja suicida, psihijatrijskog liječenja... Ogolili ste se do kraja?
- Jesam, to je bila svjesna odluka. U poslu kojeg radim kao odvjetnica svakodnevno se suočavam s raznoraznim ljudima koji mi dolaze zato što imaju neki probleme. Nemojte misliti da je odvjetništvo samo pravo. Svaki spis je problem, ali iza jednog pravnog problema nerijetko se krije bezbroj drugih, ljudskih i obiteljskih problema i trauma. Kolege koji su radili sa mnom znaju, kada mi dođe neka stranka s jednim problemom oko, primjerice, podjele zemlje, ja ”usput” doznam i o razvodu i o bolesti... Ljudi mi se nekako lako otvore, a onda u takvim razgovorima znaju spustiti ton i ispod glasa priznati: „Znate, onda sam išao kod psihijatra, psihologa...” Ljudi se nepotrebno oko toga opterećuju, ocjenjuju sebe kroz tuđe predrasude. Smatram da je zatražiti pomoć ljudska potreba, da je to stvar mentalne higijene. Ako osjetiš potrebu da se ne možeš nositi s najmanjom stvari, sa slomljenim noktom, imaš prvo tražiti pomoć. Nije potrebno tabuizirati stvari. Svačiji problem je najveći, bilo da se radi o gubitku bliske osobe ili kućnog ljubimca, ne moramo svi imati istu razinu doživljajnosti takvog gubitka, ali svi moramo taj problem moći riješiti. Ako ne možemo sami, postoji netko tko vam može pomoći. Tražiti pomoć nije sramota. Nisam ja nikada izigravala neku paćenicu. Meni se dogodio niz nepredvidivih stvari na koje nisam mogla utjecati. Tako se jednostavno desilo. Netko i s puno manjim problemima traži pomoć i meni je to u redu.
Pokušaj samoubojstva dogodio se u trenutku kada ste sa suprugom prilazili kroz najtežu faze njegove bolesti. Posegnuli ste za tabletama...
- Bio je to jedan moj krik. Cijelo to vrijeme sam bila sleđena. Bila sam emotivno zaleđena osoba, nisam mogla sagledati ni sebe ni perspektivu u kojoj sam se zatekla. Izgubila sam prethodno oca, s kojim sam bila duboko povezana, onda se dogodila bolest supruga koja je bila strašna. Kad smo nakon njegove smrti razgovarali za novine, to je tada bio samo jedan segment cijele priče. Kad sam gostovala u "Nedjeljom u 2" kod Stankovića, kako bih objasnila svu tu ”parapsihologiju” oko posvajanja djece iz Afrike, to je bio samo jedan fragment. Nikad cijela slika. „Ona je odvjetnica, dogodilo joj se to, to i to..., ali ona kao vojnik ide dalje!” Ali to nije tako, uopće! Kroz cijeli taj proces sam proživljavala razne emocije s kojima sam se jako teško nosila. Taj pokušaj je vrlo istinit moment, zato sam i napisala da je mentalno zdravlje izuzetno bitno.
Zašto ”Svileni mač”?
- Dugo sam dvojila oko naslova knjige. Bilo je nekoliko ideja i prijedloga. Iako se to možda ne čini, ja sam hipersenzibilna osoba. Zato svila, a mač zato što mi je život donio takve situacije da sam morala postati borac, ratnica. Zvuči kao oksimoron, ali naslov ”Svileni mač” učinio mi se kao zgodna poveznica osobnih kontradiktornosti koje svatko od nas ima u sebi. Zato stvarno mislim da to nije knjiga o Tanji Budimir Gulan, nego knjiga o životu.
Neki će reći "selfhelp" model knjige?
- Kao takva nije ni mišljena ni pisana, ali sve ovisi kako će ju netko doživjeti. Svatko će iz nje nešto dobiti. Zafrkavam se da je to knjiga koja nosi neki kod koji će svatko otključati na svoj način. Nekome će biti bez veze, netko će se u njoj prepoznati i pronaći, nebitno. Nemam ja tu neka visoka očekivanja. Da sam spisateljica vjerojatno bih o svemu imala drugačiji odnos.
Stil je ispovijedan, izravan, pišete iskreno i uvjerljivo. Iako poruka nigdje nije jasno naglašena, što knjigom zapravo želite poručiti?
- Želim reći ljudima da žive svoj život hrabro. Da stigme i pritisak okoline, od roditelja na dalje, ne trebaju opterećivati niti ograničavati. Da se oslobode tih okova, jer se s njima još više zakopavaju. Da pronađu svoju slobodu i žive svoju slobodu, a svi problemi koji nas u životu snađu, to je samo jedna prilika za potencijalni rast vlastite osobe. Ja sam puno narasla. Strahovito sam narasla. Sad sam veća nego ikad. Puno sam veća sada nego kad nisam imala nekih objektivnih životnih problema, trauma, izazova...
Kako su djeca reagirala na knjigu, je li ju netko možda pročitao?
- Ne još. Veronica, najstarija kćerka, koja sada ima 12 godina, rekla je da će knjigu čitati preko zimskih praznika. Knjiga je pisana jednostavnim jezikom i nije zahtjevna za razumijevanje, a što se tiče suočavanja s teškim temama, ona za njih sve zna. Ne želim je dodatno o tome opterećivati, razgovarat ćemo, kao i o svemu što razgovaramo.
Jeste li nakon objave knjige poželjeli još nešto u nju uvrstiti? Hoće li biti potrebe za drugim izdanjem?
- Knjigu sam dobila u ruke točno na tatin rođendan, 12. studenoga, što mi je bilo dosta znakovito, a trenutak kada sam odlučila da bi je možda mogla objaviti bio je moment neposredno nakon što mi je majka preminula. To sam opisala u knjizi. Ona je dugo bolovala, bile smo prisutne sestra i ja, i umrla nam je doslovno na rukama. Bilo je potresno, ali za mene u jednu ruku i blagoslov. Nisam to proživjela kao traumu. Majka nije patila, bili smo svjesni da odlazi, i ona je toga bila svjesna. Da nije sama, da su njene kćerke uz nju. Njezin odlazak nije mi stvorio traumu, dapače, na jedan način me obogatio.
Na koji način?
- Mama je umrla u travnju ove godine, a ja sam knjigu počela pisati na ljeto godinu prije misleći da je nikada neću objaviti jer sam s majkom imala vrlo kompleksan odnos, što sam opisala u knjizi. U tim posljednjim našim zajedničkim trenucima možda po prvi put sam osjetila da mene i sestru čini ravnima sebi, što mi je bilo neizmjerno važno, jer sam za života uspjela shvatiti majku, iako nismo imale najbolji odnos. Ali kako sam odrastala, kako sam svoj život živjela sa svim njegovim događajima, shvatila sam da je majčinstvo izuzetno kompleksno i da je ono što sam ja nekad njoj zamjerila, meni moja djeca mogu zamjerati možda pet puta više. I da je svako dijete za sebe, a ja nisam bila jednostavno dijete, ni za roditelje, ni samoj sebi. Ali sve sam te stvari svojim odrastanjem prevladala i konačno sa shvatila i prihvatila svoju majku. Umrla je na isti dan, tri godine nakon smrti mog supruga Marina. Samo je zaspala.
Strašna podudarnost?
- Podudarnost ali koja za mene nije strašna, više zanimljiva. Onda sam se prošlo ljeto ”uhvatila posla” i odlučila završiti knjigu, izbaciti sve iz sebe van, ne misleći pritom da će to biti objavljeno kao knjiga. Sve dok je nisam dala najprije jednoj kolegici, a onda i jednoj poznanici dramaturginji, na čitanje, ljudima koji nešto znaju o tome kako se pišu knjige. Kad sam od njih dobila zeleno svjetlo, odlučila sam je objaviti. I mislim da to nije zadnja knjiga, mislim da je pisanje neki novi početak za mene.
Rekli ste mi da knjiga ima filmski potencijal, odnosno da bi bila odličan film?
- Knjiga za mene svakako ima filmsku priču, ali ne znam misle li tako ljudi od filma. Na tu sama ideju došla prošlog ljeta kad je moj najmlađi sin Jibril Kai postao glumac u jednom domaćem filmu. Film se radnim naslovom zove ”Bumbarov let”, a sniman je prema knjizi ”Tajanstveni svjetionik”. Cijelo prošlo ljeto vodila sama ga na snimanje na Zlarin i u isto vrijeme dovršavala knjigu. Razgovarala sam o tome s nekim ljudima s filma, a kad je knjiga objavljena, poslala sam im je. Pa što bude...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....