"Živjela sam najbolje dane svoga života. Iza mene je bila Tanja koja ne želi živjeti, koja se destruktivno dovela do ruba života i tek onda shvatila njegovu vrijednost i ljepotu. U četrdesetim godinama osmjehnula mi se sreća, dobila sam ne jedno, nego troje djece, i supruga. Sve smo posložili i počeli ostvarivati planove za budućnost. Pomislila sam da je rapsodija života tek počela. Ali umjesto rapsodije, umjesto životne ekstaze, dolazi bol, dolazi krah... Ne znaš koliko si jak dok te život ne dovede u situaciju da pokažeš jesi li ili nisi. Mislim da ja jesam..."
Tanja Budimir Gulan je odvjetnica. Zadarska javnost poznaje ju kao vrsnu pravnicu koja više od dvadeset godina zastupa klijente u najtežim kaznenim postupcima. Tanja je i majka troje nevjerojatne djece koja su prije četiri mjeseca izgubila oca. Tanjin suprug Marin Gulan otišao je prerano, u 46. godini izgubio je tešku bitku s karcinomom, samo jedanaest mjeseci nakon što je Tanja ostala bez oca, kojeg je također pokosio rak. Tako je na početku najboljih godina svojeg života ostala sama s troje mališana, Veronicom (9), Julijom (7) i Vainqueurom (6), na hrvatskom Viktor, ali svi ga, u obitelji i školi, zovu Venki, po francuskom izgovoru. Naime, Venkija je, kao i biološke sestre Juliju i Veronicu, Tanja posvojila prije četiri godine iz ratom zahvaćenog Konga.
Tanjina borba za život počela je prije trinaest godina, kad joj je dijagnosticiran karcinom. Tada još to nije znala, ali vrijeme će pokazati da je to bila njezina životna prekretnica, grozno i bolno iskustvo koje će joj potpuno promijeniti pogled na život. Uspjela je obuzdati bolest i hrabro je krenula naprijed, ali baš kad je pomislila da je konačno počela graditi svoju sreću, život ju je opet teško poklopio.
– Ovo nije priča s happy endom. Poenta je da doista ne znamo što nam sutra donosi i da prestanemo život promatrati kao hollywoodski film. Jer život to nije. To je laž, a život je i više i manje od toga. Ono što mi je bilo teško naučiti u životu, a što sam bila primorana naučiti, jest da se život živi danas. Ne jučer, ne sutra. Samo danas – govori Tanja i uvodi nas u svoju zapanjujuću životnu priču.
– Prije dvanaest godina, nakon operacije i šest mjeseci kemoterapije, dala sam intervju, baš za Slobodnu Dalmaciju, kao članica Lige protiv raka Zadar. Htjela sam biti podrška svim onkološkim pacijentima, reći im "glavu gore", "može se"! U razgovoru sam parafrazirala Igora Mandića rekavši da je moj ateizam za vrijeme liječenja upao u veliku krizu. Sada, nakon svega što sam prošla, stvari bih okrenula. Sada sam totalno zbunjena, a tu je i ljutnja. O vjeri trenutno ne mogu razgovarati, premda duboko unutar sebe znam i osjećam da na ovom zemaljskom putu nismo sami. Nemam neku klasičnu vjeru, ali ipak vjerujem da se sve, koliko god nam u nekom trenutku boli to izgledalo nemoguće, ipak događa iz nekog višeg razloga, koji nam nije dano da vidimo, i da svaka duša odabire trenutak odlaska. Pitanja imam, odgovore nemam.
Imala sam 36 godina kad su mi dijagnosticirali karcinom. Bio je već u odmakloj fazi. Tjedan dana nakon dijagnoze sam operirana. Simptome sam imala dvije godine, ali ignorirala sam ih. Tijelo mi je govorilo, svjesno i podsvjesno primala sam signale, ali nisam ih htjela vidjeti, nisam htjela ići na pretrage. Zapravo, mislim da nisam bila sigurna kakav život želim živjeti. Umirala sam na poslu, ubijala se, nisam imala svoj život, sve dok se nije dogodila dijagnoza.
U bolničkoj sobi, prije operacije, na zidu je bila slika Bogorodice. Nisam vjernica, prije agnostik, ali dok sam čekala da me odvedu u salu, počela sam intuitivno komunicirati s njom. Nije to bila molitva, više neki oblik mojeg obraćanja, moje želje upućene Bogorodici da moram preživjeti zbog jedne curice koju bih jednog dana mogla roditi ili odgojiti. Ni sama ne znam odakle mi je to došlo, ali moja je želja bila da me pusti da preživim. Ujutro su me operirali u Zadru, nisam htjela ići nigdje drugdje. Mama mi je cijeli život radila u bolnici i imala sam povjerenja u te ljude.
Nakon operacije, teško sam prihvatila kemoterapiju. Nisam se mogla uvjeriti da to moram proći. Šest ciklusa. Izgubila sam kosu, ali nisam prestajala raditi. Bila sam na bolovanju mjesec dana. Nosila sam maramu i svim sam klijentima rekla da sam bolesna. Bila sam uvjerena da će odustati od mene, ali nije nitko. Ako oni nisu odustali od mene, tko sam ja da odustanem od sebe, pomislila sam. I tako je bilo.
Idućih pet godina proživljavala sam horor. Zahvaljujući pogrešnim dijagnozama, "preživjela" sam nekoliko lažnih karcinoma jajnika, maternice... Neprestano su se javljale sumnje na nove probleme, nove pogrešne dijagnoze, novi pregledi, nove lažne pretpostavke... Iscrpila sam se, mislila sam da ću završiti na Ugljanu. Nisam to više mogla trpjeti. Remisije nije bilo, a strahove sam željela obuzdati. Donosim odluku da prestanem trčati doktoru za svaku sitnicu.
Ta mi je odluka promijenila mindset, stanje uma, kako bi se reklo. Od introvertne osobe, kakvu su me svi znali, postajem "radikalni" ekstrovert. Ništa više ne zadržavam u sebi. Krug ljudi oko sebe svela sam na minimum. Nekima ta "nova ja" nije bila ugodna, posebno članovima obitelji. Od potisnute osobe, sjene, naglo sam postala vidljiva. Takva sam bila cijeli život. Dobar đak, dobar student, dobar radnik, a takvi se ljudi ne vide jer nikome nisu problem. Sad sam postala vrlo otvorena, za neke neugodna, jer sam počela govoriti ono što sam smatrala da je istina. To je bilo moje osobno oslobođenje.
Pet godina nakon terapije bila sam u vezi. Pokušala sam dobiti dijete, ali nije se dogodilo. Kad sam prekinula vezu, krenula sam u Centar za socijalnu skrb jer sam odlučila da ću, bez obzira na to rodila ili ne, imati dijete, da ću nekome podariti život. Kod žene je to prirodni nagon, u tom trenutku to je bila želja jača od života.
Imala sam 41 godinu i tijekom obrade u Centru dali su mi naslutiti da će to ići prilično teško. Posvajanje u Hrvatskoj inače je jako teško, govorim to kao pravnica. Zakonodavac bi trebao napraviti intervencije u postojeći zakon jer ima ljudi koji žele dijete, ali ga ne mogu posvojiti. Biološki roditelji imaju velika prava, ali ne i obveze, a ja nisam htjela biti udomitelj.
Jedan dan došla sam kući s posla i sinula mi je slika prijateljice koja je prije pet-šest godina posvojila curicu iz Afrike. Prije toga nisam ni razmišljala o djeci iz Afrike. Jednom sam ih vidjela u gradu i pozvala ih u svoj ured. Curica je na mene ostavila poseban dojam, probudila je u meni neki osjećaj. Nakon nekoliko dana nazvala sam prijateljicu i ona mi je objasnila proceduru oko usvajanja djece iz Afrike. Bila je već 2016. godina
O posvajanju sam razgovarala i s Marinom i dobila sam njegovu podršku. Tada smo bili dobri prijatelji, kako je radio u policiji, upoznali smo se kroz posao, ali nismo bili u vezi. Prva ideja bila mi je posvojiti jednu curicu, ali tijekom postupka shvatila sam da je to sebično prema djetetu i usred postupka odlučila sam se za još jedno dijete, ali dječaka. Kroz taj postupak povezala sam se s Marinom i prijateljstvo je preraslo u vezu.
U travnju 2017. zajedno smo otišli u Keniju. Bilo je dogovoreno da nam tamo dovedu djecu jer se u ratom zahvaćeni Kongo nije moglo. Tada sam ih vidjela prvi put uživo, Juliju i Vainqueura. Njoj su bile dvije i pol godine, a njemu godina i osam mjeseci. Imali smo puno informacija o njihovim biološkim roditeljima jer su bili živi. Oni nisu biološki brat i sestra, ali bila sam silno uzbuđena što će sa mnom i Marinom i to postati.
Često čujem pitanja "kako te majke daju svoju djecu" ili "kakve su to majke". Za mene su to izrazito snažne žene. Dovoljno je samo baciti pogled u prošlost i sadašnjost te države, gdje su djeca izložena neviđenom nasilju. Zamislite da se s djecom nalazite na brodu koji tone, a sa strane je mali splav na koji može stati samo jedno ili dva djeteta. Bi li roditelji povukli svoju djecu na dno, zajedno s brodom, ili bi ih pokušali staviti na splav? One, te hrabre majke, svojoj djeci spašavaju život. U Kongu, bivšoj belgijskoj koloniji, već su desetljećima suočene s glađu, nasiljem, ratovima, neprestanim sukobima i užasnim siromaštvom. Mi smo njima bili ona splav.
Deset dana bili smo u Keniji. Kad smo došli u Afriku, odlučili smo da ćemo zajedno zasnovati obitelj. Tamo smo se i zaručili. Nisam se namjeravala udavati, ali Marin je bio jedina osoba s kojom sam to htjela učiniti.
Ušla sam u Keniju s puno zapadnjačkog straha i predrasuda, od bolesti, siromaštva, kriminala i slično, a izišla sam zaljubljena u taj kontinent, sa željom da ću djecu jednog dana tamo vratiti. Nakon povratka, 14. kolovoza 2017., na drugi Venkijev rođendan, odlučili smo se vjenčati.
Bile je prošla godina dana kad je do mene došla informacija da je Julijina biološka majka odlučila dati na posvajanje svoju stariju kćer, Veronicu, koja je imala pet i pol godina. Neredi u Kongu nisu prestajali i majka se bojala za njezinu sigurnost. Čim sam dobila tu informaciju, nakon kratkih konzultacija, Marin i ja donijeli smo odluku da posvojimo i Veronicu. Postupak smo pokrenuli početkom 2018. godine i Marin je u srpnju sam otišao u Kongo po nju. Tom prilikom upoznao je Julijinu i Veronikinu biološku majku, koja mu je donijela dijete. Rekla mu je da nam je dala "čitavo svoje srce". Marin je ostao bez daha kad je vidio koliko se snage krije u toj maloj kongoanskoj ženi, izloženoj nama nezamislivim iskušenjima i životnim odlukama. Rekla nam je da sve svoje probleme rješava kroz molitvu, a takva je i Veronica, kod nje je religioznost baš snažna.
Čim je došla u naš dom, Veronica je odmah prepoznala sestru, ali Julija nije Veronicu jer je bila još mala kad su se razdvojile. Veronika je odlično reagirala na novu sredinu, za dva mjeseca svladala je jezik, govorila je svahili, a ne francuski, kao odrasla djeca u Kongu.
Sad nas je bilo petero i donijeli smo odluku da se iz Zadra preselimo u Galovac, gdje žive Marinova majka, brat i rodbina. Marinu je to bio san. Obnovili smo obiteljsku kuću, dogradili jednu manju kamenu kuću i počeli graditi bazen. U Galovcu smo ostali do rujna 2020. godine.
Cijelo to vrijeme oboje smo radili i trudili se da djecu prilagodimo sebi i jedno drugome. Sve je išlo dobro, uložili smo 110 posto sebe, ali, kvragu, u kolovozu 2019. godine moj se otac počeo osjećati loše. Dijagnosticiran mu je karcinom pluća, a operacija nije bila moguća. Kako sam prošla što sam prošla, maksimalno sam se angažirala da mu pomognem, ali dijagnoza je od starta bila loša. Marin i ja bili smo mu oslonac u toj bolesti koliko god smo mogli, da bi krajem 2019. i Marin počeo osjećati bolove u abdomenu. U siječnju 2020. dijagnosticiran mu je karcinom, prognoza je odmah bila loša i također nije bio operabilan. U veljači je krenuo s kemoterapijom, u ožujku je počela pandemija, a bolest je samo napredovala.
Nažalost, dva mjeseca kasnije umire mi otac, a Marin gubi bitku u travnju 2021. godine. U manje od godinu dana izgubila sam oca, s kojim sam bila jako emotivno vezana, i muža. Otac je bio u godinama i prema svojoj situaciji postavio se ironično, borio se na svoj pomalo otkačeni način. Marin je bio drugačiji, pravi fajter, imao je ogromnu hrabrost i beskonačno srce, ali bolest je bila nemilosrdna. Ne znam što nismo pokušali, koga nismo pitali, kod nas i u inozemstvu. Pa opet to smucanje s pogrešnim dijagnozama i lošim liječničkim procjenama... Zajedno smo prolazili svaki njegov pregled, svaki nalaz, dijagnozu, primljenu terapiju. Teško mi je pronaći riječi koje mogu opisati kroz što je sve prolazio. Ali unatoč spoznaji od kakve bolesti boluje, dao je sve od sebe i borio se do samoga kraja. Zadnja četiri mjeseca bila su agonija, meni i djeci tada je bilo najteže...
Ljudski mozak ima ograničenja, i dok je to trajalo, nisam mogla sve to skupa osvijestiti. Zbog bolesti muža nisam stigla oplakati oca, držala sam se jakom zbog Marina, a kad je Marin umro, zanijemjela sam. Iz mene nije mogla iscuriti nijedna emocija osim duboke boli koju nisam umjela verbalizirati. Samo sam stajala kao gluhonijemi promatrač, gledala sam djecu, bol me razdirala, bila sam na korak od upadanja u duboku depresiju. Međutim, samo pogled na našu djecu nije mi dopustio da stanje krene u tom smjeru.
Petnaest dana nakon Marinove sahrane, sjela sam i samoj sebi rekla: nemaš luksuz padanja u depresiju i gluhonijemog gledanja oko sebe. Odlučila sam se pokrenuti, donijela sam odluku da ću završiti našu priču o kući s bazenom i oživiti Marinov san. Djeca, posao, krediti, novi radovi na kući... U svojim mislima zapravo sam sve radila s njim i doista ga na neki način oživila. Taj posao na dovršetku kuće vratio me je u život. Pokupila sam dio Marinove energije, probila sam taj gluhonijemi oklop i ponovno udahnula život.
Ovo je moje odrastanje. Na početku priče imamo Tanju koja ne želi živjeti, koja se destruktivno dovede do ruba života i koja nakon toga shvaća njegovu vrijednost i ljepotu. Onda joj se sreća osmjehne i dobije ne jedno, nego troje djece i supruga, i u trenutku kada pomisli da živi najbolje godine dane svoga života, da je rapsodija života tek počela, umjesto ekstaze dolazi bol. Poenta je da one Tanje s početka priče više nema. Kroz sve što sam prošla naučila sam određene lekcije. Nisam se vratila onoj destruktivnoj Tanji koja je samu sebe gotovo ubila, nego je izronila neka nova Tanja.
Ali nije ovo priča o meni, ja sam samo narator. Oko nas je jako puno ljudi s teškim sudbinama, ali ta su iskustva neki uspjeli savladati i izaći iz svega kao bolji ljudi. I ova Tanja je bolja osoba od one samodestruktivne.
Sve ima svoju logiku, gradaciju razvoja osobnosti. Ali život u "sada", za danas, na tome svi padamo. Ako nemamo problema, okrenuti smo prošlosti, ako imamo problema, bojimo se budućnosti. A "sada" je ništa. U "sada" ostajemo sami.
Djeci sam objasnila da smrt ne postoji. Nisam dopustila da upadnu u strah. Učim ih da je život koji živimo naprosto put koji moramo proći, a smrt je samo dio tog puta, i da se ne boje. Mislim da sam im to uspjela prenijeti.
Kad razgovaramo o tati, a svaki dan o njemu razgovaramo, on je prisutan. Djeca to jako dobro prihvaćaju. Mislim da su nas nekoć pogrešno odgajali, stvarali su i poticali strah od smrti. Ja neću tako odgajati svoju djecu.
Narcistički poremećaj je iščezao, tu sebičnu fazu odavno sam završila. Što će biti sa mnom za godinu dana, ne znam, ali ja sam se otvorila životu, sve zahvaljujući našoj zajedničkoj kući u Galovcu. Naravno da ima trenutaka kad se zapitam što ako se meni nešto dogodi, ipak sam ja onkološki bolesnik. Što ću s djecom, tko će njih prihvatiti. Nadam se da to neće biti potrebno, da ću dobiti još deset, petnaest godina da ih podignem na noge. Sve je sada usmjereno na njih, što je i normalno kad imaš djecu.
Nikad se Marin i ja nismo pokajali što smo to učinili. Naprotiv, djeca su emocionalno ozdravila i mene i njega, zaliječili smo svoje rane.
Tjedan dana prije smrti, u danima kad mu je bilo najgore, rekao mi je: "Glavu gore, s tobom sam odradio dionicu puta. Sad ti i djeca idete dalje. Ja ne vidim u čemu je problem." Marin je odradio ključnu dionicu. Bez Marina ne bi bilo troje djece. Sama bih ostala na jednom, troje sigurno ne bih imala. Možda se sve ovo i događa zbog njih. Ipak su oni moja budućnost, ja sam narator, trenutni sudionik, ali oni idu dalje.
Trinaest godina živim u borbi i strahu. Mislila sam, ako se meni nešto dogodi, glavno da je Marin zdrav. To mi je bilo prihvatljivo. Ja sam, naime, već dodirivala ta vrata i ne bih ih ponovno otvarala. Ali priča se okrenula. Ni u što više ne vjerujem. Život je jednostavno takav da se stvari događaju. Život nas vodi, on je vječan, a mi smo, u nekom trenutku, u nekom vremenu, njegov jedinstveni oblik. Poruka je: ljudski je i pasti i ustati, idemo dalje...
