Povijesni revizionizam je ozbiljna društvena bolest, koja je Hrvatsku zahvatila još prije trideset godina. Kako vrijeme prolazi, bolest ne jenjava, pa je ove godine pogodila i Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja (NCVVO), tijelo zaduženo za pripremu ispita na državnoj maturi.
Tako se ove godine na državnoj maturi među 40 pitanja iz vjeronauka našlo i pitanje broj 25, koje glasi ovako:
„Kako se zove hrvatski blaženik, rodom iz Krašića, koji je za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata postao simbolom otpora ateističkim sustavima nacizmu i komunizmu?”
Ponuđena su četiri moguća odgovora, od kojih je točan samo jedan: A - Alojzije Stepinac; B -Augustin Kažotić; C - Ivan Merz i D - Miroslav Bulešić.
Iz ispitnih materijala NVCCO-a razvidno je da se kao točan odgovor prihvaća odgovor A – Alojzije Stepinac.
Međutim, u tom se pitanju kriju dvije grube faktografske i revizionističke greške: niti je Stepinac bio borac protiv nacizma, niti nacizam spada u ateističke sustave.
Praktično je od čitavog pitanja točno samo to da je Stepinac bio rodom iz Krašića, te da je pružao otpor komunizmu.
Blagoslov za Pavelića
Teza da je Stepinac pružao otpor nacizmu slama se na nizu činjenica o njegovim postupcima za vrijeme Drugog svjetskog rata, koji odaju njegov zanos prema NDH, nacističkom satelitu Trećeg Reicha, odnosno prema hrvatskim nacističkim kolaboracionistima – ustašama.
Prvi takvu gestu Stepinac čini već šestog dana postojanja NDH, 16. travnja 1941. godine - dva dana po rušenju osječke sinagoge, a dan nakon što su ustaše otvorili prvi logor (Danica kod Koprivnice) – kada posjećuje ustaškog vođu Antu Pavelića kako bi mu zaželio „Božji blagoslov u radu”.
A dvanaest dana kasnije, 28. travnja – na dan ustaškog pokolja Srba u Gudovcu – Stepinac biskupima šalje okružnicu u kojoj slavi uspostavu NDH, jer se radi o „najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda”.
I tako redom, blagoslov po blagoslov, okružnica po okružnica: „borac protiv nacizma” Alojzije Stepinac nazočio je svakoj proslavi godišnjice osnutka NDH – kada bi organizirao mise za tu zločinačku državu – te se pojavljivao na svim Pavelićevim rođendanima i drugim svečanostima ustaškog režima, čime je tom režimu davao legitimitet i podršku.
A znao je što se događa, ustaška klanja nisu mu bila nepoznata. Među ostalim, jasenovački župnik don Jure Paršić više mu je puta referirao i iznio mnoge dokaze da su samo u Jasenovcu ubijene desetine tisuća ljudi: Srba, Židova i drugih.
Brat Kiril
Stepinčev „otpor nacizmu” možemo sagledati usporedbom s njegovim bugarskim pravoslavnim pandanom – mitropolitom Kirilom, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio episkop grada Plovdiva, a nakon rata je postao patrijarh Bugarske pravoslavne crkve.
Obojica su se, i Stepinac i Kiril, u ratu zatekli u gradovima iz kojih su nacisti i njihovi kolaboracionisti vlakovima deportirali lokalne Židove u nacističke logore: u Zagrebu su ti željeznički transporti počeli već u ljeto 1941., a u Plovdivu u zimu 1943. godine.
Obojica božjih ljudi našli su se u istoj situaciji, ali nisu reagirali jednako: Stepinac je u Zagrebu pisao Paveliću tražeći humaniji transport Židova u Jasenovac, dok je Kiril u Plovdivu otišao na željeznički kolodvor i legao na tračnice ispred prvog vlaka koji je bugarske Židove trebao odvesti u Treblinku.
Kako o tom herojskom Kirilovom činu naši mladi vjerojatno nisu učili u školi - ni na vjeronauku, ni na povijesti - koristimo priliku da još jednom prenesemo opis tog Kirilova čina iz pera književnika Miljenka Jergovića:
„Episkop Kiril stiže na kolodvor, gnjevan i velik. Prati ga tristotinjak njegovih vjernika. Stočni vagoni okruženi su esesovcima i bugarskom žandarmerijom. Kiril prilazi kompoziciji, otklanja ljude koji ga pokušavaju zaustaviti, i otvara vagon s namjerom da uđe. Tamo gdje idu oni, idem i ja. Ali ne uspijeva se popeti, vidi ljude koji su unutra nagurani kao stoka. Njemački zapovjednik naređuje da se vagoni zabrave. Kiril odlazi do lokomotive i liježe na prugu”, piše Jergović.
Brat Alojzije
Kiril je legao na tračnice 10. ožujka 1943., čim je čuo da iz Plovdiva kreće prvi transport Židova za Poljsku. A Stepinac se o željezničkim deportacijama ljudi iz Zagreba u logore prvi put oglašava tri mjeseca nakon prvog transporta, u pismu Paveliću od 21. srpnja 1941., nakon što je iz Zagreba vlakom u logore deportirano 2000 gradskih Židova:
„Čujem s više strana da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postupka nisu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici”, piše Stepinac Paveliću, tražeći da se te deportacije izvode na „human” način.
Osim što već samom upotrebom riječi „nearijevac” prihvaća ustašku nacističku terminologiju, umjesto da je osudi kao protukršćansku rabotu, Stepinac u tom pismu daje i konkretne upute kako humanije deportirati ljude u logore.
Tako predlaže da se poduzmu „neke pojedinačne stvari u smjeru ublaženja postupka: a) da se upućivanje u logore vrši na taj način, da deportiranima bude omogućeno da spreme najnužnije stvari, da mogu urediti svoje najhitnije obveze i prema obitelji i prema službi; b) da se otpremanje ne vrši u prenatrpanim plombiranim vagonima, naročito ne na udaljena mjesta; c) da se interniranima daje dovoljna hrana...”
Iz tog se dopisa vidi da se Stepinac ne protivi deportacijama u logore, nego samo prigovara nehumanom načinu transporta i traži da se ta deportacija humanizira. Valja korigirati tehnički postupak, ali se bit i ideja ne dovode u pitanje.
Zar je to „otpor nacizmu”? Što bi na to rekao brat Kiril?
Da, kad smo kod Kirila: ostavili smo ga da leži na tračnicama na željezničkom kolodvoru u Plovdivu, tog 10. ožujka 1943. godine. Što je bilo s tim borcem protiv nacizma bez navodnika: nije ga valjda vlak pregazio?
Šutnja do kraja rata
Znate da nije, jer smo već napisali da je Kiril nakon rata postao bugarski patrijarh. Njegova gesta lijeganja na tračnice pred vlak sa Židovima zapanjila je Nijemce i bugarske kolaboracioniste, i oni se nisu usudili ugroziti život omiljenog narodnog svećenika. A Kiril je tom gestom trajno spasio plovdivske Židove:
„Plovdivski transport za Treblinku nije krenuo. Nije ni sofijski. Nijedan transport bugarskih Židova prema Poljskoj nije krenuo, jer su Nijemci vrlo pragmatično procijenili da im se zbog tih ‘podljudi‘ ne isplati izgubiti ratnog saveznika. Odložene deportacije nikada nisu provedene, a Bugarska je ostala kao jedina zemlja okupirane Europe, jedina saveznica Sila osovine, koja je na kraju rata imala više Židova nego na početku”, piše Jergović.
S druge strane, željeznički transporti Židova iz Zagreba u logore nesmetano su se nastavili i nakon Stepinčeva pisma Paveliću, te su trajali do kraja rata. Za vrijeme NDH pobijeno je 80 posto Židova s tog teritorija, a logor u Jasenovcu djelovao je sve do proljeća 1945.: samo u njemu ubijeno je preko 83.000 dosad registriranih žrtava.
Neke od tih ljudi Stepinac je pokušao spasiti, a neke je i uspio, ali generalno ipak stoji ocjena da se u tom zlovremenu nije dobro snašao. Žudnja za hrvatskom državom zaslijepila ga je i nije želio vidjeti njezin nacistički karakter. Nešto kritičniji ton prema NDH zauzeo je tek nakon što su mu u listopadu 1943. ustaše ubile brata, ali ni otada, pa sve do kraja rata, nikad nije dovoljno oštro osudio zločinačku bit te države.
‘Nije se borio protiv nacizma‘
Štoviše, 12. travnja 1945., ni mjesec uoči kapitulacije nacizma i sloma NDH, „Katolički list” na naslovnici objavljuje Pavelićevu sliku i slavi četvrti rođendan NDH, s tezom da je po uspostavi endehazije „u Hrvatskoj prostrujio sveopći narodni preporod: u politici i gospodarstvu, u upravi i vojsci, u književnosti i umjetnosti”.
U zaključku se kaže kako je „komunizam najveći neprijatelj Crkve” te stoga „molimo Svevišnjega Boga, da pomogne hrvatski narod u današnjim sudbonosnim časovima; da sačuva njegovu državu, koja je najbolji jamac njegove slobode”.
Dakle, niti nakon četiri godine ustaške vladavine Stepinčeva Crkva nije uspjela ni slovo napisati o zločinima NDH, ali zato laprda o „slobodi Hrvata u NDH”.
I to je borac protiv nacizma?
Odnosno, i to je „hrvatski blaženik koji je za vrijeme Drugoga svjetskog rata postao simbolom otpora nacizmu”, kako ga se, među ostalim, titulira na ispitu iz vjeronauka na državnoj maturi?
O tome smo porazgovarali s našim povjesničarom s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i stručnjakom za 20. stoljeće Hrvojem Klasićem:
- Da se radi o predmetu koji se predaje po župnim uredima u okviru Crkve, onda bih rekao da me doista nije briga što netko misli o nekom pojedincu. Međutim, s obzirom da se radi o predmetu koji se predaje u hrvatskim svjetovnim školama, onda mi je bitno kakvo znanje država traži od svojih mladih građana – kaže profesor Klasić, te nastavlja:
- Što se tiče Stepinca, pravo je svakog katolika i pripadnika Katoličke crkve misliti o njegovim angažmanu što želi. Međutim, kao povjesničar, moram reći da Alojzije Stepinac nije bio zločinac, ali po onome što znamo, sigurno nije bio primjer borbe protiv nacizma, fašizma, a time i ustaštva – kaže Klasić.
Vjerničko društvo puno mržnje
Iznoseći detalje o Stepinčevu angažmanu u Drugom svjetskom ratu, zagrebački profesor ističe kako je Stepinac „imao priliku pokazati otpor prema nacizmu, ali se ne sjećam da je taj otpor bio glasan”:
- Neke njegove izjave mogu ići u tom smjeru, ali neke nikako, recimo kada govori o Židovima kao „nearijevcima” i kada ne kaže da ih ne bi trebalo voziti u logore, nego moli da ih se vozi humanije. Ne sjećam se da je ukorio sisačkog župnika koji 20. travnja 1941. slavi Hitlerov rođendan i propovijed završava riječima: Živio Adolf Hitler! Živio Ante Pavelić! – priča Klasić.
Naš povjesničar upozorava da doživljaj Stepinca kao „borca protiv nacizma” ima reperkusije i na današnju Hrvatsku:
- Za veliki dio Hrvata je 1941. godine, a bojim se da je tako i danas, upravo takav odnos koji je Stepinac imao prema tom zločinačkom režimu predstavljao pravi način kako treba doživljavati NDH. Možda baš zato živimo u društvu koje je vjerničko, a puno je mržnje, nesnošljivosti, nasilja, korupcije i svega drugoga što se ne bi trebalo slagati s kršćanskim naukom – ocjenjuje Klasić.
Dok se vraćamo na sporno 25. pitanje iz vjeronauka na državnoj maturi, naš sugovornik primjećuje specifičnu formulaciju tog pitanja:
- Ne znam je li to slučajno ili ne, ali u pitanju se ne spominje da je Stepinac pružao otpor ustašama i ustaštvu, nego nacizmu. Možda bi u pitanju trebalo staviti otpor ustaštvu – kaže Klasić i dodaje:
- Ali da budem ironičan, u tom slučaju ne znam koji bi od ponuđenih odgovora bio točan.
Nacisti nisu bili ateisti
Sagu o „antifašistu Stepincu” možemo zaključiti ovako: da su se svi borci antifašisti borili protiv Hitlera i njegovih domaćih slugu onako kako se „borio” Stepinac, mi bismo danas živjeli u Trećem Reichu. Da je nacifašizam na tlu Hrvatske i ondašnje Jugoslavije pobijeđen, treba zahvaliti Titovim partizanima, a ne Stepincu i Katoličkoj crkvi.
Odnosno, za otpor nacizmu prije svih treba zahvaliti onom drugom ateističkom sustavu koji se spominje u 25. pitanju iz vjeronauka na državnoj maturi – komunizmu. Jer hrvatski narod na ustanak protiv nacifašizma nisu pozvali Stepinac i Katolička crkva, nego ga je pozvala Komunistička partija na čelu s Titom.
Pomalo u sjeni ove zabune sa Stepinčevim antifašizmom prolazi i druga faktografska i revizionistička greška sadržana u formulaciji 25. pitanja iz vjeronauka na državnoj maturi. Imamo, naime, i netočnu tvrdnju da je nacizam „ateistički pokret”.
Na službenim stranicama Europske akademije za religiju i društvo (EARS), koja predstavlja europsku mrežu odjela i fakulteta za religijske znanosti i teologiju, stoji sljedeće:
„Nova istraživanja pokazuju da nacisti nisu bili ateisti. Razvili su novu religioznost temeljenu na narodnim tradicijama, okultnim pokretima i azijskoj duhovnosti”, zaključuju europski akademici.
Hitlerova čudovišta
Jedan od novijih priloga ovom pitanju dao je američki povjesničar s Harvarda Eric Kurlander, koji je 2017. objavio dugačku studiju o nacističkoj religioznosti, pod naslovom „Hitler’s Monsters: A Supernatural History of the Third Reich” (Hitlerova čudovišta: Nadnaravna povijest Trećeg Reicha).
U toj knjizi Kurlander navodi i detaljno elaborira pet ključnih elemenata nacističke religioznosti: pretkršćanska duhovnost (utemeljena na germanskim narodnim tradicijama rase i prirode); relativistički pogled na dobro i zlo; prorok koji je kanalizirao volju naroda; kult smrti i ponovnog rođenja usmjeren na ratništvo i zemaljsku besmrtnost; zanimanje za azijske religije.
U zaključku knjige Kurlander tvrdi da je nacistička religioznost bila „spoj germanskih tradicija i stranih utjecaja” koji je trebao „zamijeniti kršćanstvo” i mobilizirati njemački narod.
„Niti jedan masovni politički pokret nije koristio vjerske ideje, simbole i prakse tako promišljeno i dosljedno kao što su to činili nacisti”, poručuje profesor Kurlander.
Drugim riječima, nacisti su bili ateisti koliko je i Stepinac bio borac protiv nacizma.