Posjetili smo "starački dom", raj za paške ovce! Josip i Ivana penzionirane miljenice hrane i paze, a još nisu prežalili Zgužvanu nađenu u kamenjaru

"Ako treba uginuti, kod kuće će. Ne sama u kamenjaru"

Tu je rečenicu, nemoguću za jednu ovcu na Pagu, izgovorio Josip Fabijanić, stočar iz Paga, a zapisala je (i pomagala mu) njegova žena Ivana. Ali ne samo izgovorio, već je zalutalu staru ovcu zbilja spasio i doveo kući gdje su je on i supruga Ivana njegovali i pokušali spasiti.

Svi već znate za tu priču. Starija ovca imena Zgužvana, zaostala je iza ispaše u paškom kamenjaru i umjesto da je njen vlasnik "otpiše", krenuo sa suprugom u potragu za njom. Našao je i nosio (iako s ozlijedom leđa), te donio kući gdje su je danima njegovali i pokušavali spasiti. Zgužvana je na kraju ipak uginula, ali mirna i spokojna. A njeni vlasnici još žale za njom. Jer će nedostajati svojim prijateljicama u – pazite sad – staračkom domu za islužene ovce. Da dobro ste pročitali.

Na Pagu!

"Zgužvano uho, 15 godina, nije se vratila s paše.

On je tražio satima. I našao, Bogu iza nogu.

Kao i svi mi kad ostarimo, dama je mislila da je u snazi i da može, propinjala se na drvo, pala, zaplela u šiblje i tako provela noć.

Ja sam dušu ispustila do gore i donijela lancune da je nekako prenesemo

Nema šanse, bojim se visine, kamenje klizi i oštro je kao sam vrag.

Pa je on napravio jedino što mu se činilo ispravno..

Digao je u naručje i pravac pojata.

Ja sam ka prava plačivagina, plazila za njima i plakala.

Plakala jer ne znam hoće li Zgužvana preživjeti.

Plakala jer znam koliko Perumuža bole leđa.

I plakala od ponosa jer Peromuž ima toliko srce.

Rekao je, da ako treba uginuti, uginuti će doma, ali bogami sama u kamenjaru neće.

Moj čovik!"

Eto tako je napisala Ivana Fabijanić na facebooku. I "zapalila internet". Ni kriva ni dužna. Ona i Zgužvana. I Peromuž Josip.

Pag je surov otok. Da bi preživjeli u tom kamenjaru ispiran solju i oštren burom, trebali ste biti vraški snalažljivi, ali i nemilosrdni. Na Pagu se mladi janjci još kao bebe brutalno skidaju s materine sise kako bi se sačuvalo mlijeko. Mladi se janjci prodaju i kolju, a od mlijeka se radi sir. To je preživljavanje, rentabilnost. Stare se islužene ovce također ubijaju "za bravetinu". Sve što se ne može iskoristiti i što nema isplativost, pretvara se u meso za prodaju i tu nema sentimentalnosti.

"OPG Fabijanić autohtoni sir i skuta" također su stočari. Imaju približno 200 grla paške ovce pramenke i žive od prodaje mesa, mlijeka i sira. Ali njihova je priča nešto drugačija i posebna. Endemska na endemskom otoku Pagu. Možemo reći da nikada nešto slično nismo vidjeli ni čuli na tom otoku svih otoka. Fabijanići nisu "noina arka" niti arhetipski biblijski par, oni od ovaca i s ovcama ipak žive i privređuju, ali njihov odnos prema toj životinji simbolu Paga - natjera čovjeka na ozbiljno razmišljanje.

- Naš OPG zapravo postoji odavno, jer se u obitelji oduvijek držalo ovce i u Šimunima i u Pagu. Mi smo od svekra Krešimira i svekrve Tončice preuzeli brigu za ovcama prije osam godina. Imamo svoje pašnjake, nešto i u "afit", a uzeli smo na Svetom Vidu i velike površine od države. Imamo 190 ovaca od čega je 120 muznih. Dvadesetak malih ostavljamo za napredak i imamo šest do sedam brava-ovnova, a ostale su ove stare, kao ova što se izvrnula. Mi u principu te stare ne ubijamo. Nismo ni ja ni muž nekako za to. Nek žive! Dok je zdrava neka živi. Potrošimo na veterinara misečno možda više nego netko u godinu dana. Ali kod nas i te stare žive. Kreću se, hranimo ih, liječimo. Neke se naviknu ić kod doktora da same oće u auto – kaže nam Ivana.

- Pa dobro jeste vi Fabijanići normalni? – pitamo je pola u šali, pola u zbilji.

- Dobro pitanje – smije se.

- Ljudi ne kuže, ali to vam je beštija, ko pas, ko mačka. Kad je naučiš na ruke... Ima jedan bravić, zove se Pero. Mater ga je ostavila i nas dvoje to u životu nismo vidili. On je bio ka list papira. Ti si moga njemu kroz uši vidit vanka. Stavili smo ga u karton, pa u boks, bio je doma i s pasom i mačkom, naučio se, hranili ga svake dvi tri ure i eno ga. Živi.

- Kažu kad daš životinji ime, više je ne možeš ubiti. Postane "netko"?

- Lako kad joj daš ime. Moj muž uopće ne jede janjetinu, ni čut. E a ja sam od onih licemjernih. Ja volim janjetinu, ali ne janjetinu koju poznajem. Ako se ojanji neka na lokaciji Sveti Marko koju ja nisam vidila niti dirala, to mogu isti. Ali ove koje znam...

- U sukobu ste interesa?

- Licemjerje čisto! – kaže nam simpatična Ivana.

Kad je objavila video spašavanja Zgužvane na društvenim mrežama, pokrenula je pravu virtualnu "lavinu". Nema tko ih od medija prošlih dana nije zvao... Ali neće Josip pred kamere. Doduše za Slobodnu je popustio. A i Ivana nam je pripomogla...

- Ona je nestala, a to vam je ogromno prostranstvo, 100 hektara kamena, toliko oštrog od bure kao nož da ne možete hodati po njemu, ni vi ni ovca. Nije mi jasno kako ju je muž vidio. Dok sam se uspela s lancunima do gori, umrla sam. Kilometar tamo vam je kao 10 kilometara na ravnom terenu. Bojim se i visine. Ali nije druge bilo mužu nego staviti je onakvu iznemoglu na rame, a dobiva injekcije za leđa svako šest miseci. Toliko sam jaukala od muke da je cilo brdo odzvanjalo.

- Bilo je u njoj oko 35 kila, ali mirna je bila, nije se mrdala... A nemoš je ostavit gori u brdu, kako ćeš – kaže nam Josip, valjda jedini stočar na Pagu koji ne jede janjetinu. Nego je spašava po kamenjaru.

- Ja sam vam stočar postao slučajno. Žena je za to "kriva". Ja sam inače grafički dizajner i moja struka je web design. Radio sam kao fotoreporter za Slobodnu iz Paga prije 30 godina. Portada je pisao, ja slikava... Moji su uvik imali ovce, po maminoj i tatinoj strani. U pretvorbi 90-tih ocu je propala firma pa je i on preuzeo ovce od svoga staroga iz Šimuna gdje se nikada nisu ljudi bavili stočarstvom na veliko, već više za svoje potrebe. Otac je krenuo sa 18 ovaca ukupno, došao je do stada od 80 ovaca. Stigle su ga godine i došlo je vrijeme odluke. Žena mi je dala podršku i preuzeli smo to od njih. Polako smo krenuli i od 2013. godine stado smo podignuli na 193 grla, među kojima su i "penzionerke". Mlijeko dajemo sirani MIH, a nešto radimo i svog sira, ali isključivo za vrijeme vegetacije i radimo ga na autohtoni način na koji se sir oduvijek radio na Pagu, od tek pomuženog, nepasteriziranog mlijeka, za razliku od industrijske proizvodnje. Prvi smo manji OPG na Pagu koji je uveo strojnu mužnju što se do tada mislilo da je za pašku pramenku nemoguće i na to je moj otac uvijek ponosan. Sve ostalo radi se na starinski način. Miša se rukom, kuva na špakeru... modernizirano je samo ono što ne utječe na krajnji proizvod. Svaki je naš sir unikatan. Različiti su po boji, ali i okusu. Ovisi gdje su ovce bile, što su toga dana jele. Ovo je područje kod nas specifično kaduljom, ali zapravo škrto biljem. Zato mlijeko ima visok udio masnoće, a sir je pikantan i aromatičan - ponosno će Josip.

- Što svoga, što u najmu od države imamo 150 hektara brda. To se čini puno, ali kod naših starih uvik je bila mira hektar po ovci. Sad se to malo smanjilo jer su zimi ovce na dohrani pa se to kompenzira. Ali ako ćete raditi da je domaći izvorni paški sir, ispod pola hektara zemljišta po ovci je nemoguće. Dok nije bilo dohrane, četiri dobre ovce bi dale litru mlijeka dnevno. Sad dobra ovca u prosjeku u sezoni mužnje da 7 do 8 deci dnevno, zahvaljujući dohrani koja slična našoj ispaši, a koju mi nabavljamo tradicionalno s područja oko Svetog Roka – kaže nam.

Kad krene mužnja, dva puta dnevno muzu, ujutro i navečer. I zato im je važno biti dobar prema ovcama.

- Drugi ljudi, uključujući i mog starog, morali su ih zvati, skupljati, kad bi ih vidili, bižale bi... Mi ujutro dođemo prije šest sati, a one čekaju u redu. Svaki sam dan s njima, liti im obavezno vode donesem. A ovca je jako inteligentna životinja. Tko kaže za ovcu da je glupa, nije u pravu. Ovca nije glupa, ona je plaha. Nema nikakav način obrane, osim bijega. Ali je rob navike. Kad je naučite, one tako rade svaki dan. Nakon mužnje u sezoni, one predvečer krenu na pašu. Idu kilometar i po u brdo, tamo noće i u 6 sati ujutro već čekaju doli. Dok ih muzemo dobiju malo dohrane kukuruza za nagradu. Moj bi im stari, da uštedi, zašuškao s malo kamenja. Dva puta tako, treći put možeš ih zvati koliko hoćeš, neće doći... – objašnjava Josip.

- Ovce znaju brojati, uvjerena sam. Kad sam u kanalu za mužnju, u istoj turi za mužnju su uvijek iste ovce. Ako koja uđe i prije kroz vrata, ona pričeka da tri prije nje prođu i ona stane četvrta kao i svakoga dana. Čeka svoju turu – ozbiljno će Ivana.

- Ne volimo o tome pričati s kolegama čobancima, jer oni ne vjeruju u to. Mi smo dosta s tim ovcama i poznajemo ih. Ima i ona loš dan. Ne treba je tući tada. Pusti je, polako. Mi smo se prilagodili njima i to je ključ – dodaje Josip. Paški stočar, a ne jede janjetinu! Valja jedini takav na Pagu?

- Nije mi pasalo nikad. Kad sam bio mali, za prvi maja uvik bi imao problem. Kod djeda u brdo, uvik se pekla i kuhala janjetina. Mene bi mater svake godine vikala, šta ti nećeš? Nikad mi taj okus nije pasao. A sad - pogotovo.

- Jedne smo godine uzgojili dvije svinje. I nazvali ih Vijeko i Đurđa. Dok smo ih ubili ja sam plakala i pobigla. Na kraju sam punu škrinju mesa podilila, nisam mogla jesti – prisjeća se Ivana.

- Ako gledaš ekonomski, ti ćeš se ovce u 10-toj najkasnije 12-toj godini riješiti. Ali 12 godina si s njom svaki dan, kako ćeš je ubiti? Njih 90 posto i same uginu između 10-te i 12-te godine. Znači njih deset od čitavog stada ostane preko 13 ili 14 godina. Drugi stočari ih ubijaju, mi ne. Jedino ako je bolesna, ako veterinar kaže da nekoj ovci nema spasa, onda je moramo dati usmrtiti. Inače ne. Imamo starački dom ovaca. Ili ovčiji raj, kako hoćete – uglas će Fabijanići.

Vozimo za njima posjetiti "starački dom za ovce" ispod brda Sveti Vid, odakle puca prekrasan pogled na more prema Velebitu. Na vozilu registracija: ZD-Beeee. Sve u znaku ovaca. Za Fabijaniće ne postoji bolovanje niti godišnji odmor. Niti jedan dan ne mogu propustiti za biti s ovcama. Rutina je tamo sveta stvar. A njihova ljubav za ovce izgleda bezgranična.

- Imamo jednu, zove se Posre. Imala je godinu dana proliv. Sad je dobro. Kod nekog drugog bila bi već sto puta gotova. I Pamela je tu. I njena sestra. Josipa smo tada zvali Mitch. Znate zbog čega? Tu gori poviše se jednom ojanjila divlja ovca. Donila je blizance i krepala je. To se janje deralo cili dan, Josip je poša gori i donija Pamelu. Ali i dalje neki vrag viče. Šta je sad? On gori - još jedna, identična. Obe smo uspili prehraniti i eto ih, u stadu. Jedan dan opet jedan divlji bravić, bez rogova, mulaši ih zovu. Odnekud se spustio i uvalio s našim ovcama. Ovo lito im livam piti, a on stoji kraj mene. I pije. A divlja životinja. Vidio je da mu je tu dobro – kaže nam Ivana.

Gledamo njihovo stado. I učimo - trkanjci su janjići koji se ostavljaju za napredak, nakon dvije godine su šijice, zatim dvizice, pa hodnice koje se počmu musti... Sve je to na Pagu stoljećima dovedeno do najsitnijih detalja. Osim staračkog doma za ovce.

- Čula ima rogove i male uši, ovo vam je Posre, a ovo Đinđer - brav. Alija Sirotanović je drugi brav, mater mu je srce ćapalo pa je umrla, othranili smo ga na bocu, zatim tu je Zvonka, a ovo je Cvita, prva ovca koja je ostavljena za napredak, ali od prvog dana nema mlijeka niti za svoje janjce. Ma ni kapi. Netko bi je ubio prvi dan, kod nas je deset godina i svake godine ko za dešpet okoti dvojke. I svake godine dvi boce, deset puta na dan... I kako ćeš ih onda ubit i prodat? – nabraja imena ovaca-penzionerki Ivana.

- Moja filozofija vam je ovakva: one bez nas mogu, ali mi bez njih ne bi mogli. Da ih pustiš, one bi preživile. A mi bez njih ne bi imali toliko koristi kao s njima. Neka ih. Stare su, žgoljave, ali što ćeš od njih. Od njih 20-tak, većina će se ojanjiti. Znači ona će svoje ipak vratiti kroz janje. Još ako ojanji žensko janje, onda ga ostavimo jer su to sve dobre ovce koje dugo žive i dobro daju – ističe Josip.

- Jeste li malo čudni mještanima s ovim staračkim domom za ovce? - ublažavamo malo ono pitanje od maloprije.

- Pa jesmo. Oni svi kažu, pa što će ti, ubij to, ne gubi vrime. Ja sam web dizajner, profesija su mi kompjutorske mreže. Svi mi radimo za novce, ali nije mi to primarno. Da mi je samo do novca, otišao bih u IT sektor u Zagreb i zarađivao više nego tu. Ja sam stočarski IT-ovac. Nastojimo da nam je OPG rentabilan, ali da se prema ovcama ipak ponašamo kao prema živom biću. Uzmeš im dicu, mliko, vunu, sve... I još je na kraju zatuci, ubij... Najveći kritičar mi je bio moj otac koji je govorio šta će ti te stare. Jednog dana sam mu rekao, pa i ti si u penziji, što ćemo s tobom? Samo si trošak. I zamuka je. Zamislio se, jer sve je to stvorio, cili život je u to da, a sad više ne može raditi. I što sad? Ovo je najmanje što možemo učiniti za te ovce, koje su simbol Paga, koje su prehranile otok. Svaku ovcu koju nađem u kamenjaru uginulu zakopam, da je ne rastežu vrane i strvinari. A nije je lako uočiti u tom kamenjaru – Josip će odlučno.

Na odlasku posjećujemo i "dječji vrtić" za ovce, gdje se drži mlada janjad za napredak stada. Odmah do zemljišta i vikendice susjeda Slovenca Mojca, koji ljeti svakog dana pruži gumu s posjeda pa napoji janjad. Jednom je zgodom s društvom zagradelao, pa tako ozaren Fabijanićima izbetonirao i stube za lakši zilazak do ovaca. I ispisao u svježem betonu: beeee... I Slovenca je uhvatila paška "ovconostalgija". Prelazno je izgleda.

Govori nam na kraju kolega fotoreporter Jure: "kad ovo vidim, neću ni ja više isti janjetinu".

E Jure. Dok se ne zavrti...