"U povijesnom smislu ovo je prije svega poraz zapada i dokaz kako se briljantne vojne pobjede zapada pretvaraju u politički debakl", kaže Mirko Bilandžić, redoviti profesor na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, doktor politologije i stručnjak za međunarodnu sigurnost, na početku razgovora za Spektar o vojnom povlačenju Sjedinjenih Američkih Država iz Afganistana, koje za njega, nakon dvadeset godina prisutnosti, predstavlja prekretnicu u međunarodnim odnosima, ali i početak kraja uloge Amerike kao "svjetskog policajca" u održavanju globalnog mira.
Je li odlaskom SAD-a iz Afganistana svijet postao sigurnije mjesto?
– Zasigurno nije, ali dopustite mi da najprije kažem nekoliko stvari bitnih za razumijevanje konteksta. Afganistan je jedno od kriznih žarišta svijeta posljednjih pola stoljeća. Afganistan je bio jedna od prekretnica hladnog rata koja ima značajke za suvremeni svijet. Naime, u Afganistanu je islamizam materijaliziran kao globalizirana ideologija. Tamo je, u hladnoratovskom kontekstu, uspostavljen poseban odnos između SAD-a i mudžahedina u borbi protiv Sovjeta. Islamisti su to iskoristili kao dokaz efikasne strategije da su u stanju pobijediti bezbožne nevjernike. U Afganistanu, uz pomoć SAD-a i prije svega Pakistana, nastaje Al-Qa'ida. Nakon sukoba sa SSSR-om u Afganistanu imamo građanski rat, poslije toga vladavinu talibana, te američku intervenciju koja traje dvadeset godina. Imamo, dakle, kontinuitet destabilizacije međunarodne sigurnosti, što je u transformaciji od hladnoratovske prema posthladnoratovskoj definitivno gurnuo islamizam u orbitu subjekata međunarodnih poredaka, ali kao nedržavni akter. Dvadeset godina imamo situaciju kao dokaz da je zapadna vojna nadmoć u stanju ostvariti briljantnu vojnu pobjedu, ali očito postoje ozbiljni deficiti u zapadnim modelima izgradnje postkonfliktnih društava. Sve primijenjene strategije pokazale su se kao neefikasne.
Kontinuitet nasilja
Zašto zapadna alijansa u dva desetljeća nije uspjela uspostaviti održivi politički i društveni sustav u Afganistanu? Odlaskom Amerikanaca on se raspao preko noći!
– Očito su svi zapadni modeli primijenjeni u Afganistanu bili neefikasni, a 21. stoljeće to je definitivno pokazalo na svim područjima koja spadaju u različiti kulturološki i politički krug, od Iraka, Sirije i Libije do Afganistana. Tamo su drukčije političke i društvene kulture, na koje nisu primjenjivi zapadni društveni modeli; samo je nasilje, odnosno građanski rat, kontinuitet. To su države koje zapravo nisu države, nemaju centralnu vlast i unutarnji legitimitet, a kao društva su fragmentirana. Slično kao u Iraku. Kad je prestala diktatura, Irak se raspao jer nikad nije ni bio država, jer je bio umjetna država, kao i Afganistan. Ali postoji jedan povijesni kontinuitet, a taj je da ni Perzijanci, ni Mongoli, ni Britanci u 19. stoljeću, ni Sovjeti u 20., pa ni Amerikanci u 21. stoljeću, nisu uspjeli skršiti Afganistan. Te lekcije nitko nije naučio, pa ni Amerikanci.
Što su u tih dvadeset godina mogli naučiti Amerikanci, a što talibani?
– Jedino što će se vjerojatno pokazati da je imalo smisla u ovih dvadeset godina jest utjecaj na talibane. Oni se nisu promijenili u pogledu svoje ultrakonzervativne ideologije, ultrakonzervativnog prakticiranja jedne ekstremne interpretacije šerijata, odnosno islamizma (političkog islama). Naime, u analizama rizika uvijek se procjenjuje kako će se drugi akter ponašati, ali to su Amerikanci, i ne samo Amerikanci, očito zanemarili. Da bi mogli ponovno biti na vlasti, talibani moraju pokazati da su "naučili lekcije". A lekcija je da bi se, ako budu totalitarni, opet mogli suočiti s rušenjem jer je zapad vojno nadmoćan. Pitanje je što oni žele, a meni se čini da žele vlast. Ako žele vlast, oni će morati prije svega tražiti legitimitet unutar Afganistana. I sada imaju visok stupanj legitimiteta unutar zemlje, ali on nije apsolutan da bi bili vlast. Drugo, morat će tražiti legitimitet, odnosno određenu integraciju u međunarodni poredak. To je, po mojemu mišljenju, jedini smisleni utjecaj na talibane u ovih 20 godina.
Smisao američkog odlaska u Afganistan bio je rušenje talibana i eliminacija terorizma, iako je jedini smisao zapravo bio Bin Laden i Al-Qa'ida, ali kako su oni bili pod okriljem talibana, da bi dobili Bin Ladena, morali su rušiti talibane. Nakon toga je krenuo pokušaj izgradnje Afganistana, međutim, to se nije dogodilo i Amerikanci sada definitivno odlaze, kao završni čin "predstave" od briljantne vojne pobjede do političkog poraza. Oni koji su rušili vratili su se na vlast u jednom kaotičnom društvu bez političkih i državnih struktura.
Sad mogu odgovoriti na vaše prvo pitanje: naravno da je svijet nesigurniji. Ne samo da je nesigurniji, on je neizvjesniji, jer smo se vratili na početak, tamo gdje smo bili.
Napadi terorista samoubojica na kabulskom aerodromu pokazuju da se terorizam na velika vrata vraća u Afganistan...
– Nažalost, da...
Četiri bitne frakcije
Kako danas izgleda to afganistansko, fragmentarno društvo?
– To je društvo u kojem imamo četiri bitne frakcije: političke, etničke, socijalne i religijske. Gdje imamo utjecaj brojnih vanjskih faktora, ali zato nema homogenosti i legitimiteta države. Ako uzmete Hazare, koji su šijiti, i čine oko 20 posto stanovništva, njihov zaštitnik je Iran, a ne Kabul. Ako uzmete Paštune, koji su dominantni, oko 50 posto populacije, njihov zaštitnik je Pakistan, a teritorijalno su podijeljeni između Pakistana i Afganistana. Iz Paštuna su svi nastali, i talibani, i dijelovi Al-Qa'ide, i mudžahedini koji su išli u rat sa SSSR-om. Imate, nadalje, Uzbeke, Turkmene, Ujgure... puno tih etničko-religijskih frakcija i sekti, koje su ujedno socijalne i političke frakcije. Na primjer, u afganistanskoj vojsci dominiraju Paštuni, možete zamisliti kako sad svi drugi doživljavaju tu vojsku.
Analitičari ističu da je visoka korupcija jedan od glavnih razloga vojne nesposobnosti i brzog raspada afganistanske vlasti?
– U to nema nikakve sumnje. Sjeverni savez, od kojeg je bila formirana vlast u Afganistanu, činili su bivši mudžahedini. Oni su uz pomoć zapada postali vlast, a bili su saveznici zapada još prije sukoba sa SSSR-om, ali nikada nisu postali stvarna, centralna vlast u cijeloj zemlji. Bili su u Kabulu, ali ne i Kandaharu, a geografska granica je postala geopolitička. Takva vlast je bila višestruko nesposobna, Afganistan nije imao izgrađene državne strukture, i u takvim okolnostima događaju se pobune. Takva su društva doslovno kaotična. Represijom izvana ne možete izgraditi društvo. Društva su miroljubiva, u njima možete uvesti neke mehanizme, ali oni se moraju primijeniti, a to se u Afganistanu nije dogodilo.
Što se u Afganistanu dogodilo?
– Amerikanci su u jednom trenutku shvatili, a to su formalizirali prije dvije godine, da ne mogu skršiti talibane. Imate dakle situaciju, presedan u međunarodnoj politici, da države koje s teroristima ne pregovaraju, s njima sjedaju za zajednički stol. Talibani su, naime, sve: i društveni pokret, i paravojna formacija, bili su vlast, ali oni su nadasve, u svakom pogledu, entitet koji prakticira terorizam. Oni su teroristička organizacija. Prema znanstvenim statistikama, talibani su u 21. stoljeću izveli najveći broj terorističkih akata, oko 7500. Više od Islamske države i Al-Qa'ide zajedno. Talibani su najveći teroristi na svijetu. I sad imate situaciju da Amerikanci uvode novi oblik ponašanja, a to su pregovori s nedržavnim akterima. Iz tog sporazuma je isključena afganistanska država. To znači da Amerikanci shvaćaju, a puno prije njih su to shvatili Rusija i Kina, koji su iz drugih razloga počeli pregovarati s talibanima, da moraju otići jer talibane ne mogu poraziti.
Afganistanska poslovica kaže: "Vi imate satove, a mi imamo vrijeme"...
– U svim kaotičnim društvima islamisti imaju jednu strategiju koja se naziva "upravljanje divljaštvom". Imate, znači, kaotična društva, disfunkcionalne i raspadnute države, a svi ostali, koji nemaju dodir s time, žive u podzemlju. Tko je u takvim uvjetima najbolje organiziran? Onaj tko je u podzemlju. I kad se pojavi prilika, oni dolaze na scenu. Afganistanu se, dakle, dogodilo ono što se dogodilo Islamskoj državi. Gdje god je došla, Islamska država nije ratovala, a ljudi su se predavali zato jer imaju legitimitet, imaju podršku. Nisu svi za talibane, ali talibani u Afganistanu imaju bitnu podršku. Ako Amerikanci odlaze, koja je to poruka lokalnom stanovništvu i vladi? Talibani nisu osvojili vlast, oni su ušetali u Kabul, ali nemaju vlast u cijeloj zemlji.
Sad se opet vraćam na vaše prethodno pitanje: naravno da je svijet nesigurniji. Strateški ciljevi zapada u 21. stoljeću nisu ostvareni, osim eliminacije Bin Ladena. Ali ne i Al-Qa'ide, talibani se vraćaju na scenu kao vlast, a Afganistan nije izgrađen. Ne zaboravite, suvremeni islamistički terorizam je nastao u Afganistanu.
Postoji li neki pozadinski, dublji razlog američkog odlaska?
– Po svemu što ispada, Amerikanci imaju neke deklaratorne strateške ciljeve u Afganistanu, ali meni se čini da je to bilo revidirano još kod Obame. Pitanje je što je bio njihov stvarni cilj. Otišli su kad su shvatili da talibane ne mogu skršiti i da američki vojnici neće više ratovati, jer nije lako kod kuće opravdati pogibiju svojih vojnika. Amerika očito redefinira svoje pristupe, o čemu govori Biden, a to je inače ključno pitanje američke vanjske politike: trebaju li ići prema izolacionizmu ili trebaju biti, kao u hladnoratovskom i posthladnoratovskom razdoblju, oni koji će intervenirati. Ovdje je razlog povlačenja svijest da ne mogu ostvariti strateški cilj i Afganistan pretvoriti u jednu normalnu državu po američkim, zapadnim standardima.
'Pax Americana'
Nije li to kraj uloge Amerike kao svjetskog policajca i koncepta "Pax Americana", koji je bio na sceni od završetka Drugog svjetskog rata?
– Izvjesno je da imamo početak kraja američke uloge jedine svjetske supersile sa sva četiri atributa moći: ideološka, politička, vojna i ekonomska. Amerikanci definitivno gube tu ulogu koju su imali nekada, pri čemu su načeti svi atributi osim vojne američke moći.
Slijedi li nova regionalna kriza u trokutu Pakistan, Kina, Rusija? Amerika, ekonomski ugrožena od Kine, kao da je prebacila lopticu, i otvara krizu koja bi mogla ozbiljno iscrpljivati njihove konkurente. Kad su intervenirali prije dvadeset godina, ipak je bila drukčija podjela svjetske moći, ali i utjecaja Kine i Rusije u odnosu na Afganistan?
– Na djelu je kontinuitet krize, samo što su se promijenile okolnosti. Promijenio se status ili moć aktera, i to je posljedica američke prisutnosti u Afganistanu posljednjih dvadeset godina. To znači da je pitanje Afganistana puno šire od Afganistana. Ono je, sigurno, pitanje regionalne sigurnosti, a posljedično naravno i međunarodne sigurnosti. Što u tom smislu znači Afganistan, napisao je Brzezinski još 1998. godine u svojoj knjizi "Velika šahovska ploča". Područje Afganistana ima geopolitičke, geoekonomske, geostrateške i geosocijalne dimenzije. Mišljenja sam da postoji sedam država koje tu imaju presudnu ulogu i utjecaje koji će sigurno odrediti buduću sudbinu Afganistana, a time i tog područja. Prvo su tu, nepobitno, Rusija i Amerika. Onda imamo višestruku ulogu Kine, islamističku, zbog islamističke grupacije u Kini, i ekonomsku. Nakon te tri megadržave, imamo regionalne igrače, jedan je Pakistan, a drugi Indija, te dva aktera koja imaju utjecaj, i čiji se utjecaj traži u različitim aspektima, a to su Saudijska Arabija, koja je izvoznik vahabizma kao ekstremne interpretacije šerijata, te Turska, čiju zaštitu traže talibani. Prvi put imamo talibane koji priznaju Pakistan te Saudijsku Arabiju i Ujedinjenje Arapske Emirate koji im otvoreno pomažu.
Možete li pojasniti ulogu tih zemalja u Afganistanu?
– Pakistan je stvorio mudžahedine i talibane. Talibani su etnički Paštuni, a paštunsko područje je podijeljeno dominantno između Pakistana i Afrganistana. Više ih je u Pakistanu nego Afganistanu, gdje čine oko 50 posto stanovništva. I oni su dominantni u Afganistanu u svakom pogledu. To znači da Pakistanu Paštuni služe za sigurnost Pakistana jer islamisti kroz povijest i danas dovode u pitanje Pakistan. Drugo, posredstvom Paštuna kontrolira se Afganistan. Logično je da Pakistan želi sigurno područje oko svojih granica. Nadalje, imamo Indiju, u odnosu na globalne igrače te u odnosu na islamizam zbog Kašmira, zbog kojeg su Indija i Pakistan u ratu. Problem je što su obje zemlje nuklearne sile. To će nepobitno odrediti geopolitičko preslagivanje karata i buduću ulogu Afganistana u regionalnom kontekstu.
Da bi stvar bila još kompleksnija, Al-Qa'ida i Islamska država nastale su u Afganistanu, a talibani su, ponavljam, entitet koji je u 21. stoljeću izvršio najveći broj terorističkih udara. Sadašnja Islamska država provincije Korasan (ISIL-K) nastala je 2015. od frakcija talibana koji su smatrali da talibani nisu dovoljno radikalni. Nju čine afganistanski talibani, pakistanski talibani i uzbekistanski islamisti. Naravno da je upravo to područje i okruženje u određenoj napetosti.
Rusija je sve to na vrijeme shvatila, nema utjecaja u Afganistanu, osim sigurnosti Afganistana, i to Putin govori cijelo vrijeme. Rusiji u tim graničnim područjima – Uzbekistan, Turkmenistan... – prijeti jaka komponenta islamizma, i sve te etničke grupacije prisutne su u Afganistanu. To je problem Rusije koja ima presudnu sigurnosnu dimenziju, naravno i geostratešku, a da je globalni igrač, definitivno je pokazala povratkom na scenu nakon dugog rata protiv terora i poraza Amerike u Siriji.
Spomenuli ste Iran, koji štiti Hazare kao šijite. Može li on postati novi igrač u Afganistanu?
– Uz sedam "glavnih" država, postoji i osmi igrač, Iran, kojeg talibani ne mogu smisliti. Ne samo zbog sunitsko-šijitskog odnosa, nego i inače. Tu se otvara geopolitička opcija da Iran posredstvom zaštite Hazara ili Hazira počne širiti svoj utjecaj na istok. Iran sigurno u ovom trenutku nema presudnu geopolitičku ulogu kao ovih sedam subjekata, ali sigurno nije bez svoje šanse. Jer oni su svi tamo, i etnički, i religijski, i plemenski, različiti. A ima i sekularnih, koji su iskusili malo svijeta, kao i u drugim sekularnim muslimanskim državama.
Može li se dogoditi eskalacija na relaciji Afganistan – Rusija ili Afganistan – Kina?
– Ne vjerujem da je takav vid sukoba moguć jer Afganistan kao država ne postoji. A je li moguć asimetričan sukob, mislim da se on već događa. Prvo, unutar Afganistana slijedi sektaško nasilje s različitim etničkim, religijskim i ideološkim razlozima. Kako između različitih frakcija, tako i u odnosu talibana prema njima. Ono što slijedi je teror, to nema nikakve dileme.
Talibanski vođe govore da će ustrojiti državu i da će žene i djeca imati svoja prava?
– Hoće, ali po njihovoj interpretaciji šerijatskog prava. Imali su oni devet milijuna ljudi koji su živjeli pod Islamskom državom, koji su na to pristali, ali što će biti s onima koji ne pristanu. Oni postaju mete, to je problem mete. Treće što slijedi je unutarislamistički sukob.
Trajni problem
Što to znači?
– Problem talibanima danas, a ostat će i u budućnosti, jesu Al-Qa'ida i Islamska država. Zašto? Oni svi pripadaju korpusu političkog islama, a smisao političkog islama je stvoriti islamističku državu. Islamistička država kaže da je politika, država, društvo i religija jedno te isto, odnosno regulacija i organizacija državnog, društvenog i političkog života po načelima šerijatskog prava. A interpretacije šerijatskog prava su uvijek različite. Po tome su oni svi islamisti, no islamistička država se ostvaruje na tri načina. Prvi je, i on je dominantan, kroz socijalno-karitativno djelovanje. To vam je formula uspjeha Hamasa i Hezbollaha. Oni su država u državi koja ima socijalnu funkciju i brine se o ljudima. Drugi tip ostvarenja islamističke države je kroz legitimne i legalne političke procese. To je ono što se događa u Tunisu, gdje su nakon rušenja Ben Alija islamisti došli na vlast i poslije predali vlast. Iako je to sporno, jer islamizam je fundamentalistički, a fundamentalizam kaže da nema ničega osim islamizma. I to je predmet prijepora, oni ulaze u poredak da bi ga promijenili. Takvu situaciju imali ste u Egiptu. Treći, u postocima najmanji dio, koji je najuvjerljiviji, nasilni je dio islamizma. Krivo se prevodi kao džihad, a u biti je terorizam, širenje i obrana vjere, odnosno političke ideologije. Svi su naizgled identični, kao da nema razlike, ali oni se u svemu razlikuju.
Koje su najbitnije razlike?
– Razlikuju se u dva bitna dijela. Prvo, u odnosu na tri bitna elementa za ostvarenje islamizma, koji element koristiti i koliko radikalno. Drugo, vlasnici islamističke povelje su Egipćani i izvorno islamizam je nacionalno pitanje. Dolaskom Bin Ladena islamizam je postao globalno pitanje. Ako je nacionalno pitanje, islamizam znači borbu protiv muslimanskih sekularnih režima, bližeg neprijatelja. Ako je globalno pitanje, to znači borba protiv daljeg neprijatelja, a to su zapad, SAD i "veliki sotona" – Izrael. Oni su uvjereni da će se svi nacionalni režimi raspasti ako destabiliziraju daljeg neprijatelja, jer svi nacionalni režimi ovise o pomoći daljeg neprijatelja, odnosno Amerike. Ili bilo koga drugoga, Rusije, Kine, svejedno je. Oni se po tome razlikuju.
Talibani ne provode terorizam nigdje izvan svog područja, Al-Qa'ida ga provodi diljem svijeta, a Islamska država, prema neospornim dokazima, dosad je izvršila terorističke udare u 18 država. Po tome su globalna teroristička mreža. Islamska država nije samo na području Iraka i Sirije, ona je bilo gdje. Talibani su na jednom mjestu, a Islamska država i Al-Qa'ida su svugdje, jer uključuju i pojedince bez organizacije, dovoljno je da iskažu privrženost ideologiji. Zato su i došli u Irak i Siriju kad ih je pozvao Al Bagdadi. Po tom nacionalnom ili globalnom pitanju se razlikuju, i tu se ozbiljno sukobljavaju. Koliko je to ozbiljno, govori činjenica da je Al-Qa'ida prvi put u povijesti otkazala akciju, odnosno suradnju Al Bagdadiju, iako je bila položena zakletva, što je za njih najuvjerljiviji kulturološki čin.
Treće po čemu se razlikuju jest pitanje treba li u borbi za političku prevlast proglasiti kalifat ili emirat. Kalifat je kompletna zajednica, a emirat je samo politička struktura na jednom području. Za Islamsku državu kažu da je najsposobnija, a za Al-Qa'idu da je nesposobna jer nije ostvarila cilj, nije proglasila kalifat. Al Bagdadi je to napravio prvi put nakon 1924. godine i raspada Osmanskog Carstva, što je njihov ideal. Bin Laden se nikad nije proglasio kalifom, samo emirom, vladarom ili vojnim zapovjednikom. To su učinili i talibani, oni su proglasili Islamistički emirat Afganistan, na čelu je emir, a ne kalif.
I sad je to unutarislamistički sukob. Kako to nisu strukture sposobne rješavati sukobe kao vlast, oni rade ono što najbolje znaju, a to je terorizam. Neizbježno će, dakle, slijediti unutarislamistički sukob. Njega na mikrorazini neće spriječiti ni zajednički nazivnik, odnosno zajednički neprijatelj u obliku SAD-a i njegovih saveznika. Kad imate sektaško nasilje i terorizam, onda je to neizbježno prelijevajuće, a ako je prelijevajuće, pitanje je dokle će to doći.
Među tim zapadnim neprijateljima su EU i Hrvatska. Koliko smo izloženi terorističkoj osveti? Što to znači za našu sigurnost?
– To znači veća razina rizika. Ako se govori o terorizmu, Hrvatska sigurno nije primarna meta, ali opća razina opće opasnosti u odnosu na terorizam sigurno raste. Primarne mete su im još uvijek dominantne države, SAD i Izrael, jer nisu još redefinirali svoje strategije, ali nema dileme da su njihova meta i saveznici. NATO je bio u Afganistanu, mi smo bili dio te misije, a NATO je pomagao gubitničku stranu. Logično je da su svi ostali meta.
Slijedi li iz Afganistana nova izbjeglička kriza?
– Ako talibani budu prakticirali državni terorizam, to će sigurno dovesti do velikog vala izbjeglica, ne migranata. Hoće li ti izbjeglice ostati lokalno pitanje, kao u Siriji, jer sedam milijuna ljudi je još uvijek u Turskoj, bez obzira koliko ih je došlo u Europu, ili će se proširiti globalno, ovog trenutka nemoguće je procijeniti.
Preskočili ste mogućnost konflikta s Kinom, koja je odmah nakon odlaska Amerikanaca ugrabila priliku za ekonomsku suradnju s talibanima, zbog prirodnih i rudnih bogatstava Afganistana, prije svega litija. Može li tu doći do zaoštravanja odnosa?
– Ne vjerujem u mogućnost bilo kojeg sukoba između talibana i nekog državnog entiteta. Može se dogoditi prelijevajući sukob, asimetrični. Kina, naime, ima problem s islamistima koji imaju veze s Afganistanom, a interes Kine je i ekonomska ekspanzija. Ako se dogodi stvarna transformacija talibana, ako su naučili lekciju u dvadeset godina, ići će na neki oblik kooperacije i interakcije u međunarodni poredak, ili će riskirati ponovno rušenje. Mislim da će oni ići na prvu opciju, ostanak na vlasti, pa je logično da će tražiti određene tipove suradnje. Kandidati za tu suradnju sigurno su države s tog područja, Rusija i Kina, ali tu onda ulaze i drugi igrači.
Vojna moć
Tko financijski stoji iza talibana? Koje ih države podupiru i koliku ulogu u njihovu financiranju ima proizvodnja opijuma, odnosno heroina?
– Nema nikakve dvojbe da se financiraju na različite načine. Sada im je servirana nevjerojatna vojna moć, koja im je ostala nakon povlačenja Amerikanaca. Drugo, dugo se bave švercom opijuma, odnosno heroina, ali imaju i podršku niza država, ne samo financijsku, nego i svaku drugu. Talibane su prvi put priznale dvije države koje su ih financirale, Ujedinjeni Arapski Emirati i Saudijska Arabija. Talibani imaju podršku ekstremnijih sunitskih država, ali i drugih muslimanskih zemalja. Talibani i mudžahedini imali su krajem osamdesetih podršku Amerike, a ta tajna operacija je koštala oko pet milijardi dolara. Neki oblik ekonomskih aktivnosti postoji u Afganistanu, neće oni sve to destruirati jer društveni i ekonomski život ima svoje zahtjeve, ali je razina siromaštva, nažalost, vrlo visoka. Američka investicija na tom području bila je oko stotinu milijardi dolara, a to nije beznačajan iznos.
Kako će povlačenje Amerikanaca utjecati na globalnu ekonomiju? Može li nova destabilizacija regije utjecati na zatvaranje, odnosno regionalizaciju nacionalnih ekonomija, koje proizvodnju sve više vraćaju u svoje dvorište?
– Može imati utjecaj, ali ne bih tome pridavao veće značenje, osim jednog općeg trenda, koji nema toliko veze s Afganistanom koliko s procesima vezanima uz pandemiju, da su sve ekonomije postale nacionalističke. Svaka država u krizi sve se više brine o sebi u ekonomskom smislu, što je logično, pa imate nacionalističku ekonomiju. I to se može dogoditi u određenoj mjeri, ako se dogode određeni poremećaji u trgovinskim i ekonomskim odnosima, ali potrebna je baš eskalacija sukoba da se prekinu distribucijski i trgovinski kanali. Taj trend nacionalističke ekonomije je već dugo na sceni, od financijske i ekonomske krize 2008., a okidač sigurno nije afganistanski sukob, niti je za to presudan.
Što sad čeka Afganistan? Kako će izgledati uspostava vlasti?
– Što se tiče perspektive, definitivno smo shvatili da zapadni modeli upravljanja krizama i postkonfliktna izgradnja društva očito ne funkcioniraju. Gubitnici koji su gotovo nestali sa scene sada ponovno postaju vlast, ali imaju dvije opcije: da zaista postanu vlast, da dobiju legitimitet i izrade državne strukture u jednom prihvatljivom režimu. Hoće li dobiti dimenziju međunarodnog političkog i pravnog priznanja je neizvjesno i ovisit će isključivo o njima. Kao treća opcija stoji im sektaški rat unutar samog Afganistana; hoće li ga otvoriti, prije svega ovisi o talibanima. Oni su kao etnički Paštuni jako homogeni i imaju svoj kodeks ponašanja koji ima nekoliko točaka, a dvije su bitne u ovom kontekstu. Jedna je pravednost, u njihovoj interpretaciji, a druga je osvetništvo. E sad, koje su njihove moguće mete osvetništva, izvjesno je. Među ostalim, to je razlog za ozbiljnu skepsu tko su talibani danas. Nema više zapadnih izbornih modela, civilnog društva i medija, zapadne demokracije. Dakle, integracija ili sektaško nasilje, a to znači nastavak građanskog rata i nepredvidljivost koja će, nema nikakve dileme, imati ozbiljan prelijevajući efekt.
Više nitko ne može biti siguran da neće postati meta njihova terorizma?
– Gledajte, kako afganistanski predsjednik koji je pobjegao može biti miran? Humano je uzeti izbjeglice, ali izbjeglice koji su bili suradnici zapada morate čuvati. Oni su izdajice za talibane, oni su izdali islamističku stvar, proglasit će ih nevjernicima, a to je najveća kazna koja vam se može dogoditi. Vi ste tada meta.
