Sandra Afrika, Aca Lukas, Relja Popović, Tanja Savić, Maja Berović i Sanja Vučić samo su neka zvjezdana imena srpske estrade koja su ovog ljeta nastupala u Zadarskoj županiji. Bez obzira na glazbeni ukus, koji se kreće od trubo folka do popa, nekim su građanima takvi koncerti iznenada počeli smetati: u nepunih tjedan dana, naime, otkazani su nastupi srpskog pop pjevača Saše Kovačevića u Bibinju i crnogorske folk zvijezde Goge Sekulić u Benkovcu.
Zbog čega je odjednom u Zadarskoj županiji nastupila "kultura otkazivanja"? Zašto se otkazuju koncerti pjevača iz susjednih zemalja iako su dosada bez problema održali na desetke sličnih koncerata te što je građane potaklo na "bunu", pitali smo sociologa Krešimira Krolu, izvanrednog profesora na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru i jednog od autora, uz sociologe Željku Tonković i Svena Marcelića, publikacije "Klasika, punk, cajke: Kulturni kapital i vrijednosti mladih na Jadranu" .
U Hrvatskoj su dosada nastupale brojne srpske zvijezde različitih glazbenih žanrova i nije bilo nekih problema s održavanjem koncerata. Već dogovoreni i rasprodani koncerti srpskih pjevača, konkretno u Bibnjama (Saša Kovačević) i Benkovcu (Goga Sekulić), ovih su dana otkazani zbog „nezadovoljstva građana”. Čime su to građani odjednom postali nezadovoljni, istovremeno dok Aleksandra Prijović puni zagrebačku Arenu pet puta za redom?
- Nužno je razlikovati dvije stvari u ovom slučaju. Prvo, Zagreb ima drugačiju dinamiku i odnos prema različitim zabavnim sadržajima jer se u velikom gradu svakodnevno odvijaju događaji koji mogu biti nekoj drugoj skupini problematični pa se ne poseže za zabranama. U manjim sredinama događaji ovakvog tipa se ističu kao prvorazredni društveni događaji te onda i zbog toga privlače reakciju dijela građana koja reagira prema uvriježenim vrijednostima sredine, iako te vrijednosti često znaju biti kontradiktorne.
Dakle, sasvim je logično pretpostaviti kako pjevačica Prijović ima svoju publiku i u Bibinjama i u Benkovcu, kao što imaju i maloprije spomenuti izvođači jer istraživanja ukazuju na činjenicu da je riječ o žanru i izvođačima koji su među mladima popularni, ako ne i najpopularniji u odnosu na druge žanrove i izvođače. Nezadovoljstvo treba tražiti prvenstveno u refleksu da se brani identitet zajednice, iako je to isključivo površinski učinak jer niti jedna zabrana nije promijenila tako duboke strukture ukusa i preferencija u društvu. Dapače, ono što znamo iz povijesti zabrana glazbe vezano za kulture mladih jest da obično dođe do nečega što se u sociologiji zove "amplifikacija devijantnosti". Naime, ovakve reakcije su produkt nečega što se zove moralna panika, a kada se javnost zajedno s medijskim objavama obruši na sadržaj koji se ne smatra ćudorednim za zajednicu, mladi reagiraju tako da se još više približe tzv. "zabranjenom voću".
Koliko je ta "kultura otkazivanja” povezana s nacionalističkim i ratnim narativom? Stoji li iza tih otkazivanja strah od tuđih utjecaja ili samo od srpskih utjecaja? Je li u pitanju glazbeni ukus ili brojenje krvnih zrnaca?
- Zanimljivo je da ste spomenuli "kulturu otkazivanja" jer se zadnje vrijeme taj pojam pripisuje isključivo lijevoj ideološkoj sceni gdje onda upravo desni i nacionalistički okvir proziva ljevičare da bi "sve zabranili" no kada dođete do konkretnih zabrana i cenzura, onda je jasno da i nacionalistička desnica ima poprilično širok repertoar onoga što smatra problematičnim u javnom prostoru. Iako možemo čuti i narative koji su vezane za rat i ratne traume, u prosjeku više prevladavaju konstrukti o hrvatskom identitetu, ili u nekim drugim slučajevima konstrukti o mediteranskoj ili srednjeeuropskoj kulturi kao malograđanske fantazije nove srednje klase u Hrvatskoj. Iza jedne i druge ne stoji nikakav suvisao sadržaj koji bi ponudio nešto više ili drugačije od onoga što je trenutna struktura glazbenog ukusa u Hrvatskoj, a između redaka svakako stoji nacionalistički motiv jer da je estetski u pitanju onda bi se propitivao i ukus koji je komplementaran tzv. "cajkama", a usko je vezan uz domaće izvođače sličnog zvuka, stila ili, ako hoćete, senzibiliteta.
Problem takve moralne panike jest što je ona dobrim dijelom odgovorna, kako lošim kulturnim politikama, tako i pasivnošću, za zatečeno stanje. U Hrvatskoj od devedesetih godina prošlog stoljeća postoji ideja retradicionalizacije kulturnog prostora što je značilo gubitak autonomije suvremenog i nezavisnog kulturnog stvaralaštva, dok je liberalna srednja klasa favorizirala tržište kao glavnog aktera u kreiranju kulture i kulturne ponude. Kada izbacite iz obrazovanja i javnih institucija takve sadržaje i inicijative te kada umjesto njih uđe skoro pa isključivo tržište kao kreator kulturnih sadržaja, rezultat ne može biti nego ovakav kakav sada imamo. I nije to pitanje samo glazbe jer recentna istraživanja ukazuju kako je mladima u Hrvatskoj kultura općenito jako nisko na listi životnih prioriteta i potreba (Inga Tomić-Koludrović i Mirko Petrić).
Između dva otkazivanja koncerata – u Benkovcu i Bibinjama - odgodio se i slučaj "problematičnog” ćirličnog nadgrobnog spomenika u Poljicima. Što je tim događajima zajedničko?
- Dojma sam da su dio jednog te istog niza, iako je ovaj s ćirilicom, mišljenja sam, isključivo motiviran nacionalističkim identitetskim narativom dok se iza argumenata o zabranama cajki još negdje može pronaći i provizorna ideja "estetske" kvalitete onoga što ta glazba nudi.
Brojna istraživanjima pokazala su su današnji mladi u svojim stavovima konzervativniji od svojih roditelja, s druge strane jedan značajan dio mladih odlazi na koncerte srpskih pjevača, koji se bez problema pjevaju ili interpretiraju na krizmama, rođendanima i vjenčanjima. Kako to komentirate i nije li takvo ponašanje licemjerno?
- Valja naglasiti kako ta slika nije baš do kraja jasna i jednodimenzionalna. U nekim stvarima su vidljivi pomaci prema konzervativnijim stavovima, ali u nekima se i vidi blagi pomak prema nešto više tolerantnijim perspektivama i pogledima. Nužno je naglasiti kako ta konzervativnost nije vezana uz razumijevanje glazbe kao nečega što je isključivo hrvatsko, već upravo suprotno, oni prema jezičnom i sadržajnom kodu vrlo dobro prepoznaju sve one motive koji su kompatibilni s takvim životnostilskim odrednicama. Mladi nisu ni najmanje tu licemjerni jer oni i ne vide u čemu je problem, tim više kada se takva glazba naslanja dobrim dijelom na ideju i sliku hrvatskog društva kakav se u prosjeku njeguje. Zbog toga će onda bez problema slušati i Dalmatino i Magazin i Jolu te u nekoj drugoj prilici Sašu Kovačevića, Gogu Sekulić ili Acu Lukasa.
Najgore što se može napraviti po tom pitanju jest moraliziranje, a ne nudi se adekvatna alternativa iz koje mladi mogu izvući drugačije zaključke te možda formirati drugačiji ukus u glazbi. No, isto tako valja naglasiti kako je riječ o dubokim i čvrstim strukturama koje se ne mijenjaju preko noći, pogotovo ako se već trideset i više godina sustavno radi na tome da rezultati budu upravo ovakvi nad kakvima se javnost danas zgraža.