StoryEditorOCM
4 kantunaINTERVJU TJEDNA

Staša Aras, nagrađivana književnica i profesorica hrvatskog jezika: Je li moguće da opet moram primati socijalnu pomoć? Zašto sam otišla iz Zadra...

Piše Ivica Nevešćanin
9. listopada 2021. - 10:34

U pandemijskoj 2020. godini objavljene su joj četiri knjige: zbirka pjesama "Premještanje" u Heni.com, zbirka priča "12 pred zidom" u Sandorfu, roman "Horror vacui" u Beogradu (Treći Trg) i Zagrebu (Hena.com), te noveleta "Sakupljač" u izdanju Art radionice Lazareti. Staša Aras, Stanislava Nikolić Aras (1972.), rođena Trogiranka, profesorica je hrvatskog jezika i književnosti i nagrađivana književnica. Zadnjih sedam godina živi u Dubrovniku, a radi na relaciji Dubrovnik – Zadar. Stašu kao lucidnu ženu snažne osobnosti, ovaj novinski sugovornik poznaje skoro tri desetljeća, dovoljno dugo da mi na zadnjem susretu, u kontekstu zadarske kulturne deprivacije, kaže: "Ti i ja se gledamo već 30 godina, dobro da ti se još javim na ulici. Ne mogu te više vidjeti!". Staša je po vokaciji pjesnikinja, a naš odnos, začet na Filozofskom fakultetu u Zadru, godinama se sveo na uzajamnu žalopojku o "sredini koja kreativnost i vlastitu proživljenost ne može dovesti u stanje prštavosti".

Naletjeli smo jedno na drugo slučajno, u ranim jutarnjim satima na glavnom zadarskom trgu.

Jeste li živi?

– Jesam. Nezaposlena. S pedeset godina u guzici, opet sam socijalni slučaj.

Zadnja Stašina knjiga, "Horror vacui", osvojila je nagradu za najbolji neobjavljeni roman Trećeg Trga u Beogradu, a nakon objave u Hrvatskoj kritike su unisono superlativne. Unatoč svemu, knjigama, regionalnoj afirmaciji, radionicama kreativnog pisanja, književnim čitaonicama, književnim festivalima, rezidencijama i esejima na Trećem programu Hrvatskog radija, Staša pripada prekarijatu: onim smrtnicima koji za prosječan život dostojan čovjeka moraju raditi četiri privremena posla da bi zaradili jedan prosječan mjesečni prihod stalno zaposlenog državnog službenika. Zato razgovor nismo vodili o književnosti, nego o pozivu učitelja i nastavnika, i položaju kreativaca u malim dalmatinskim sredinama.

image
Luka Gerlanc/Cropix

Loš osjećaj

Kakav je osjećaj, "s pedeset u guzici", biti bez posla na Zavodu za zapošljavanje?

– Osjećaj nije dobar iako, vjerojatno, neće trajati dugo jer u Dubrovniku, gdje sada živim, potražnja za profesorima hrvatskog jezika je veća negoli u Zadru. Od kada više ne predajem u Privatnoj gimnaziji u Zadru, a od toga je prošlo desetak godina, zapravo sam navikla na taj freelance status. Našla sam modele po kojima se može zaraditi za život sa slobodnim vremenom.

Zaraditi za život ili zaraditi za preživljavanje?

– Kad nisi vezan za jedan grad, jednostavno drugačije tretiraš svoje slobodno vrijeme i rad. Jedno vrijeme sam radila u Dubrovniku kao tajnik HDLU-a, u Art radionici Lazareti bila sam urednica Književnog programa, a onda sam ponovno sasvim slučajno dobila posao u školi. Predavala sam mjesec dana u Klasičnoj gimnaziji i bila sam sretna. Dobro smo se osjećali i ja i učenici. Vratila mi se ljepota posla, sve ono što sam 16 godina prolazila u Privatnoj gimnaziji u Zadru: rad s mladim ljudima, predavanja i sam taj učiteljski poziv za koji mislim da je dio moje osobnosti.

Je li vam itko ikad ponudio stalni posao?

– Nije.

Radite četiri posla, imate bogato iskustvu, sigurno ne spadate u prosječan tip nastavnika hrvatskog jezika. Ne mogu vjerovati da našim školama, kojima nedostaje nastavnika jezika, nije u interesu angažirati profesora koji je književnik, može organizirati kreativne radionice, poznaje recentnu produkciju, književnu scenu... Mene to, priznajem, fascinira.

– I mene.

Zašto obrazovni sustav nema interesa da im takvi ljudi budu nastavnici?

– Ne znam ni ja zašto. Zadnju godinu dana sam radila na zamjeni u Turističkoj školi u Dubrovniku i sve je bilo stvarno dobro. Pomislila sam, sigurno će me zadržati, nisu valjda ludi da me puste. Ali nisu, i nakon ljeta sam morala otići. Sad sam prihvatila novu zamjenu na Grudi, dnevno ću putovati više od sat vremena, ali to mi ne smeta.

Što vam to govori? Nemojte misliti da vam ugovaram posao preko novina, ali stvarno mi je teško prihvatiti činjenicu da sustav takve ljude ne treba. Kao nastavnik ste sigurno upoznali kako školstvo funkcionira iznutra?

– Sustav je u krizi. Programi, reforma, kadrovi, učenici, sustav je u krizi sa svih strana. Mi kao nastavnici dobro vidimo što se tu zapravo događa. Škole nemaju menadžerski refleks, ne zapošljavaju najbolje, one naprosto nisu firme koje love dobre profesore. Onaj tko je prvi na Zavodu za zapošljavanje, taj će biti primljen. Ne može ravnatelj reći: Neću toga, nego nekog drugog, boljeg nastavnika. Sustav tako ne funkcionira. I ne bi tako trebao funkcionirati.

image
Luka Gerlanc/Cropix

Škole možda nisu tvrtke s menadžerima, ali su pod snažnim utjecajem politike. Bezbroj je primjera gdje se preko reda zapošljava pod stranačkim pokroviteljstvom. Ipak se može kad se hoće. Ako dobri profesori ne mogu biti u sustavu, to je i politički problem.

– Moguće. Pogotovo moj predmet, hrvatski jezik i književnost. Uz matematiku, to je najvažniji predmet, i nije svejedno tko to predaje.

(Ne)odgovarajući politički habitus

Možda nemate odgovarajući politički habitus?

– Hm. Radila sam u Katoličkoj gimnaziji u vrijeme izbora bez problema, kad sam simpatizirala Radničku frontu. Bilo nam je smiješno: Gledaj ove, radi u jezuitskoj gimnaziji i druka za Radničku frontu! Međutim, to nije bio nikakav problem, niti me je itko o tome nešto pitao. Naprotiv, baš bih tu školu istaknula kao primjer izvrsnosti koja je, bez obzira na predrasude koje možemo imati prema vjerskim školama, jako dobra škola.

Kad sam spomenuo politiku, nisam mislio samo na stranačku politiku, nego na politiku kao društvenu odgovornost, ono što bi politika trebala biti – javni interes.

– Škole su veliki mehanizam. Možete zamijeniti jednog profesora, ali ne i cijelu garnituru.

Jasno, ali simptomatično je da bolji u takvom sustavu teže budu prihvaćeni. Imamo poplavu superodlikaša, kriteriji nastavnika su prolupali, a sad se, kao spasonosna formula, forsira uvođenje građanskog odgoja...

– A učenici padaju na državnim maturama iz hrvatskog jezika...

Da. Zato vas uzimam kao primjer kako stvari ne bi trebale biti. Vi ste mi, nažalost, negativan primjer.

– Sve to skupa je jako nezgodno. Sada sam se prvi put našla u situaciji da predajem po novom tzv. reformskom programu Škole za život. Stvarno mi nije bilo jednostavno. Morala sam svladati novi program, učiti i pripremati se. Učenici ne da nisu dorasli tom programu nego sam kroz cijelu godinu imala osjećaj da mi stvari cure kroz prste. Na kraju sam, po starom programu, rekla učenicima naučite to i to, jer sam vidjela da je vrag odnio šalu, da oni neće ništa naučiti. Prije par godina smo imali HNOS... Cijeli taj sustav se urušava zato što su učenici potpuno drugačiji. On je napravljen za zainteresirane učenike, kapacitirane, a mi još imamo učenika u osnovnoj i srednjoj školi koji ne razumiju riječi hrvatskog jezika. Često mi se događalo u nastavi da predajem hrvatski kao engleski jezik. Da vadimo strane riječi i poslije ih tjeram da ih koriste u rečenicama, da umeću glagole koje sam izdvojila i koji funkcioniraju u kontekstu rečenice. Na trenutke mi je to možda bilo zabavno, ali onda sam vidjela da bi to trebalo zapravo tako raditi.

Kako bi zapravo trebalo raditi?

– Svima je jasno što bi trebalo, međutim, preveliki su zahtjevi novih programa, ministarstva, prosvjetara. Ti se ljudi ubijaju u razredima, i sad bi još mimo toga trebali nešto raditi. Zapravo je diktat programa pretežak. Nekad znam mlađim kolegicama reći da ne moraju sve to raditi. Napravite svoj program! Imaš temu, izaberi dvije pjesme, ne moraš obraditi svih sedam pjesama, pogotovo ako svi ne znaju hrvatski jezik. Što ćeš raditi svaki dan novu pjesmu kad nisu razumjeli ni prvu? Međutim, oni se boje, "moramo odraditi program", kažu. Ne mora se odraditi sav program! Ti kao nastavnik stojiš iza svojih učenika i trebalo bi se učitelja kao nositelja pozvati da kaže nemojte mi davati ovakav program jer moji učenici ne znaju što je npr. jastučnica. Neki nikad nisu čuli za tu riječ.

image
Zadar, 210921.
Staša Aras je književnica koja živi na relaciji Zadar - Dubrovnik.
Foto: Luka Gerlanc/CROPIX
Luka Gerlanc/Cropix

Govorite iz iskustva Privatne gimnazije, ipak je tamo programa bio drukčiji nego u državnim školama?

– Naravno. Ovaj svoj stav mogu zahvaliti Privatnoj gimnaziji i ravnatelju Nikici Simiću koji me primio odmah nakon fakulteta. Prije nego što sam prvi put ušla u razred rekao mi je: "Ne zanima me kako ćeš postići da oni zavole književnost i čitanje. Baš me briga hoćeš li dubiti na glavi, hoćeš li ih voditi doma ili u cirkus. Tvoj zadatak je da oni vole književnost, da čitaju i budu pismeni". Imala sam tu slobodu.

Blistok i 'Zločin i kazna'

Je li vam time pomogao ili odmogao?

– Pomogao mi je puno, jer kad uđeš u razred, ispred učenika, onda vidiš njihov kapacitet i što s njima možeš raditi. Jednom sam učeniku, danas profesoru, koji je obožavao stripove, za lektiru dala Astera Blistoka i Jeremiaha Johnsona. Dobio je pet. To, naravno, nije lektira, ali to je moje pravo, a moj ravnatelj je stajao iza mene. Netko je dobio Blistoka, netko "Zločin i kaznu", ali ravnatelj je stao iza mene jer sam ja to odredila, jer je znao da dobro poznajem svoje učenike i njihove kapacitete.

U Zadru ste godinama, na nezavisnoj sceni, pokušali afirmirati književne sadržaje, među ostalim i kroz KaLibar bestiVal. Na kraju ste otišli frustrirani, da bi po dolasku u Dubrovnik nakon samo mjesec dana postali "književna atrakcija", od vođenja čitateljskog kluba i gostovanja pisaca, do književnih festivala. Zašto je to bilo moguće brzo i lako napraviti u Dubrovniku, a u Zadru je bio problem?

– U Dubrovniku sam se uključila u Art radionicu Lazareti koja se već 35 godina bavi nezavisnom umjetničkom scenom i oni su se izborili za svoj status. U Dubrovniku nije bilo nikoga tko se bavio organizacijom književnih događanja i ja sam naprosto ušla u taj upražnjeni prostor, te zahvaljujući mom šarmu i socijalnim vještinama (smijeh) uspjela brzo okupiti neke ljude. Zašto to nisam uspjela u Zadru? Djelomično zbog mentaliteta, djelomično zbog nekih tvrdokornih struktura. Neprestano sam imala osjećaj da se uvijek i iznova njima moram dokazivati, da ne postoji povjerenje. Sjećam se da sam jednom tražila da mi u Arheološkom muzeju dopuste održati radionicu pisanja. Gledali su me kao da sam pala s Marsa. Nisu nas htjeli pustiti jednom tjedno na 45 minuta. Odgovorili su nam da oni to nemaju u "radnom opisu", iako bi takve suradnje trebale organski postojati. Ali ljudi koji u njima rade kao da su puni nekog straha.

Po čemu se to Dubrovčani razlikuju od Zadrana?

–​ Dubrovčani se uvijek žale i puni su kritike za svoj grad, a meni to odgovara. U Dubrovniku se kultura na drugi način tretira, kao tradicijski provučeno živo tkanje grada. Recimo, u gradu se ništa ne može dogoditi a da "Srđ je naš" ne skoči na zadnje noge. Do te mjere su civilna scena i građani vezani za svoj grad. I ako dođe netko sa strane, kao ja, i napravi nešto dobro za taj grad, oni to cijene. Tamo su me zvali iz Knjižnice i pitali bih li vodila čitateljski klub. Zvali su me u Lidrano, a u Zadru sam 16 godina radila u gimnaziji i nikad nisam bila pozvana na Lidrano. Ni mene ni Želimira Periša, kao već afirmirane pisce iz Zadra, nikad nitko nije zvao u prosudbeno povjerenstvo! Godinama smo vodili radionice kreativnog pisanja, također i za Agenciju za odgoj i obrazovanje, ali školski sustav u Zadru nikad nije rekao: gle, ova žena to radi, ajmo nešto napraviti pa da taj Lidrano na nešto sliči. Kod nas sve to sliči na pranje: ubacuje se da se odvrti i ispere, dođe veljača, ajme tlaka, imaš li koji rad, daj, nema veze... Uglavnom, bez veze, izlišno je o tome uopće govoriti.

'Prvakinja' prekarijata

Malo šaramo po temama, ali vratimo se na temu zadarske kulturne deprivacije. Od grada brojnih izložbi i festivala, Zadar se sveo na grad jednog i pol festivala, praktički bez relevantne kulturne produkcije. Kakvu cijenu plaćaju sredine gdje politika ne dozvoljava uspostavu kontinuiteta nezavisnog kreativnog djelovanja?

– Trebalo bi dati slobodu i povjerenje mladim ljudima. Isto što vrijedi za školu, vrijedi i za kulturu. Toliko je tih provjera, birokracije, stalnog kretanja od nule, dokazivanja, to je stvarno naporno, teško i ljudi od toga odustaju. Najprije je teško kreirati neku kulturnu scenu i učiniti, primjerice, književnost, vidljivom u nekoj sredini. Uz svu podršku institucija, to je teško samo po sebi. A ako se moraš boriti s institucijama, kulturnim vijećima, cenzurama...

Tu dolazimo do onoga od čemu ste govorili maloprije. Sustav tako ispire novac, ima opravdanje da nešto radi, troši ga svaštarski, svakome po malo, nikome dovoljno. Baš ga briga za kontinuitet jer tako ionako odgajaju svoje najglasnije kritičare.

– Spekulirala bih kad bih rekla da postoji strah institucija od slobode i rasta svijesti.

Ja mislim da postoji.

– I ja mislim da postoji, ali ne bih tu nikoga prokazivala.

image
Luka Gerlanc/Cropix

Nije potrebno prokazivati, ali činjenica je da slobodnomisleći, obrazovni i kritični ljudi, nisu prijatelji nijednom sustavu koji počiva na lažnim prosvjetiteljskim floskulama, čiji je smisao konzervativan i patronizirajući. Slobodoumne pojedince je teško zastrašiti i s njima manipulirati, a i drukčije biraju na izborima...

– Mislim da je tu riječ o ograničenim ljudima koji ne mogu shvatiti da, ako ih nešto ne zanima ili ne mogu smjestiti u svoj prostor, da to nekoga drugog zanima. To je kao odnos prema alternativnoj sceni prije 30 godina, nešto što se u Dubrovniku dogodilo sa Slavenom Toljem, a u Zadru se nije dogodilo, iako je Zadar itekako imao svoje kandidate i prilike. Kad bi stavili na papir sve ljude iz Zadra koji su otišli, a napravili su dobre stvari i karijere u Amsterdamu, Berlinu, Beču ili Zagrebu, dobili bi respektabilan popis. Pitanje je zašto su morali otići. Morali su otići jednostavno trbuhom za kruhom, ali ne samo u tom materijalnom smislu. Otišli su i zbog malomišćanskih struktura. Ne možeš živjeti ako se ne možeš mrdnuti iz grada, ako ne možeš nikoga sresti, ako nema razmjena ideja, ako nema festivalskih prostora koji će dovesti druge. Vidjeli smo što je Avvantura film festival napravila, tri dana po Zadru hodali bi svjetski glumci i režiseri. Samo razmjena iskustava, kontakti, prijateljstva daju ti na neki način potvrdu da si normalan, živ, da si i ti njima zanimljiv, i da ti onda funkcioniraš.

Jeste li zbog toga otišli iz Zadra?

– Ne bih otišla iz Zadra da sam mogla otvoriti cafe-antikvarijat. Prije nekoliko godina htjela sam registrirati udrugu koja bi se bavila književnošću, ali i da ima klupski štih, gdje bi se mogao popiti čaj, kava, kao nekakva Booksa u Zadru. Ali nisam mogla, zato jer te dvije djelatnosti nisu mogle ići zajedno na jednom papiru, i odustala sam.

U Dubrovniku ste jako aktivni, ali još uvijek nezaposleni.

– Naravno. (smijeh)

Sve mi to govori da ste i u pedesetoj godini prvakinja prekarijata. Da biste mogli normalno funkcionirati, morate raditi sto privremenih poslova, i opet uvijek na rubu.

– Nisam to izabrala i ne bih voljela biti prvakinja prekarijata. Hoću reći da se radi o emancipaciji, ne samo onoj u društveno-političkom smislu, nego emancipaciji mog talenta, samorealizaciji, da ne zvuči pretenciozno. Kad sam vidjela da u Zadru ne mogu raditi u školi, da sam na Zavodu i da me nitko neće nazvati i dati posao u stilu: "Ajme, Staša je na Zavodu, brzo je zovi, moramo je imati!", krenula sam dalje. Ali, je li moguće da sam opet na dnu, da moram primati socijalnu pomoć? U nekom osobnom smislu to je za mene poraz, svakome je, makar primao pomoć mjesec dana, ali mi to u ovom periodu života govori: Gospođo, ti si tu gdje jesi, izvoli se prema tome odnositi. I to sigurno nije ugodno, ako je to ono što ste me pitali na početku.

Prva dobila otkaz

Možda zato što niste (bili) dovoljno (politički) ambiciozni?

– Zato što nikad nisam pretendirala na neke pozicije moći? Nikad nisam smatrala da bih trebala biti neka ravnateljica, ta koja odlučuje tko će što raditi, nego sam naivno bila na repu, radila sam s učenicima, na ulici, dovodila ljude, nisam nikad bila držiteljica moći. U zadnjoj školi sam bila jedna od starijih profesorica i kolegice su mi govorile "vi". Znaju da sam književnica, da budem u novinama, na televiziji. Ne zato što sam prekarijat, nego zato što sam javna osoba, sad ću, evo, opet biti u novinama, dakle te mlade cure mi govore "vi" i boje me se. I onda ja prva dobijem otkaz. (smijeh)

Samo od pisanja ne može se živjeti?

– Može, ali to mogu rijetki. Moraš biti jako talentiran, ali ne samo literarno, nego menadžerski, jakih živaca i imati nešto pelikansko u sebi, što bi rekao Vladan Desnica, da se voliš pojavljivati u javnosti, da voliš govoriti o svom radu, da voliš samopromovirati svoju književnost i činiti je možda većom nego što je njezina važnost. Tako da se može, ako se uzme u obzir i da su novinske kolumne vrsta književnosti, a tu su i rezidencije, nagrade, čitav jedan mehanizam podržan od Ministarstva kulture, što je jako bitno, jer nije u svakoj državi tako. Mi smo na Ministarstvo jako ljuti jer nam je to naravno malo, ali bez potpore Ministarstva kulture bilo bi puno gore.

Ali cijena književnog djela je postala ponižavajuća!

– Isto kao i plaća profesora u srednjoj školi. Moji učenici u Privatnoj gimnaziji znali su mi govoriti: "Profesorice, jeste li vi pročitali sve ove knjige?" Jesam. "I još ste puno više pročitali." I još sam puno više pročitala. "Ako mi pročitamo sve ove knjige, hoćemo li i mi biti kao vi."

Jednostavna matematika!

– Kako natjerati djecu da čitaju? Tako da damo profesorima plaću od 40 tisuća kuna! Što znači da čitanje i znanje profesora zavrjeđuju taj novac! Onda će i oni sigurno više čitati, ali ako se kod nas profesori žale i mole za pet kuna povišice, regres, poruka je kriva. Ljudima koji znaju o čemu govorimo poruke su jasne. I zašto je u Finskoj školstvo takvo kakvo jest, a zašto je kad nas kako je. Nekidan sam na jednom panelu imala priliku čuti da kod nas učiteljske škole upisuju oni koji nisu mogli upisati ništa drugo. To je djelomično istina, ali ako se zadrži ovakva situacija, malo po malo, isto će se početi događati i s medicinom. Dubrovnik vam je odličan primjer, mnogi mladi ljudi ne žele se školovati da bi živjeli od profesije. Školovat će se iz šminke, zbog obitelji, da imaju neku titulu, ali bavit će se nečim drugim što donosi novac. Zašto bi netko radio kao odvjetnik u jednom Dubrovniku ako može afitavanjem zaraditi puno više.

U književnu avanturu upustili ste se zajedno sa Želimirom Perišem. Njegova "Mladenka Kostonoga" i vaš "Horror vacui" imaju odličnu recepciju. Nakon Aralice, a prije toga Desnice, ne sjećam se takvog doprinosa Zadra, "kolijevke hrvatskog romana", nacionalnoj književnoj sceni, u samo jednoj godini?

– To će jednog dana biti važno, kao mali Šime Fantela. Šalim se, ali književnost nije ekshibicionizam​, čak i kad pišeš o sebi. Ovdje postoji, rekla bih, neki kolektivni sram zbog književnosti i nekih autora jer su oni rekli nešto što baš i nisu trebali reći. Postoji neka čudna stvar kod čitatelja, traženje istine u tekstu, čak i kad je tekst fikcijski. To vidim i na čitateljskom klubu. Istinu romana je nekome jako teško prihvatiti u odnosu na dokumentarnu istinu. Kad neki naš susjed napiše roman, gledaju ga malo sa strane. "Što je ovoj, bila je normalna. Što je unutra napisala, što njoj ne valja, sigurno joj nešto fali. Jer da joj ne fali ne bi se bavila tim pizdarijama. Stala bi doma i mučala bi s mirom". Dugo vremena, nakon što sam se počela ovim baviti, vježbala sam u autobusu, kad bi mi netko prišao i pitao čime se bavim, ja bih rekla da sam pjesnikinja. Ljudi bi reagirali s rezervom, kao, šalite se? Ne, ne šalim se. Ja sam pjesnikinja. Mislim da to treba vježbati, da treba reći ja sam pisac, novinar... Nisu to baš tabui, ali u malim sredinama, čim si pjesnik, ti si već malo munjen.

Dokazati se kao klasičan pisac

"Sakupljač"?

– "Sakupljač" je brošura nastala u Art radionici Lazareti, kao plod rezidencije i izložbe na kojoj su ljudi donosili što su htjeli iz svoje kuće, predmete, artefakte iz života i prošlosti, i artikulirali što im znači. Sven Klobučar je radio crteže, a ja priče o tim stvarima. Tih 40-ak stranica teksta su mi jedna od najdražih hibridnih formi, gdje sam u obliku dijaloga između Klotilde i Vladimira pisala o tim predmetima. Malo sam eksperimentirala tekstom, možda iziđe u jednoj budućoj zbirki, zajedno s još nekim esejima s Trećeg programa Hrvatskog radija. Voljela bih se baviti takvom književnošću kad bih bila društveno zaštićena.

Odnosno kad biste imali stalan posao...

– Kad bih imala posao mogla bih pisati što god hoću. (smijeh) I novi roman u nastajanju, koji dotiče temu El Shatta i života u građanskoj Dalmaciji tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, dio je moje želje da se dokažem kao klasičan pisac. Što bi rekla moja mama: "Dobro, je li ti možeš napisati nešto normalno?" Mogu mama, ali neću.

Dok budete pisali novu knjigu, radit ćete u školi?

– Nadam se da hoću, zaista bih voljela raditi, mislim da je to moj poziv. Nadam se u Dubrovniku, tamo rado živim, dobro su me primili i prihvatili. Mislim da sam još uvijek dobar profesor, iako sam stara škola.

23. studeni 2024 17:22