- Imam 84 godine. Više se ne bojim. Mogu mi puvat! - smije se Damir Žuvela Puntela, dok licem okrenut izlogu jednu ispod druge lijepi naljepnice s isprintanim porukama. Pozvao nas je na ovaj mali prosvjedni performans u ulici Knezova Šubića bribirskih na Poluotoku jer više ne vidi načina kako da dopre do nadležnih koji bi trebali konačno riješiti njegov dugogodišnji obiteljski problem. Jedan sasvim mali, obični sudski spor koji traje, kako kaže, "samo 64 godine", i nitko ne zna hoće li i kada završiti.
- Ali nisam izgubio vjeru u pravnu državu – dodaje i prije nego što smo mu ga stigli postaviti pitanje.
Naljepnice s porukama su zapravo kratka kronologija slučaja koji je zatočio sada već tri generacije obitelji Žuvela. Najprije Damirovu majku, u čijem je vlasništvu od 1817. bilo zemljište s četiri kuće u tadašnjoj Cala dei Tintori, ulici za tangavanje, gdje se nekada bojala vuna iz Ravnih kotara. U vlasništvu obitelji Puntela bilo je zemljište s četiri kamene kuće, prizemlje plus tri kata, a u njima 14 stanova i devet poslovnih prostora za trgovce i obrtnike. Onda je došao Drugi svjetski rat, u bombardiranju Zadra stradalo je gotovo pola Poluotoka, a ono što nisu sravnile savezničke bombe, pa i više od toga, porušeno je tijekom uklanjanja ruševina. Tako je i vlasništvo Puntela nestalo s lica zemlje, a na njihovom mjestu je krajem 50-tih prošlog stoljeća izgrađen novi stambeni blok.
- Vojska tada nikoga nije pitala ni za dozvolu ni za pravo. Naše kuće su bile djelomično sačuvane u bombardiranju, mogle su se obnoviti, ali vojska je došla sa željeznom kuglom i sve sravnila sa zemljom. Bez papira, bez dozvole vlasnika... Nikada naša obitelj nije bila izvlaštena, niti isplaćena za oduzete nekretnine. Htjeli su nas silom isplatiti, dati nam neku milostinju da se tako pokriju, ali mi to nismo htjeli uzeti. Udrili smo kontru, pokrenuli smo sudski spor za dokazivanje prava vlasništva. I, Bogu hvala, još nije završen – kaže šjor Damir.
Njega i suprugu Mariju Žuvela, javnost je imala priliku upoznati još prije desetak i više godina, uvijek s istim razlogom, zbog rekordno dugih sudskih postupaka za povrat imovine oduzete ili nacionalizirane nakon Drugog svjetskog rata. O njihovom "hodu kroz institucije", pravosudnoj kalvariji par excellence, ispisano je na stotine novinskih kartica i snimljeno nekoliko televizijskih priloga. No rezultat je uvijek ostao isti: nula bodova.
Žuvele su samo jedni od tko zna koliko Zadrana koji za svoje srušene kuće i oduzeta zemljišta nisu nikada dobili nikakvu naknadu, a oni koji su je i dobili, iznosila je nekih smiješnih par tisuća današnjih kuna. Za nasilno i protuzakonito oduzete milijune desetljećima kasnije dobili su nekakve mrvice.
Slična je nepravda pogodila i njihove susjede preko puta, obitelj Petrić, također u današnjoj ulici Knezova Šubića bribirskih. I njima su ”nestale” kamene višekatnice, stanovi i poslovni prostori, a zauzvrat im je ponuđeno, u današnjoj protuvrijednosti, nešto malo više od tri tisuće kuna. Sramota?
Ne, nego tzv. pravna država u kojoj su legalno donošeni i provođeni kriminalni zakoni. Tako je nekada bilo u bivšoj Jugoslaviji, a ništa bolje nije nije ni u današnjoj Hrvatskoj. Država je smislila način kako da ljudima oduzme privatnu imovinu i da za to nitko ne mora odgovarati, naprotiv, našao se način kako da se vlasnike formalno iskompenzira s naknadama koje su izvan svake logike i pameti.
- Novi predsjednik Vrhovnog suda, Radovan Dobronić, jel ga znate?, pita nas šjor Damir.
Znam da je s Hvara, a vi s Korčule.
- E on se odmah zainteresirao za naš predmet. Naložio je DORH-u da mu objasne kako je moguće da se jedan predmet ne može riješiti 64 godine. Je li tu u pitanju neka korupcija, kriminal ili šta već...
I što su mu odgovorili?
- Ništa. Rekli su mu da je to sve po zakonu, eto što.. A ako je to po zakonu, onda su i mafijaši ljudi od zakona – gorko će Damir, pružajući papir kojeg je Dragan Bogatić, zamjenik općinske državne odvjetnice u Zadru, uputio USKOK-u 1. ožujka ove godine.
U dopisu Bogatić iznosi kronologiju obiteljske tragedije obitelji Žuvela prepričanu kroz bezbroj sudskih sporova i postupaka protiv države od kraja 50-ih do danas u cilju dokazivanja prava vlasništva, uz zaključak kako „provedenim kriminalističkim istraživanjem nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje o učinu prijavljenog djela zlouporabe položaja i ovlasti”. Drugim riječima, nitko od sudaca, sudskih službenika, državnih odvjetnika i policije, nije kriv što je Žuvelama oduzeta imovina, što je nekim čudom nestalo ime Damirove majke iz teretovnice u zemljišniku, i što nikada za svoju vrijednu imovinu nisu dobili novac ili neku drugu naknadu...
- Ne tražim ja ni kuće ni stanove, kaže šjor Damir. - Mi samo želimo da nam se prizna vlasništvo nad poslovnim prostorom u prizemlju zgrade. Tu je nekada bila Jugobanka, pa Dalmatinska banka, pa Privredna banka, pa Zagrebačka banka... Zadnjih desetak godina je bila trgovina zdrave hrane, a zadnjih nekoliko mjeseci je sve zatvoreno i na izlozima su bijeli papiri. Mislio sam, to je to, konačno će naš postupak završiti pa više nitko neće u njega ulaziti. Ali onda, neki dan, vidim, neko ga otključava, počinju u njemu radove... Znam ih, ali odakle njima ključ ako nisu u tome prostoru nikada bili, pita se Damir.
I mi se pitamo. Obilazimo susjedstvo, tražimo odgovore. Atraktivan je to poslovni prostor od preko 200 kvadrata, vrijedan tko zna koliko stotina tisuća eura, pa nije ni čudno da bi svatko tu rado nešto otvorio. Vlasnik prostora je već odavna, jedan kroz jedan, Zagrebačka banka, koja se odatle iselila i prostor daje u zakup. Tako smo i doznali da će u zakupu i dalje ostati, ali neće više biti trgovina zdrave hrane, nego neki drugi sadržaji, vrlo vjerojatno za potrebe turizma...
- Ma ne tražimo mi sve nekretnine, nego barem jedan poslovni prostor, da žena i ja, kao umirovljenici možemo pristojno živjeti - ispraća nas šjor Damir, ponosni otac, kako nam kaže, dvojice sinova, poznatog zadarskog ginekologa i političara Ivice Žuvele te Julija Žuvele, akademskog slikara koji živi u Splitu, Splićanima dobro poznatog kao svjetskog prvaka u piciginu.
- Mene više nije toliko briga. Ovaj će spor ostati njihova briga. Ako ga budu htjeli. Ipak im je to didovina...
