Pag, otok koji se ponosi tradicijom dobrog meda, pao je na niska saća. Pčelari navješćuju katastrofu. Ljudi spaljuju, ovce se debljaju, pčele gladuju

Nekako ispadne da sam ja uvik nepodoban, a to je zato što neki drugi žele biti podobni, pa im trebaju nepodobni. Izađe na kraju da se ja stalno bunim, a svi drugi su zadovoljni - zabrinuto nas je dočekao Borislav Palčić (61), jedan od najpoznatijih pčelara iz Paga, čiji je med od kadulje, koju ovdje zovu slavuja, pobrao mnoge šampionske titule, a ujedno je i predsjednik otočne Pčelarske udruge "Kadulja".

Baš u kadulji i jest nastao problem: kao u onoj pjesmi, sve je manje ima tu, a nestaje i drugih cvatućih biljaka, pa je otok koji se ponosi tradicijom dobrog meda pao na niska saća.

Razloga je više, dovoljno je znati da je broj ovaca, koje su također jedan od simbola otoka, narastao kao nikad u povijesti, ima ih više od četrdeset tisuća, premda se njihov broj otkad se piše (čitaj od Austro-Ugarske) uvijek kretao oko 25 do 30 tisuća. Drugi problem su ljudi, oni su zapravo i prvi problem, a ne ovce, a ti ljudi trgaju kadulju u bezočnim količinama, čupajući je s korijenom, tako da joj oduzimaju svaku šansu za opstanak. Ako to ne rade, onda pale površine za ispašu. Ovaca, ne pčela.

Žrtve nezasitnosti

- Treba samo gledati pčele i naći će se odgovor: vidite u jednoj ovoj košnici, kašetici, živi njih pedesetak tisuća i zamislite kad ne bi bilo reda - udavile bi se u svome dreku. Ali kod njih se sve zna, ovdje se spava, ondje množi, ovdje hrani, ondje skladišti med, ovdje ide propolis, a tamo, da prostite, kaka... Ljudi nažalost nisu takvi, ne žele shvatiti da jedna monokultura, u ovom slučaju ovčarstvo može dovesti do izumiranja ostalih vrsta. Bilo da je riječ o pčelama ili kornjačama. Tako se remeti prirodna ravnoteža. I mala djeca znaju da bez pčela neće biti života kakvog poznajemo, UN ih je zaštitio kao najkorisnije životinje, a one izgleda i kod nas, ali i posvuda u svijetu padaju kao žrtve ljudske nezasitnosti, bilo kroz uništavanja staništa biljaka, paljenje šumskih površina i travnjaka ili nekontroliranom trovanju, bilo kroz klimatske promjene. Šteta da je tako jer baš su stari Pažani bili primjer pametnog uređenja, to je prvi grad na našim prostorima koji je od građen po projektu koji je nacrtao Juraj Dalmatinac 1443. godine. Oni su tada znali za red, a mi danas očito ne znamo - kaže nam Boris Palčić.

Malo je danas poznato i ikome važno da je upravo na Pagu osnovana prva Dalmatinska pčelarska zadruga, i to 1905. godine. A prva, baš prva pčelarska zadruga kod nas osnovana je opet na otoku, i to na Šolti, godinu dana prije, 1904. godine, s tim da je ova paška obuhvaćala cijelu austrijsku Kraljevinu Dalmaciju. Još prije četrdesetak godina na Pagu su zujale pčelice iz tri tisuće košnica, danas ih je tek oko tisuću, a pčelara je trideset i šest, što ružnim tonovima oslikava nestanak plemenitih insekata koji se milenijima druže s čovjekom.

Sve je nestalo

Borislav je u pčelinji svijet ozbiljnije ušao prije više od četrdeset godina i kaže nam da bi mu danas bilo lakše odreći se života s ljudima nego sa pčelama.

- Moji didi i barbe su držali pčele, na Pagu je to drevna tradicija, baš kao i ovčarstvo, pa i obitelji današnjih uspješnih čobana i sirara držali su pčele, a danas se toga kao srame. Sir je postao otočni brend, ali nema nikakvoga razloga da i med isto tako ne bude proizvod po kojem bismo bili čuveni jer je oduvijek vrhunske kvalitete, pa i ja imam, ne znam više ni koliko, nagrada za med od kadulje. Ali naše su pčele gladne. Zbog ispaše se pale tereni, onda dolaze ovce i "pokose" sve što može cvjetati. Nekoć se otok plavio od kadulje, a velike površine bile su pokrivene vriskom, kojega sad možeš pronaći samo u "bonsai" obliku. Pčelarstvo je u nikad gorem stanju, ovčarski lobi jak je u Zagrebu, sve priče i poticaji svode se na jednu djelatnost, a nas nitko i ne spominje. Onda odvedemo pčele u Liku i pod Velebit, pa nas i otamo tjeraju stočari. I palitelji. Za pčelice jednostavno više nema ispaše - ukazuje Palčić, a dodaje i da su s otoka nestale i ptice pjevice koje su dolazile na slatku vodu što je ima u izobilju, u jezerima zvanima Veliki, Malo i Kolanjsko blato.

- Velika jata grdelinov, frzelinov, lugarinov, faganelov i vrdunov su dolazile na otok, ka dica rukami smo ih vatali. Slijetale su liske i patke. Bilo je puno loze i simena, a sada ih nemaš ni vidit ni čut. Nemaju što jest, a i vode je sve manje zbog erozije tla. Paljevina je istrijebila i kornjače čančare, koje su inače strogo zaštićena vrsta. Neće ostat ničega osim ovaca, ali u tome slučaju i njima prijeti katastrofa. Jer kad pokušaš uništit prirodu, ona ti vrati na okrutan način, jedno drugo vuče u propast - siguran je Boris Palčić, koji kao čovjek od prirode opaža i klimatske promjene koje ugrožavaju biljne i životinjske vrste na otoku.

- Ove zime i prolića, a da ne govorimo o litu, vladala je nezapamćena suša, kiše skoro da i nije bilo, a bura je puhala stalno. A naše bilje, osim onoga što sam naveo, satire i velika posolica koju nabacuje bura. Nije bilo kiše da ispere sol i sve je izgorilo. Kaže se da je sunce život. A nije nego je voda život, bez nje nema ničega osim gologa kamena. Kad se sve to zbroji, onda je jasno stanje; u svojim najboljim pčelarskim godinama uhvatio bih i deset tona meda, a sad kad bih našao i tonu bio bih sretan. Pčela nikome nije neprijatelj, pa reći ću da nije ni ovca. Uvik je problem u ljudima. Mi kažemo da su pčelari i ovčari imali suživot, ali nije to bio suživot nego normalan život. Ako nema kadulje nema ni pčele, nema ni ovce, nema ni orla ni jastreba, na kraju nema ni dice. Sve to vuče jedno drugo. I kad gledan kako su ljudi sebični i vuku samo za svoj interes, polako me sve štufalo, gubim volju da se ičim bavim - tužan je Palčić, koji nam pored košnica pokazuje još jednu neobičnu sliku života.

Nema kemije

Tu su duboke lokve vode kakvih je nekoć svugdje bilo po Pagu, ali okolo nema komaraca. A nema ih jer u toj vodi žive ribice gambuzije, pa crveni šarani i karasi koji tamane jajašca komaraca. Još ćemo učiti neka stara znanja kako bismo se približili pčelama, a jako su bijesne jer zbog vjetra i kiše koji se zadnjih tjedana izmjenjuju ne mogu na ispašu i mora ih se dobro zadimiti. Ali ne kemijom nego gljivom.

- To su nekad stari Dalmatinci zvali "trud", a radi se o gljivi koja raste na lipi ili bukvi. Kad stablo dobije tu gljivu, znači da neće još dugo durati. To bi se skinulo pa osušilo. U donjoj Dalmaciji stavljali su ih u lug, to bi rekli da ih "ukuvaju". Onda bi se kremenom tuklo, trud bi se zapalio i to je bio starinski upaljač. E to se stavlja u dimilicu. A znate li zbog čega se dime pčele kad je pregled?

Da ih zamanta pa ne bodu!

- Ma neee. Kad oćute dim pčele se povlače u košnicu i počinju papati. Znaju da di je dima tu je i vatre i da će morat bježat, a ne možeš na put praznoga drobčića. Tako ih uhvati fjaka pa im se ne da ni napadat – uspio se na kraju tužne priče o paškom pčelarstvu nasmijati šjor Palčić. Zamantali smo ga kao pčelu.