Ovo je najbolje sravniti sa zemljom, prvo je što vam padne na pamet kada uđete u Jazine.
One Jazine. The Jazine. Hram košarke. Kulturno dobro. Pretvoreno zadnjih godina u najveći štakornjak u gradu.
To da Jazine treba ispeglati, dovesti par bagera i pustiti ih da za pola dana uklone taj krš i lom s lica zemlje, nije nikakva nova ideja, zamisao ili namjera. Ta misao prirodno dođe svakom imalo razumnom čeljadetu koji zađe u taj prostor mitova i legendi zadarske košarke, nakon što prođe kroz taj kompleks zadarskog sportskog kompleksa.
Da, na tom je mjestu stvorena povijest slavne zadarske košarke. Sve što o košarci u Zadru znamo, na što smo bezgranično ponosi, za što smo ”spremni poginuti”, dogodilo se pod tim montažnim krovom podignutim iznad nekadašnjeg otvorenog igrališta na Đilu. Finala i derbiji, titule i prvenstva, Tornado i bakljade. Ta neponovljiva atmosfera Jazina. I plejada košarkaških besmrtnika - od Kreše Ćosića i Pina Giergie, preko Michaela Jordana i Dražena Petrovića, do Marka Banića i Roka Stipčevića – koji su u njoj davali najbolje od sebe, publiku bacali u ekstazu, a naciju u nesvijest... sve se to događalo pod naherenim svodom ovog neuglednog betonsko-čeličnog kubusa.
Treba li danas dvoranu otpraviti u povijest ili ovakvu kakva je valja spašavati i krpati, modernizirati, obnoviti, ubaciti u nju milijune ne kuna, nego eura, da bi ovjekovječili – što? Genius loci? Identitet grada? Kolektivnu memoriju? Neke osobne emotivne uspomene, ali i neke osobne političke taštine?
Ili da takva, ali konzervirana, ostane tu gdje jeste zadnjih 60 godina. I da se u njoj kao mjestu nadahnuća i sportske slave kakvu je Zadar doživio u prošlosti, odgajaju buduće generacije. Mogu li te trošne tribine, derutni prostori, krov koji prokišnjava, zidovi bez izolacije, dvorana bez klimatizacije, rupe na ulegnutom parketu, popucala stakla, jezive svlačionice i ostali prateći prostori, biti spomenik vječne košarkaške slave jednog kluba? Učionica za nove generacije? Naravno da ne mogu. Ali očito jesu.
”Život damo Jazine ne damo!!!” Vrišti grafit na ulazu u dvoranu. Ispisan na zidu ispod skele koja štiti da komad krova ili fasade ne padne i nekoga ubije. Sva pitanja s početka teksta tu postaju suvišna. Odmah na ulasku opomenuti ste: u ovom gradu ima netko tko je spreman dati svoj život za dvoranu u Jazinama. Oni će poginuti ako treba da ona ostane tamo gdje jeste. Ako se netko tome suprotstavi, neće dobro proći. Mogao bi stradati. Životno. Jer ako su oni spremni žrtvovati svoj život, onda i drugi trebaju biti spremni svoj staviti na kocku. Ako se s njima ne slažete.
Ako, primjerice, niste skloni političkim manipulacijama umotanima u emocionalne ucjene. Prije samo godinu i pol dana, u svibnju 2022., šokirani desetak godina starom idejom da bi dvoranu u Jazinama bilo najbolje ukloniti zbog razvojnih potreba grada (Vrata Zadra), s čime su se nota bene složili ugledni zadarski arhitekti, konzervatori od autoriteta i visoki političari, Gradsko je vijeće jednoglasno (sic!) usvojilo "Odluku o proglašenju kulturnog dobra od lokalnog značaja - dvorana Jazine". Točka je stavljena na Dnevni red Gradskog vijeća u žurnom postupku na inicijativu nezavisnih vijećnika Enija Meštrovića ne bi li, eto, preduhitrili bagere na okuci u Jazinama.
„Sukladno želji i potrebi mnogobrojnih građana, kao i našoj, a cilju sprječavanja daljnjih špekulacija o mogućnosti eventualnog rušenja dvorane Jazine, te kako bi dodatno ukazali na njenu enormnu povijesnu i emotivnu vrijednost, stavljamo ovaj Prijedlog Odluke o proglašenju dvorane Jazine kao kulturnog dobra od lokalnog značenja pred Gradsko vijeće”, zavapili su nezavisni u svom obrazloženju. „Dužni smo našoj djecu sačuvati dvoranu”, zasuzila je Adela Frank zvana Tornadela.
Koliko takvih ima u Zadru, teško je procijeniti. Sigurno više nego u Gradskom vijeću, ali manje nego na zadnjoj utakmici u Jazinama. Ti ”mnogobrojni građani”, ta masa Zadrana koja je stala na branik Jazina, okupila se u petak 22. travnja 2022. na parkiralištu ispred dvorane. Kada je, sjećate se, na tom veličanstvenom mirnom prosvjedu građanske inicijative #JAZINEZAUVIK #ZADARZADRANIMA, pred nepreglednu masu ”mnogobrojnih građana” stao Frane Brajković upitavši ih: „Da se Isus Krist spusti na zemlju i kaže Jazine treba rušiti, što biste mu vi rekli?”, a masa ”mnogobrojnih građana”, njih, prema službenim izvještajima, oko trideset, zajedno s novinarima, policijom i Vencijevom Ninom, gromoglasno odgovorila: „Ne možeeee!!”.
Možda je baš zato vijećnik Roko Tadin na spomenutoj antologijskoj sjednici u ime Akcije mladih, uz proglašenje dvorane kulturnim dobrom, predložio i dodatni amandman.
„Predlažemo da se zaštite i dodatne čestice koje obuhvaćaju staro Kazalište lutaka i onaj dio zgrade gdje se nalaze noćni klub, a kao razlog tome nabavili smo i konzervatorsko mišljenje. Konzervatori su u svom obrazloženju naveli kako je ta zgrada jedna od prvih s elementima modernog pristupa arhitekturi” poentirao je arhitekt Tadin.
Ako ne znate, to je ona zgrada starog Kazališta lutaka, jedna od prvih zgrada izgrađenih za vrijeme Mussolinijeve Italije, s tlocrtom u obliku fascia, po kojem je fašizam dobio ime. Ljubi se s dvoranom i već je godinama zatvorena jer je opasna za korištenje.
- To treba biti dom kulture, dom mladih i dom sporta. Rušenjem te zgrade bi dali mjesta za manipulacije u prostoru, objasnio je poznati zadarski urbanist Ante Rubeša.
Onda je Ante Babić u ime gradonačelnika Dukića kazao kako prihvaća prijedlog da se dvorana Jazine zaštiti, ali ne i amandmane. I tako smo dobili ovo što imamo: najveći kulturno dobro, ne samo u Zadru, nego u Hrvatskoj, za udomljavanje nezbrinutih pantagana.
Ušli smo bez ikakvih problema. Vrata ispod one zaštitne skele su širom otvorena. Na ulazu nema nikoga. Ni zvona, ni zaštitara, ni domaćina. A nije da nismo pokušali. Danima smo molili v.d. direktoricu Vanu Dundov da nam omogući obilazak dvorane, da dokumentiramo njeno stanje koje je kod trenera KK Zadra, Danijela Jusupa, izazvalo bijes i strah da bi se njegovi igrači, u takvim uvjetima, mogli ozbiljno ozlijediti. Kakva je to dvorana, kakav je to vlasnik, kakvi su to upravitelji, kakva je to organizacija, koji dozvoljavaju sportska natjecanja u dvorani za koju jako dobro znaju da može ugroziti zdravlje i živote natjecatelja? I publike. Suvišno pitanje.
Vana se na naše poruke i pozive nije javljala. Tek na pritisak iz Grada Zadra dobili smo zeleno svjetlo. „Možemo doći kad nas je volja”. I došli smo, oko podne, u po bijela dana. Kad u dvorani, ispred i oko nje, nema nikoga. A netko bi ipak trebao biti. Kad su vrata širom otvorena i kad može ući bilo tko. I u njoj raditi ili napraviti bilo što. Što ljudi na koncu i rade.
Na tribinama kod ulaza zatičemo jednog mladića. Tu nije zbog treninga, nego posla u susjednom lokalu, gdje konobari. Dvoranu koristi, izgleda, kao mjesto za presvlačenje.
Izlazimo na teren. Parket pucketa pod nogama. Negdje i doslovno puca. Obilazimo rupe, koševe, tribine. Razgledavamo zidove i stropove. Samo nas sveti Krešo iznad koša blago gleda. Što bi on na ovakve Jazine rekao? Bi li ih on obnavljao ili rušio? Ako ovako izgleda hram, kako izgledaju kaznionice? Gore ne može.
Odgovorni za sve ovo - i onda kad su tribine bile pune i danas kad su avetinjski prazne - dobro se znaju, a sve te njihove ekshibicije plaćaju građani Zadra. Desetljećima. Bez pogovora. Bez obzira idu li na utakmice ili ne idu. Imaju li godišnju pretplatu ili ih za KK Zadar uopće nije briga. Jesu li Jazine za njih košarkaška katedrala ili dotrajala sklepotina. Svi iz poreza jednako izdvajaju za Jazine. Formalno u vlasništvu Grada Zadra, prepuštene na korištenje KK Zadar. Svačije i ničije.
Zašto je stanje ovakvo? Zato što imamo ŠC Višnjik, kaže kolega. I zato što dvorana ima vlasnike i upravitelje kakve imamo. Koji u zadarske mitove i legende vjeruju s figom u džepu. Sjetimo se samo kako su spakirali Giergji. I kako se na kraju proveo Krešo. Tako je mudrije. Tako je oportuno. Tako se nećemo zamjeriti biračima, a otupit ćemo opozicijsku kritiku. I zadržati tribine pod kontrolom. A politika je kurva. To što će se na održavanja takve ludosti ulupati deseci milijuna, koga briga. Al‘ ti je čačino! Premala je to cijena da bi se riskirao gubitak vlasti. U Zadru se politički korektno to kaže: gubitak obraza.
Jesu li Jazine, ta hrpa građevinskog otpada, u osnovi priča o KK Zadar ili priča o Gradu Zadru? Ako na ovom mjestu jasno i glasno kažemo da ovakve Jazine treba srušiti i ostatke preseliti u reciklažno dvorište deponija na Diklu, jesmo li time zauzeli stav protiv KK Zadra? Jesmo li time opsovali svetinju? Počinili blasfemiju? Tražimo li mi to ”batine” ili batine, virtualne ili stvarne. Riskiramo li - medijski, društveni, politički - ostracizam. Ili je to legitimno pitanje u kontekstu promišljanja budućnosti Zadra koji bi na tom užasno važnom gradskom prostoru sutra mogao dobiti neku novu vrijednost od koristi za cijelu zajednicu. Možda i novu dvoranu, ako se baš na tome inzistira, ali koja bi stvarno bila prikladna za korištenje. Koja bi bila pod ključem, koja bi bila pod nadzorom nekog odgovornijeg i sposobnijeg upravitelja. O tome se, doduše ne javno, već ozbiljno raspravlja, a kandidati su Javna ustanova zadarski sport i ŠC Višnjik. Pod nadzorom, konačno, nekog odgovornijeg i sposobnijeg - zašto ne - vlasnika.
Nakon obilaska terena spuštamo se u substrukture. U podzemlje. U košarkaške katakombe. Ispod koša, tamo gdje su nekada, nakon što je teren natkriven, bile prve svlačionice. Na vratima je katanac, ali vrata su otvorena. Ulaz u košarkaški Had: prašinom zasićen zrak, oko nas scenografija iz horor filmova. Vlaga, mrak, prljavština, paučina, smrad... U jednoj prostoriji avetinjski prizor: na stolu poredane stoje metalne šalice za čaj s imenima i brojevima igrača. Na vješalici visi ispeglana košulja i ploča sa snopovima ključeva. Čajna kuhinja ili soba domara? Zamrznuta u vremenu. Čekaju dolazak igrača na poluvremenu, onih otprije trideset, četrdeset godina...
Nastavljamo kroz takozvani novi dio, aneks dvorane, izgrađen osamdesetih prema projektu Nikole Bašića. Koji je doživio takve degenerativne promjene u odnosu na izvorni projekt da ga se akademik praktički odrekao. Svlačionice za igrače su pod ključem, ali ne i one za suce. Ulazimo, snimamo... prizori okreću želudac, stanje ispod svake civilizacijske i higijenske razine.
Ulazimo u skladišne prostore. Nijedan nije pod ključem. Odbačeni trofeji i pakiranja wc papira, ručni alat, strojevi i košarkaške lopte. Izlazimo u hodnik. Pred nama se, pola sata od početka našeg obilaska, ukazuje jedna žena. Izgleda kao spremačica.
- Tko ste vi, pita nas drsko.
- Novinari.
- Šta ćete sad pisati u kakvom je stanju dvorana? Kao da ljudi to ne znaju? Samo crnite klub... - ispraća nas mrskim pogledom.
Zašto je pisati o stanju dvorane u Jazinama crnjenje kluba? Što s tim imaju Danijel Jusup, Luka Božić, Krševan Klarica ili Marko Ramljak? Jesu li oni odgovorni što uprava kluba nije sposobna, a vlasnik nije zainteresiran, da Jazine budu ono što bi neki htjeli da bude. A to nisu. I teško da će ikada biti.
Zašto je pokušaj svakog razgovora o budućnosti Ravnica – s Bašićevim projektom ili bez njega – postao zarobljenik iracionalnog odnosa prema u osnovi ružnoj, dotrajaloj i neupotrebljivoj dvorani. Zato što je to bila volja nekakve trenutne politike. U srži jadne, populističke, bez znanja, ideje, strasti i vizije. Zaronjene u prošlost, ustrašene od budućnosti. I Boston je srušio stari Boston Garden i izgradio novi, ali to su Ameri, instant nacija bez prošlosti i tradicije. Koja je, tako kažu, izmislila košarku. Jer, zna se, "Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku". A ”mi smo Zadrani” i ”Zadar je naš”. I ovdje ”tuđi čovik nikad neće znati što to veže dalmatinske ljude...”
Zaključana su i vrata teretane. Ona je redovito poplavljivala. Tragovi vlage još se vide na zidovima. Ništa bolje nije u drugim otvorenim prostorijama. Na kat, gdje je uprava, namjerno ne idemo. Oni ionako najbolje znaju što se događa u dvorani.
U ovakvim uvjetima Jazine su idealne za održavanje komemoracija. Kao mjesto posljednjih ispraćaja za političke barbare i košarkaške romantičare. Kao spomenik licemjeruju i našoj vjeri u košarkaško bolje (malo) sutra.
Na ulazu u dvoranu potrebno je staviti veliku ploču s upozorenjem. „Zabranjen ulaz - opasno po zdravlje”. To je najmanje što se može napraviti, u interesu sporta, zadarske košarke, Zadranki i Zadrana. ”Zadarske dice”. Naše budućnosti. Sve drugo je apsurdno. I potom hitno zatražiti građevinsku dozvolu. Za njeno uklanjanje.
Tako će Jazine konačno završiti tamo gdje već odavno i piripadaju: među vječnicima. Među urbanim mitovima i legendama. U kolektivnoj memoriji, u boljoj prošlosti. U vrijeme ponosa i slave zadarske košarke. U košarkaškom kraljevstvu nebeskome.
Ili raspišimo referendum.
