- Nećete vi ništa o meni pisati! Jer ako budete pisali, onda ću ja vas potražiti!
- Hoćete? Samo da znate, sve ću ovo napisati, cijeli naš razgovor koji smo vodili.
- Tko vam daje to pravo?
- Ustav Republike Hrvatske.
- Ustav, je li? Onda ja nisam u tom Ustavu! Nemam više volje razgovarati s vama i raspravljati! Poklopit ću i završiti ovaj razgovor. Ali nemojte to shvatiti kao da sam bezobrazan ili neodgojen, nego zašto što ne želim o tome s vama više razgovarati...
Tako je završio razgovor između Zorana Gulana, ugostitelja iz Biograda, i novinara, koji je pokušao od njega doznati je li istina da će u podrumskom stanu Bijele kuće – da, one Bijele kuće pored Morskih orgulja - otvoriti restoran iz kojeg će hranu posluživati kroz podrumski prozor!
Šokirani ste? Sigurno niste ni upola koliko su stanari Bijele kuće. Zadnjih nekoliko tjedana dana, koliko već traju radovi na preuređenju tog podrumskog prostora od nekih 60-ak kvadrata, nitko od stanara mirno ne spava. Izluđeni su, kako su nam rekli, spoznajom da će u podrumu stambene zgrade dobiti ugostiteljski objekt, da će im zajednički dimnjak postati ispušna cijev iz restorana, da će ispred kuće dobiti terasu, da će po cijeli dan slušati klepet čaša i pjata te uživati u mirisima iz restoranske friteze...
- Ne znam kako će on to napraviti, ali kad završi, baš me zanima kako misli dobiti minimalne tehničke uvjete. Taj prostor nema ni tri metra visine, ako ga želi dobiti, što je neophodno za restoran, mora ući u temelje. Kaže da će hranu posluživati kroz prozor, a gosti da će ići u javni WC. Objekt u kojem se poslužuje hrana sa stolovima mora imati ženski i muški WC za goste i sanitarni čvor za osoblje, skladišni prostor, kuhinju prema HAACP standardu.... Ako to nije restoran, nego mjesto iz kojeg će se samo dijeliti hrana, pizza cut ili nešto slično, toliki sanitarni prostor nije potreban, ali je pitanje može li dobiti terasu. U svakom slučaju, kvaliteta našeg stanovanja bit će trajno narušena, vrijednost naše imovine umanjena, a zašto? Zato da bi se nekome dozvolio da preko sezone zaradi 10 tisuća eura! Ovaj se grad sustavno uništava, pretvara se u najgoru palanku. Gradski se oci kunu u veliku ljubav prema gradu, a dozvoljavaju ovakvo njegovo krmčenje. Nitko od njih ne voli ovaj grad, oni vole samo novac! Ako je tako, ako je samo novac važan, neka nama kažu koga trebamo podmititi! kome trebamo dati 500 eura u džep da se ovakve stvari u gradu više ne događaju – ogorčeni su stanari Bijele kuće.
Predstavnik stanara Toni Kalić ne nalazi riječi kojima bi opisao frustraciju s radovima na koje ne može utjecati. Kaže da mu je Gulan osobno rekao da će tu napraviti restoran i posluživati hranu kroz podrumski prozor.
- Deset godina taj prostor nitko nije dirao, neko su vrijeme u tom stanu živjeli neki ljudi. A onda je jednog dana došao taj gospodin i počeo s radovima, bez da je tražio suglasnost stanara. Dozvolu za prenamjenu prostora iz stambenog u poslovni dobio je od Grada Zadra, a čujem i da je podnio zahtjev za terasom, tamo ispred javnog WC-a. Stvarno ne razumijem zašto se ovakve stvari dozvoljavaju. Ako želite promijeniti prozor na zgradi, morate tražiti suglasnost konzervatora. A ovdje se događa prenamjena prostora, na zadarskoj rivi, u povijesnoj jezgri, i nitko ne treba konzervatorsku suglasnost. Ovo je čisti zločin i uzurpacija prostora. Dođite vidjeti koliko je obavljeno iskopa za svu infrastrukturu potrebnu za restoran! Nitko od stanara nije s ovim suglasan, ali Gulan tvrdi da mu suglasnost stanara nije ni potrebna. On kaže da radi sve po zakonu - govori Kalić.
Nezadovoljstvo s radovima i prenamjenom podrumskog prostora u restoran dijeli i Ivica Vlatković, poznati zadarski ginekolog, koji u Bijeloj kući već 17 godina ima privatnu ordinaciju.
- Točno je, ovdje ćemo u podrumu dobiti ugostiteljski objekt. Vlasnik nikoga od stanara nije pitao za suglasnost. Kad sam to doznao, nazvao sam gradonačelnika Dukića i rekao mu što se ovdje događa. On mi je rekao da mu neće dati dozvolu za terasu. Ali on već ima neke dozvole od Grada, očito za prenamjenu. Ali, tko nas pita? Nitko! Pitam se kakva je ovo korist za grad, za zadarsku rivu i za javni prostor da tu bude restoran ili picerija, što li, iz kojeg će se hrana posluživati kroz rešetke na podrumskom prostoru? Kako će servirati piće iz podruma? To je pješačka zona, tu je ljeti masa turista... - nabraja nemoćno dr. Vlatković.
Krenuli smo od Grada Zadra. Dozvolu za prenamjenu prostora daje gradski odjel za graditeljstvo. Zovemo pročelnika Darka Kasapa, ali se ne javlja. Zovemo njegovog zamjenika Matka Segarića, ni on se ne javlja. Zovemo gradonačelnika Branka Dukića, na jedan i drugi mobitel, nema odgovora. Zovemo glasnogovornicu Ivanu Dadić i tražimo odgovore na pitanja: za koji je točno poslovni sadržaj Gulan tražio prenamjenu stambenog prostora te je li podnio zahtjev za terasom. Nakon pola sat zove nas Dadić:
- Kasap je na sastanku, rekao je da će provjeriti i javiti vam se. Gradonačelnik je izvan zgrade i nedostupan, a zahtjev za terasom Gulan nije podnio.
Do zaključenja ovoga teksta Kasap nam se nije javio.
Minimalne tehničke uvjete za ugostiteljske objekte izdaje županijski Upravni odjel za povjerene poslove državne uprave, odnosno njegov Odsjek za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove. Njega vodi pomoćnik pročelnika Jurica Vučetić.
- Uvidom u aplikaciju uredskog poslovanja s kojom se služi Upravni odjel za povjerene poslove državne uprave, utvrdio sam da osoba imenom Zoran Gulan ni neka njegova tvrtka zaključno s današnjim danom (21. veljače, op.a.) nisu pred ovim tijelom postavili zahtjev za utvrđivanje minimalnih tehničkih uvjeta za ugostiteljske ili neke druge objekte na adresi Obala kralja Petra Krešimira IV. u Zadru – odgovorio nam je Vučetić.
Igor Miletić, pročelnik Konzervatorskog odjela u Zadru, ostao je zatečen kad je čuo što se sprema u podrumu Bijele kuće.
- Ovo mi je prva infomacija o tome. Nikave zahtjeve za suglasnost nismo dobili. Mi nemamo utjecaj kod prenamjene prostora, ali Grad od nas traži suglasnost za terase u javnom prostoru. Ni takav zahtjev nismo dobili. Iako je cijeli Poluotok pod zaštitom, sama zgrada, Bijela kuća, nije pod zaštitom. Ali kod izmjena na fasadi, krovišta i slično, treba tražiti našu suglasnost. Ovakve se stvari, nažalost, događaju sve češće, jer to omogućuju minimalni tehnički uvjeti za ugositeljske objekte, koji su uistinu minimalni. To onda postaje nezaustavljivo - kaže pročelnik Miletić
I sad je došlo vrijeme da se vratimo na početak, odnosno na početak razgovora s gospodinom Gulanom. Nazovemo ga, odmah se javi, predstavimo se i kažemo zašto ga zovemo.
- Ne bih o tome za novine.
- Ali stanari zgrade su nas obavijestili o radovima, nezadovoljni su, kažu da ste im narušili mir...
- Ne mogu oni zaustaviti proces poslovnog i turističkog razvoja Zadra i Hrvatske! Ako netko želi živjeti u miru, neka ide živjeti preko magistrale!
- Što će tu biti? Imate li dozvolu za to što radite?
- Ne bih radio da nemam dozvole.
- Čiju dozvolu imate?
- Imam sve dozvole. Radim što mi zakon dopušta i to pravo koristim.
- Što vam je zakon dopustio?
- Gledajte, ne želim s vama razgovarati, sada ću ovaj razgovor prekinuti. Ovaj razgovor mi ne treba, i ne paše mi.
- Je li točno da niste tražili suglasnost stanara?
- Pa nismo više u Jugoslaviji! Nemam više volje raspravljati s vama...
Prethodno je novinara pozvao na piće, naravno, kad se sve uredi, da može nešto lijepo pisati „jer nikada ne pišemo o dobrim stvarima”.
Tako izgleda percepcija novinara iz perspektive Zorana Gulana, a percepcija građana na njegov poduzetnički pothvat na zadarskoj rivi, u poznatoj Bijeloj kući, već je dobio ironičan slogan za svoju reklamnu kampanju: Pregledajte picu i pojedite pizzu!
Požgaj je drukčije zamišljao Bijelu kuću
Bijela kuća na zadarskoj rivi podignuta je 1948. godine kao prva stambena zgrada izgrađena na Poluotoku nakon Drugog svjetskog rata. Rađena je prema projektu Zvonimira Požgaja, zagrebačkog arhitekta koji je po kazni, kao suradnik ustaških vlasti, zajedno sa suprugom, poslan u Zadar. Kako nam je rekla povjesničarka umjetnosti Antonija Mlikota, Požgaj je radio za vrijeme NDH i bio je jedan od autora tri minareta koji su na zahtjev Ante Pavelića podignuti uokolo Meštrovićevog paviljona u Zagrebu. Bijela kuća, odnosno dvojna Kamena kuća na rivi, kako joj je pravi naziv, zapravo je tek dio izvornog Požgajevog projekta koji nije nikad u potpunosti realiziran.
Požgaj je zamislio da u produžetku kuće, prema zapadu, ispred fasade s lukovima, bude gradska kavana i restoran, s pogledom na zalazak Sunca. To se izgleda nije dopalo Komandi vojske u bivšem Domu JNA (sadašnji Dom Županije), pa je taj dio projekta stopiran. Kuća je inače sagrađena za ondašnje političare, liječnike i drugu društvenu elitu tada porušenog grada. Arhitekt Požgaj je poslije rata obnovio urušenu Gradsku ložu, Gradsku stražu i Providurovu palaču, a najpoznatiji je po projektu kupališta na Boriku. Za te popularne svlačionice dobio je prvu međunarodnu nagradu u Sao Paolu 1954. za bivšu državu. Svlačionice su barbarski srušene nakon Domovinskog rata.
Kad smo Mlikoti rekli što se događa u podrumu bijele kuće, komentirala je: „Grozno. Ne slažem se s tim. Nažalost, niti jedna zgrada izgrađena nakon Drugog svjetskog rata na Poluotoku nema konzervatorsku zaštitu. Požgajeva kuća možda nema veliku oblikovnu vrijednost, jer je ostala nedovršena, ali je svakako povijesno jako važna za Zadar.”