Što nas je Josipa Rimac, sama po sebi nebitna, naučila o hrvatskom kapitalizmu iz šest rečenica koje je snimio USKOK?

Kolumnist Jutarnjeg lista je iz fragmenata telefonskih i inih razgovora iz DORH-ovih spisa izdvojio šest rečenica, šest rečenica upućenih Josipi Rimac. Te su rečenice pokušaj davanja odgovora na najvažnije pitanje: što nas je Josipa Rimac, sama po sebi nebitna, naučila o onom bitnom?

U trideset godina hrvatskog kapitalizma, nagledali smo se poduzetnika, skandala i korupcije. A u cijelom toj eri skandala, samo je jedna konstanta. U Hrvatskoj, naime, iza svake afere stoji neka kraška ledina.
 
Tako je i ovaj put. Jedna kraška ledina - onu pokraj Pađena, na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne - ovih se dana našla u središtu velike i po stupnju bezočnosti razoružavajuće korupcijske afere. Tijekom proteklih sedam dana, u javnost su počeli curiti fragmenti telefonskih i inih razgovora iz DORH-ovih spisa, a iz te građe snimane policijskom bubicom pred javnošću se najednom raskrilila šira slika. Ta slika je ona hrvatskog društva ogrezlog u crony-kapitalizmu.

Hrvatska javnost ostala je osupnuta, djelom omađijana i glamuroznom pojavom koruptivne princeze. Lijepa, beskrupulozna političarka s Vuitton torbicama i sklonošću za turbofolk lako bi se mogla pretvoriti u negativni medijski stereotip, Zlicu Od Opaka hadezeovske države. A iza tog stereotipa ostat će u sjeni ono što u ovoj priči nije specifično, nego opće.

Zato je u priči o Josipi Rimac možda potrebno staviti u zagradu Josipu Rimac. Možda je potrebno još jednom pročitati tu DORH-ovu hrestomatiju, i sebi postaviti prvotno, najvažnije pitanje. Naime - što nas je Josipa Rimac, sama po sebi nebitna, naučila o onom bitnom? Što nas je naučila o hrvatskom kapitalizmu?

NETKO KAŽE: NE MOŽE SE. MOŽE SE.
Ako je vjerovati objavljenim stenogramima, ovu je rečenicu uhićena kninska političarka izgovorila tijekom privatnog druženja u svojoj vodičkoj ladanjskoj kući. Gostu je pokazala projekt vjetroparka, a onda izgovorila citirano.

Rečenica “tko kaže da se ne može, može se” - naravno - nije nepoznata u političkom diskursu. Riječ je o rečenici koju na svim meridijanima svijeta društveni vineri u facu izgovaraju društvenim luzerima. Samim tim, ta je rečenica sastavni dio liberalne političke mitologije.

Jer, po političkoj mitologiji liberalizma društvo svima pruža šanse. Postoje oni koji će radije sjediti s rukama u džepu i klatiti se pred kladionicom, a postoje i oni koji će pljunuti u šake, započeti biznis i stvoriti nešto. Stoga je to rečenica koji izgovaraju oni koji su u kapitalizmu uspjeli. Oni tom rečenicom poručuju da su i drugi to mogli, ali nisu.

U slučaju Josipe Rimac, međutim, tu rečenicu izgovara političarka koja nikakav biznis nije podigla, nego sve ono što ima duguje usponu kroz hijerarhiju partije. Svoj imutak Rimac je sagradila upravo kreirajući ekosistem u kojem se “ne može”, osim preko nje. Iz te pozicije, HDZ-ovska političarka interiorizira liberalni diskurs i gradi o sebi sliku kao o uspješnoj poslovnoj ženi. Politička korupcija i klijentizam su “biznis”, u njemu postoji “tržište”, a na tom je “tržištu” ona - uspjela.

TO JE KOREKTAN IZNOS
A ako je klijentizam biznis, i ako na njemu postoji tržište, onda na tom tržištu, valjda, postoje i tržišne cijene. Upravo na to ukazuje naredni citat. Prema stenogramu koji je ovih dana objavljen u medijima, stočarski poduzetnik iz Šibenika Sladić dogovarao je s Josipom Rimac visinu mita za tajnicu kabineta ministra poljoprivrede, Ružicu Njavro. Osumnjičeni poduzetnik u razgovoru navodi kako kani uslugu “Ruške” platiti 10 do 15 tisuća eura, a Rimac mu odgovara da je to “sasvim korektan iznos”.

Svi smo mi u životu bili u prilici reći kako smo za nešto platili “sasvim korektan iznos”. Meštar je skup, ali dobar. Naplatio je malo više, ali je bio brz i ne kvari se više. Dosta me koštalo, ali sad je podrum suh, a auto vozi. Ta “value for money” logika ovdje se seli na područje korupcije.

Možemo samo zaključiti da i na tržištu korupcije, naime, ima falššpilera. Ima, očito, onih koji uzmu uslugu, ali ne plate, ili plate malo, “nekorektan iznos”. Ima možda i onih koji su nesolidni prema mušterijama, koji naplate pa ne naprave, ili preplate skupo. Stoga i u ambijentu političke korupcije postoji kod čestitog obrtnika i čestite mušterija. Čestiti “obrtnik” isporuči koruptivnu uslugu, a čestiti klijent plati “korektni iznos”. Usred društvenog tumora, kancerogene se stanice ponašaju po svom perverznom kodu fair playa.

RUŠKA, PRIPREMILA SAM PROFESORA
Tu rečenicu izgovorila je Josipa Rimac u razgovoru s tajnicom kabineta ministra poljoprivrede i vlastitom klijentističkom suradnicom. A “profesor” iz citirane rečenice je dekan Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Zoran Grgić. Nakon što ga je kninska političarka na (lako zamisliv) način “pripremila”, orni je dekan Agronomskog fakulteta napisao stručnu ekspertizu koja je trebala ići na ruku poduzetnicima koji su platili mito. Kad je stvar u Ministarstvu zapela, Rimac su suradnici pojadala: “Dekan nije na dovoljno jasan način objasnio sve Mariji o kravi buši”.

Tako smo iz DORH-ovih sabranih spisa saznali, među inim, i čemu služi hrvatsko visoko školstvo. Drugdje na svijetu fakulteti služe humboldtovskim idealima. Zadaća im je da nepokolebljivo teže istini, da njihovi studenti prosvjećuju narod i pridonose zajednici. U Hrvatskoj izgleda imamo drugi model visokog školstva. U njemu je javna plaća uzgredni džeparac, a prava je zarada u radu za “tržište”. Ali, to tržište nisu Oracle, BMW, Rimac i Končar, nego paradržavni crony-biznis.

To je mehanizam znanstvene korupcije po kojem u Hrvatskoj nastaju ekološke studije, izvedbeni urbanistički planovi, turističke strategije, konzervatorske podloge. Pritom se sveučilište pretvara u perverznu inverziju vlastite misije: posao sveučilišta je da vlastitim stručnim autoritetom zakrije istinu, našteti javnom dobru i zamaže narodu oči. “Dok studenti Agronomskog fakulteta ne mogu proći na mjerama iz Programa ruralnog razvoja, jer su neprihvatljivi korisnici, u isto vrijeme njihov dekan Grgić obavlja pripreme ‘velikim igračima’ za dobivanje silnih hektara zemlje, čineći ih prihvatljivim korisnicima”, napisali su u reakciji na aferu u udruzi OPG-ova, točno locirajući perverzno srce problema.

Pritom je morbidna poetska pravda da se ova travestija misije univerziteta događa baš na Sveučilištu u Zagrebu, koja je već pretvoreno u sažalnu porugu. Suvišno je i reći da to sveučilište ni sada ne uočava da je i u čemu problem. Kad je jedan dio nastavnika zagrebačke agronomije pobunio protiv onog što se pod pečatom njihove ustanove zbivalo, ostali su u manjini, a u obranu “profesora” i “krave buše” stao je i neizbježni Damir Boras. Pozvao se na presumpciju nevinosti, zgodno previđajući da osim kaznene postoje i drugi vidovi odgovornosti. U međuvremenu, dekan je i dalje dekan, a mi i dalje čekamo da i nama i Ministarstvu objasni sve o buši.

SAD TI JE POSLAO, DA IMAŠ ZA USKRS
U jednoj od konverzacija koje su uhvatili mikrofoni policije, Josipa Rimac izvješćuje sugovornicu Ružicu Njavro o tome da joj je poduzetnik poslao avans mita. “Ante ti je rekao da… sigurno računaš na svojih 500 tisuća kuna kad to prođe”, rekla je koruptivnom suradnici Rimac, “a sada ti je poslao da imaš za Uskrs.” U ovoj bezbrižnoj korupcionaškoj konverzaciji jedna stvar zapada za uši: a to je spomen Uskrsa. Dvije demokršćanske političarke razgovaraju o mitu i pri tom s bidermajerovskom krotkošću uzgred spominju najsvetiji kršćanski blagdan.

Kad to čovjek čuje, padnu mu naravno, napamet i druge manifestacije hrvatskog konzervativnog katoličanstva. Prebendarski vrtovi. Golf-tereni u Dajli. Zdravko Mamić koji u transu kleči pred mumijom Leopolda Mandića. Padne, naravno, čovjeku napamet i pokoja televizijska serije. Recimo, “Gomorra” - u kojoj kamoristički šefovi u kući imaju neonska raspela, a svećenici hvale kamoriste kao “naše ljude” koji “hoće pomoći”.

Stenogram preduskrsnog razgovora u medije je izišao tek koji dan nakon mise za Domovinu koju je nadbiskup Bozanić održao prošle subote. Bozanić je tada rekao kako je zli komunizam u Hrvatskoj uništio školstvo, kulturu, moral i mentalitet. Bozanić pritom već desetljećima iskazuje neobičan nedostatak zanimanje za one koji su u međuvremenu formirali “moral i mentalitet”. Za one koji kleče na misi, a potom sišu krv društvu. Za one kojima je mito uskrsni poklon, kojim će kupiti janjca, kapulicu i šunku. HDZ nekako kao da nikad nije u nadbiskupovom radaru. Jer, to su demokršćani. Nabožni, štuju Uskrs. Oni su “naši ljudi” koji “hoće pomoći.”

SAD KAD BUDE PUVALO, TI PUNIŠ DŽEPOVE
Gore citiranu rečenicu izgovorio je neznani uzvanik tijekom privatnog druženja u vili Josipe Rimac u Vodicama. Nakon što mu je političarka objasnila kako će joj pritjecati prihodi iz preplaćene struje dobivene iz vjetra, nepoznati je sugovornik lakonski i oštroumno sintetizirao business model bivše kninske gradonačelnice: vitar puše, a njoj dolaze pare.

Ne znamo točno tko je N. N. s DORH-ova stenograma, no tko god to bio, perfektnom je, prostodušnom jasnoćom opisao način na koji funkcionira hrvatska rentna ekonomija. Ta se ekonomija bazira na nečemu što nismo ni proizveli, ni zaradili, nego što su nam bog i slučaj dali: lijepa obala, otoci, sunčani sati, mletački kašteli, rimske iskopine, geografski položaj, voda, vjetar. Hrvatski kapitalizam temelji se na optimalizaciji krmčenja te i takve rente. To rentno korištenje besplatnog resursa može biti vjetroelektrana na padini s burom, ali i apartman prvi red uz more.

Koncesija za pedaline, ali i štekat na Stradunu ili pravo da sa svojom klapom pjevate u Vestibulu. U takvoj ekonomici, postoji samo jedna instanca koja odvaja besplatni resurs od onog koji bi rado izvlačio rentu: a to su političari. Političari, koji glasuju za urbanističke planove i građevinske zone. Političari, koji definiraju tko će i koliki štekat dobiti. Definiraju tko će graditi vjetroelektranu, gdje će je graditi i koliku će za to subvenciju dobiti. Naravno da takav fejk-kapitalizam političarima nudi beskrajni prostor za diskrecionu samovolju, pa onda razumljivo i za korupciju. Stoga promislite o toj rečenici - “kad bude puvalo, ti puniš džepove”. Pomislite svaki put, kad vidite preveliki štekat na nogostupu, predimenzioniranu gradnju na otoku ili naselje kvazitradicijskih vila u centralnoj Istri. Nekom tu “puva vitar”. A netko “puni džepove”.

REKLA MI JE DA ĆE MI SINA ZAPOSLIT, NIKAD NIJE
Tu rečenicu, punu pravedničkog ogorčenja, izrekla je ovih dana u diktafon novinara jedna od vodičkih susjeda Josipe Rimac. Ojađena i ljuta, sirota je žena novinaru istresla roditeljsko razočarenje na vjerolomnu susjedu. Čitala žena novine, vidjela koliko se tu poticaja dijelilo, milijuna namjestilo, a u svemu tome nije se našlo eto malo mjesta za njenog Antu ili Peru ili Zorana. Dođe ti zbilja da pukneš od muke na takvu komšijsku izdaju.

A anonimna vodička mama nije pritom bila ni svjesna da upravo igra “remake” možda najslavnijeg hrvatskog filma uopće. Da igra istu onu ulogu koju je u Papićevom filmu iz 1969. odigrao anonimni starčić seljak iz sela Ježević kod Velike. U slavnoj sceni tog filma, starac komunističkom političaru iz Zagreba dovodi maloumnog sina i traži da ga zaposli u državnoj službi. “Nije za posal, nije za u polje, cili dan bleji oko kuće - ali ima i dobrih strana, ne pije i ne puši.” Komunist Andrija obeća mu da će zaposliti sina, no pada u nemilost i biva uhapšen, a starac kaže da “neće on uslugu od neispravna čoika”.

Kroz vrličkog starca iz filma progovorila je te 1969. ista politička logika koja je progovorila i kroz vodičku mater 2020. Kao da se režimi nisu promijenili, kao da nije prošlo 50 godina, kroz vrijeme je bljesnuo strujni krug političkog kontinuiteta. Zašto u Hrvatskoj opstaje politički klijentizam?

Zato što ljudi od političara klijentizam očekuju. Klijentizam je vrsta ponašanja koja se i podržava i priželjkuje, ali pod uvjetom da smo i “mi” uvezani u klijentističku ekonomiku razmjene. A kad nas se iz diobe usluga, dobara i zaposlenja isključi, tada političar postaje nemio, bahat, distanciran od baze. Neimenovana vodička mater stoga je i ne znajući izgovorila kredo malog hrvatskog čovjeka, isti i 1967. i 2020. Neka on bude “neispravan čoik”, pod uvjetom da mi zaposli sina. To je kredo koji održava status quo u Hrvatskoj, piše Jurica Pavičić u kolumni za Jutarnji list.