Nekidan nam je u redakciju došla jedna starija gospođa, pristojna i obrazovana, zajedno sa suprugom, da se požali na svinjarije kojoj joj prvi susjed radi u jednom mjestu kod Zadra. Gospođa je iz Zagreba, a mirovinu je dočekala cijeli život radeći u javnim službama na visokim funkcijama. Besprijekorno poznaje smisao i svrhu pravne države, ali nikako ne može prihvatiti činjenicu da naša država ne funkcionira.
- Pogledajte molim vas – gurne mi deset slika pod nos. - Ovo mi je napravio! Jeste li ikad nešto slično vidjeli? Sve sam zvala, svima sam pisala, načelniku, komunalnim redarima, inspekciji, policiji, državnom odvjetništvu, ministru, premijeru i predsjedniku... Samo su mi iz njegova ureda odgovorili, da će moj problem proslijediti nadležnom ministarstvu. I to je sve. Sramota. Nikoga nije briga za bezakonje u ovoj „pravnoj državi”... - ironična je.
Gledam slike i stvarno je teško povjerovati. Prvi joj je susjed, dok nije bila kod kuće, srušio balkonsku ogradu i na njeno mjesto podigao viski debeli zid koji ih ne dijeli, nego povezuje, a nju potpuno izolira. Ženi je kuća oštećena, uzurpirana je privatna imovina, a susjed mamlaz je sve to napravio dok nje nije bilo, znajući da su ona i suprug prestari da se suprotstave njegovom bahatluku. Osim toga mlađi je i snažniji, a država koja bi građanima u nevolji trebala pomoći, ionako ne funkcionira. Dok ovaj tričavi problem dođe na red za rješavanje kod nekog inspektora, susjeda će vjerojatno odapeti, a on će nastaviti uživati, i svoje i njezino...
- I znate što se nekidan dogodilo?
- Ne znam gospođo.
- On nije znao da sam bila kod kuće, a na teren je baš bio došao komunalni redar kojeg sam pozvala da snimi tu njegovu odvratnu zidinu. I on vam kaže redaru: „Daj riješi to, skini mi tu staru s vrata. A mi ćemo se, ono, dogovoriti...” Komunalni redar mu namigne i otiđe. Više se nije vraćao, niti odgovarao na moje pozive...
Betonska zidina od metra i pol visine i dvadesetak centimetara širine za ovu gospođu predstavlja problem veći od Kineskog zida. Normalan svijet ne može se načuditi do koje je mjere korupcija premrežila aparat javne uprave koji bi ovakve i slične probleme trebao instantno rješavati. Ali nije u stanju. Analogija se nameće sama: ako ne može riješiti mali, kako će riješiti veliki problem, devastaciju obale i bespravne graditelje? Poput, primjerice, one tragikomične Vruje kod Brela, koja je zbog Stipe Latkovića postala ogledni primjer kako dobro umreženi bestidnici i lopovi mogu nesmetano desetljećima uništavati zaštićeni okoliš, javno dobro u našem, državnom vlasništvu. I na to biti ponosni.
Zašto hrvatska država mrzi samu sebe? Zašto ne vodi brigu o onome što je nekim božjim čudom dopalo? Zašto voli gledati kako ju najgori među nam svakodnevno sakate, mrcvare i glasno ubijaju? Ili ovo nije država nego zakonski provizorij, ljuštura bez svrhe i sadržaja, paravan za prljave igre silnika i moćnika, od Vruje do Drvenika Velog.
Zato se cijela ta kuka i motika podignuta protiv Latkovića čini potpuno promašena. Jer takvih latkovića od Istre do Prevlake ima na tisuće, i nisu oni (jedini) krivci, krivlji su oni koji im nekažnjeno dopuštaju da godinama takve stvari rade. Da smo kao društvo tako uspješni u bilo čemu drugome kao u uništavanju obale bezobzirnom gradnjom, vjerojatno bi bili Švicarska na moru. Zapravo i jesmo neka vrsta inverzne Švicarske, zemlja antipod, u kojoj je pravna nesigurnost zajamčena, država disfunkcionalna, bezakonje prirodno stanje, a kažnjavaju se samo oni najslabiji, na dnu hranidbenog lanca, koji nemaju političku zaštitu i dovoljno novaca za podmazivanje tako precizno uštimanog nakaradnog sustava.
Ne priželjkujem išta loše Latkoviću i latkovićima. Njih je bilo i bit će ih, ali bih iskreno volio jednu večer u dnevniku gledati kako desetak kršnih momaka iz interventne policije, uz pratnju televizijskih kamera, nogom razvaljuje vrata neke bolje stojeće vile i iz kreveta izvlači jednog, štajznama, građevinskog inspektora, županijskog službenika iz ureda za građevinske dozvole, uglednog arhitekta, službenika ministarstva graditeljstva ili zaštite okoliša, možda i nekog iz Hrvatskih šuma, kako ga pred ženom i djecom, onako snenog i raščupanog, s lisicama na rukama, trpaju u maricu i odvode na ispitivanje. I kako onda nekoj od tih karika u lancu odgovornih određuju istražni zatvor zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke i ponavljanja djela, pa da jedno šest mjeseci do godine dana iza rešetaka razmišlja, tko me je dovraga mogao cinkati kad je sve bilo tako antišvicarski dobro posloženo.
Latković i latkovići su mogući upravo zato što država nije funkcionalna, što je taj nepronični izvršni sustav birokrata i administracije postavljen tako da na papiru sve štima, a u stvarnosti se namjerno proizvodi organizirani kaos. Kaos bezvlašća i neodgovornosti, kojem se nitko ne usuđuje suprotstaviti i uvesti u normativni red. Jer kao i kod kršenja omerte, to bi značilo nekome se opasno zamjeriti, poremetiti unutrašnje tokove novca, ravnotežu između politike i kapitala, kojeg karcinom zaraženi državni aparat treba servisirati. I po njihovom migu djelovati.
Kad je 2006. tadašnja ministrica graditeljstva Marina Dropulić pokrenula sada već legendarnu kampanju rušenja na otoku Viru, javnost se povampirila gledajući bagere u desantu na to „selo gubavaca” kojeg bi „trebalo sravniti bombom”, kako je nadahnuto zborio Sanaderov potrčko, Jerko Rošin. Josipa Blažević-Perušić, tadašnja državna tajnica u Upravi za inspekcijske poslove Ministarstva zaštite okoliša, i glavna operativka za provođenje rušenja po Jadranskoj obali, baš preko stranica Slobodne prijetila je da će se divlja gradnja u Dalmaciji uklanjati i dinamitom. Izdano je 496 rješenja za rušenje na Viru, a srušeno je 105 objekata. Pritom se s državnih razina na sve moguće načine sotoniziralo lokalnu samoupravu i mladog načelnika Kristijana Kapovića, u kojima su pronađeni glavni krivci za stanje na Viru. Onda, kao i danas, kad se opet diže hajka na Latkovića i latkoviće, zaboravlja se da u ovoj ridikuloznoj državi, i onda i sada, samo država, a ne lokalna samouprava, može sankcionirati bespravne graditelje, da je država desetljećima bila glavni poticatelj i zaštitnik divlje gradnje i graditelja, da je takvo stanje manje-više i danas, te da je za devastaciju obalnog pojasa država najzaslužnija.
Što se dogodilo s ostalih 390 objekata, pitamo 15 godina kasnije Kapovića.
- Ništa, kasnije su legalizirani. Došla je ministrica Mrak Taritaš, još jedna arhitektica, i sve ih legalizirala. Što nije mogla, srušila je, uglavnom objekte na pomorskom dobru. Takvih je bilo dvadesetak – kaže Kapović, nakon što je morao otići iz politike zbog pravomoćne presude za bespravnu gradnju, jer je kao načelnik bez građevinske dozvole pojačano održavao lokalnu cestu, za što, u pravilu, građevinska dozvola nikome ne treba.
- Divlja gradnja je prestala 2007. nakon što je izmijenjen zakon o komunalnog gospodarstvu po kojem nelegalno izgrađeni objekti nisu više mogli dobiti priključke na struju i vodu. Masovna divlja gradnje na obali je time zaustavljena. Ukupno kad se gleda, od 1987. do 2012. na Viru je srušeno oko 300 objekata izgrađenih nakon 1976., kada smo spojeni mostom. Nakon toga, kao načelnik, komunalni redari podnijeli su više od 500 prijava za bespravnu gradnju, ali nijedna nije obrađena, nijedan objekt nije uklonjen. Zašto? Zato što u građevinskoj inspekciji radi pet ljudi za prostor od Luna do Vodica, i ako danas nešto prijavite, građevinski inspektor na teren dođe za šest mjeseci, godinu dana, ili nikada. Uz to, država se uvijek žali da nema novaca za financiranje rušenja... – rezimira Kapović.
Taj podatak podsjeća na još jednu priču o velikoj devastaciji i pljački koja se godinama odvijala, i dijelom se još odvija, na području Dalmacije, bez ikakvih posljedica. Snažan zadarski građevinski bum poslije Domovinskog rata, od privatnih investicija do objekata javne infrastrukture, uporište je imao u eksploataciji prirodnih sirovina iz četrdesetak kamenoloma na području Zadarske županije. Niti jedan kamenolom nije imao sve uredne papire i odobrene koncesije za eksploatacijska polja, ali su svejedno najveće lokalne i državne građevinske tvrtke iz njih uredno nabavljale sirovinu za beton, ceste i nasipe. Kad sam kao novinar pitao nadležne zašto nešto ne poduzmu kad je očito da je na djelu neviđena pljačka rudnog bogatstva, dakle države, da se milijuni kubičnih metara ilegalno iskopanog materijala ugrađuje u javne objekte koji se plaćaju iz javih proračuna, lakonski mi je odgovoreno da je to nemoguće provesti jer na području cijele Dalmacije postoji samo jedan rudarski inspektor. I taj je bio toliko star i dokon da je rijetko, ako ikad, izlazio na teren i nešto poduzimao. A kad je nešto i poduzimao, kao i u sličnim slučajevima s građevinskom inspekcijom, stvari bi počele zapinjati na sudovima, u žalbenim postupcima, na vještačkim nalazima...
- Zakoni su dobri, ali se ne provode. Sustav je tako postavljen da se ono što u zakonu piše ne može provesti u praksi. Opstrukcija je na svim razinama, zbog neznanja, neodgovornosti ili korupcije. Oni koji dugo godina mogu kršiti zakone bez ikakve posljedice nesumnjivo imaju zaštitu u sustavu koju su osigurali korupcijom. Kad dođe prijava, dok se pokrene inspekcija, prođe dovoljno vremena da se sve može zataškati, usporiti, zaturiti, osporiti. Sustav ne funkcionira, ne samo kod sankcioniranja bespravne gradnje, u svemu je tako. Zato smo tu gdje jesmo, na začelju Europe... - kaže prijatelj, zaposlenik državne uprave.
Kapović upozorava da je na djelu nova vrsta divlje gradnje. Nakon što su legalizirali objekte, vlasnici s postojećom građevinskom dozvolom za dva ili tri apartman, dograđuju šest ili sedam. Takva je pojava na Viru sve raširenija.
Drugi slučaj iz Zadra je još zanimljiviji: neke inženjerske tvrtke koje se bave legalizacijom nabavile su prije isteka roka desetke bjanko ovjerenih zahtjeva za legalizaciju. Ako ste slučajno izgradili kojih stotinjak kvadrata više od dozvole, a vaš se objekt vidi na ortofoto snimci od 21. lipnja 2011., dovoljno je kod njih za nekih 7500 tisuća kuna kupiti bjanko potvrdu da ste zahtjev za legalizaciju podnijeli prije isteka roka. Sve ostalo su sitnice koje će vam neki arhitekti ili inženjeri građevine bez problema riješiti.
Stipe Latković sigurno nije nevin, ali pravi zločinac je državni sustav koji ga je stvorio.