‘Moga djeda Luku ubili su rafalnom paljbom, imao je 66. Srce mi se kida kad se sjetim kako umire, praktički na pragu kuće‘

I prije nego što sam se rodio, znalo se kako ću se zvati. Kao što je moj tata Stipe dobio ime po svom djedu, držeći se starog običaja, meni je dao ime svog oca Luke. No, ime je, kažu mi, bilo manje važno za djedovu veliku privrženost prvom unuku. Nije to bilo klasično čuvanje unuka dok roditelji ne dođu s posla.

Dok sam bio mali, stalno se igrao sa mnom. Čim sam dovoljno odrastao da se mogu samostalno kretati, djed me vodio na sve poslove koje je obavljao, ili u neku od svojih akcija. Čišćenje snijega, slaganje sijena, vođenje blaga na ispašu, razni popravci, odlazak u nabavku materijala i niz drugih poslova oko kuće, za sve je to djed mene tretirao kao pomoćnika. Volio sam i kad smo se vozili u njegovom malom kombiju, pa išli do drugih rođaka.

Bio sam uzbuđen kad me vodio u lov na zečeve i jarebice, kad je dopustio da držim njegovu lovačku pušku dok su nas zajednički fotografirali. Uvijek je sa mnom pričao, objašnjavao, zezao se, učio me.

Svakim danom provedenim s njim sve sam više toga znao i razumijevao. I jedva sam čekao nove doživljaje. Bio je visok čovjek, markantan tip, uvijek uredne i zalizane kose. Djelovao je čvrst i samopouzdan, ono što bi se reklo, prava faca. Kao dijete to nisam mogao tako pojmiti. No, dojam sigurnosti koji je pružao kad je bio u blizini, ugodu koja je navirala u zajedničkom druženju, stalno motrenje i znatiželja što radi, to su osjećaji koji su ukazivali na njegovu posebnost.

Mama je voljela da imam dužu kosu, pa sam se i ja navikao. No, kada je djed procijenio da je preduga, ne bi ni pitao mamu, a još manje mene, sam bi uzeo škare i skratio mi kosu. Bilo je nekad plača, ne samo mojeg, već i maminog, ali pomoći nije bilo. Kad djed nešto odluči, to je amen….

Bio sam dijete bez straha, vrlo aktivan, veseo i razigran. No, uvijek su mi naglašavali da sam znao koje su granice koje ne smijem prijeći… Uvjeren sam da su te crte ponašanja, koje su s vremenom prerasle u karakterne osobine, potaknute toplinom obiteljskog ozračja, ali i jasnim odnosima u kojima sam odrastao.

Sjećam se dana kada se to strašno zlo dogodilo tek po uznemirenosti svog oca. Djed se nije vratio kući i otišli su ga tražiti. Nisam bio ni svjestan što se događa kada su djeda dovezli u našu donju kuću u Modrićima. Samo sam osjećao da je nešto jako tužno. Tata me zagrlio i odveo do lijesa. Rekao mi je: "Sine, poljubi didu!". Nisam još mogao pojmiti da je to moj posljednji susret s njim. Odveli su me iz prostorije. Moji su htjeli da me što više odmaknu od te nesretne situacije.

Pogreb je bio u Obrovcu, došlo je puno ljudi. Djed Luka bio je jako cijenjen, mangup u pozitivnom smislu te riječi, šarmer. Moj tata ga je obožavao i mogu misliti koliko mu je teško bilo kad ga je izgubio.

Godinama kasnije prepričavao mi je osjećaj užasa kad je pronašao beživotno djedovo tijelo obliveno krvlju. Bilo je to na livadi ispod ceste, petstotinjak metara od kuće, kamo je djed odveo koze na ispašu. Bio je prosinac 1991. godine, rat se već bio rasplamsao.

Djed nije bio tip čovjeka koji bi se ičega bojao, ali kao da nije bio svjestan težine situacije. Baka Jela je pričala da je toga dana na cesti vidjela neka vojna vozila. Sklonila se u kuću i zaključala se. Moj otac, kao da je nešto slutio, požurio je ujutro provjeriti je li sve u redu s njima. Kad je saznao da su se koze pojavile pred kućom, a da djeda nema, bilo je jasno da se dogodilo nešto ružno.

Moga djeda Luku ubili su rafalnom paljbom iz blizine. Imao je šezdeset šest godina. Srce mi se kida kad god pomislim kako umire, praktički na pragu kuće. Kakvi su to ljudi koji mogu bezobzirno oduzeti život starijem i nedužnom čovjeku…

Od tada sam rijetko pričao o mom djedu, pogotovo javno. Život nam se okrenuo naglavačke, uslijedili su brojni događaji i traume koje su nam zaokupljale misli. Otac je otišao u rat. Kad god smo kasnije bili zajedno, nastojao je meni i sestri pružiti osjećaj sigurnosti i vjere da će sve biti u redu. Unatoč tragediji i patnji za ocem, koji mu je strašno falio, nikad nisam osjetio mržnju u njegovu glasu. Nikad nije dao ni naslutiti neku osvetničku pomisao. Razmišljajući o svemu tome u svojim zrelijim godinama, kada sam pojmio sve što se onda u ratu događalo, shvatio sam koliko je moj otac bio dostojanstven u svojoj boli. To je još jedan važan pokazatelj njegove dobrodušnosti, ali i odgovornosti prema svojoj djeci. Govorio nam je da nije važno odakle si, čiji si, što imaš ili nemaš, nego samo jesi li ili nisi čovjek. Sve što se dogodilo bila je katastrofa.

Bez obzira što sam bio dijete i što smo kratko vrijeme proveli zajedno, djed Luka imao je veliki utjecaj na mene. Sjetim ga se vrlo često, iako o njemu rijetko pričam. Možda je ovo prvi puta da o njemu više govorim. Jako mi nedostaje i bio bih neizmjerno sretan da smo mogli zajedno podijeliti sreću zbog mojih nogometnih uspjeha. Siguran sam da bi bio ponosan, a posebno na moju obitelj.

Uvijek je govorio da je obitelj najvažnija i te je vrijednosti usadio svima nama, zato smo iznimno čvrsto povezani. Svaki put kad se vratim u rodni kraj, obiđem mjesta na kojima smo zajedno boravili.

Ožive sjećanja, razbuktaju se emocije. Odvedem i djecu, koja žive sasvim drugačijim načinom života, da barem malo osjete okruženje i vrijeme u kojima sam odrastao. Gornja kuća napuštena je ruševina, zarasla u korov. Tabla s natpisom "Pazi mine" jezivi je podsjetnik na tragične događaje koji su se zbivali u okruženju. Kuća je državno vlasništvo. Da sam mogao, nešto bih bio učinio za nju. Zbog djeda, zbog bake, zbog svih nas koje ona podsjeća na važan dio naših života.

Tata je djedi Luki postavio spomenik na mjestu gdje ga je 18. prosinca 1991. godine pronašao mrtvog.

Ali kad god stanem ispred spomenika, mene on podsjeti na djedovu živost i zajedničke dogodovštine. I da, kladio bih se da bi mu prva stvar koju bi učinio nakon čestitki na ostvarenim uspjesima bila ta da bi uzeo škare i rekao: "Luka, jako sam ponosan na tebe, ali moraš se ošišati da izgledaš pristojno."

Nakon djedove smrti otac je bio dovoljno pribran da shvati kako je krajnji trenutak da odmah napustimo dom i sklonimo se na sigurnije mjesto. Bio sam premlad da razumijem sve što se oko nas događalo, a i roditelji su se jako trudili da nam olakšaju život u izbjeglištvu.

No odmah sam osjetio veliku razliku u odnosu na dotadašnje bezbrižne godine u Zatonu Obrovačkom.