Početkom maja brojni su se ex-jugoslavenski mediji prisjetili četrdesete godišnjice smrti Josipa Broza Tita. Tom prilikom novine su prevrtale uvijek istu faktografsku nisku i uvijek iste arhivske snimke. A među tim snimcima neizbježno je bila i ona najslasnija, najslavnija, toliko puta prikazivana: a to je čas objave Titove smrti na splitskom Poljudu.
Znate što se tamo dogodilo - znate to i vi koji niste bili tamo tada, kao što znam i ja koji - eto - jesam. Kad je objavljena vijest da je umro jugoslavenski vladar, nastao je tajac, a potom masovno ridanje. Potom je na stadionu počelo pjevanje “druže Tito, mi ti se kunemo/da sa tvoga puta ne skrenemo”. Pjevale su tako sve četiri tribine Poljuda, plakali igrači, plakali treneri, ženama su se maskare ljuštile niz lice, a jedan grad i jedan stadion kleli su se da nikad neće iznevjeriti velikog vođu. Kako znamo, bio je to slučaj najmasovnijeg krivokletstva u poznatoj povijesti, piše Jurica Pavičić za Jutarnji list.
Danas - četrdeset godina kasnije - lako je i efektno opisati to krivokletstvo. “Crveni Split” je - kako znamo - postao “crni Split”. Utvrda partizanske baštine postala je grad ustaševanja, grad militantnog sekularizma je sad grad don Delaša. Na istom tom stadionu na kojem se klelo Titu u međuvremenu se bar triput skandiralo “za-dom-spremni”, a navijači istog kluba koji je prebjegao Titu na Vis sad se redovno na fejsu slikaju sa svastikom i ušatim U. Nikad nisam shvatio kako pomiriš to u mozgu kad si ustaša i navijaš za partizanski klub, ali to očito funkcionira nekako, kad je takvih kojima to ne smeta tako mnogo.
Ta transformacija crvenog u crni grad, partizana u ustaše i titofila u ljubitelje Kuščevićeva dide česti je predmet publicističke prepasti i pučkog, amaterskog sociologiziranja. Tumači se to koječim, od useljavanja novog stanovništva pa do deindustrijalizacije ili promjene mentaliteta. Podrazumijevana premisa svih tih teorija je da su se grad, regija i zemlja jako promijenili. Nitko, međutim, nije sklon testirati suprotnu hipotezu.
Da su - zapravo - oni ostali isti.
Te 1980. moj je grad slavio netom preminulog Velikog Vođu. Slavio je lidera iz posljednjeg slavnog rata. Bila je to gesta masovne potpore tada vladajućoj ideologiji iza koje je stajala vazda ista vladajuća stranka, stranka koja je legitimitet crpila iz zadnjeg rata. Danas - 2020. - Dalmacija (a i ne samo Dalmacija) opet slavi kult preminulog velikog vođe. Ona i danas masovno podupire vladajuću stranku koja legitimitet svoje vladavine crpi iz zadnjeg rata. I tada je sport bio igračka ideološke legitimacije, to je i danas. I tada se oportunistička, masovna većina pacala u gnjiloj toplini vladajuće ideologije, kao što to čini i danas. I tada je ta većina znala oportunistički igrati valcer s vladajućim poretkom, kao što to zna i danas. U to doba znali su ući u partiju, povući za rukav ujaka sekretara, uzeti društveni stan, uzeti radno mjesto u prenapuhanoj industrijskoj bonanci, znali su kliziti oportuno niz dlaku sistemu i sebi sastaviti ugodni, bidermajerski život sačinjen od sindikalnih polutki, odlazaka u Kuću cvijeća i proslava 8. marta. I danas ta ista šutljiva većina zna ući u stranku, povući za rukav ujaka gvardijana, zna nećakinju zaposliti u Hrvatskim šumama ili kakvoj agenciji, zna sebi složiti ugodni, bidermajerski život sačinjen od pričesti, vukovarskih mimohoda, pirova sa stjegonošom i After Krizma Partyja. I jedna i druga epoha imaju kult sad već poodavnog rata, i jedna i druga žive u produženoj militariziranoj stvarnosti, a razlika je samo to što je “omladina” kult rata onda perpetuirala recitacijama i logorskim vatrama, a “mladež” to danas čini navijačkim banerima i muralima.
Stoga priča o hrvatskoj tranziciji nije samo priča o diskontinuitetu. To je još u većoj mjeri priča o kontinuitetu. Priča o mladim ljubiteljima svastike koji žive u socijalističkom stanu u socijalističkom neboderu, o bivšim industrijskim trudbenicima koji žive od rentanja socijalističke vikendice, svi su skupa u međuvremenu postali Thompsonova fan baza, a negdje u dnu škafetina vjerojatno bi se dala iskopati očeva partijska, ili omladinska, ili sindikalna knjižica. Svi tu imaju dide i pradide partizane. Imaju (pra)dide partizane i Kerum i Kuščević i Thompson, ali ih nešto ne spominju, tretiraju ih kao valdamorte. Kako se nose druge političke boje, tako i Kuščeviću u apartmanu ne stoji slika strine poginule na Sutjesci, nego slika “onog drugog”, onoga iz Bradine.
Ovih je dana Jutarnji list objavio članak iz kojeg smo saznali da je i stjegonoša nacionalne rekonkviste Miroslav Škoro među onima koji su - eto - s komunizmom živjeli u lijepom suživotu. Naš osječki kolega Patković objavio je novinski članak iz 1985. iz kojeg se vidi da je budući nacionalni trubadur tada bio mladi aktivist Saveza socijalističke omladine te da je kao agilni SSO-ovac bio zadužen za muzički život. Odmah ću reći - od svega što sam dosad čuo o Škorinoj životnoj povijesti, taj mi je novi podatak daleko najsimpatičniji. Činjenica da je mladi Škoro pljunuo u šake da popravi zabavni život u dosadnom rodnom gradu jedna je od rijetkih pozitivnih epizoda u životu čovjeka koji je kad je bila frka pobjegao od rata, potom od HDZ-a uzeo diplomatsku sinekuru te koji je do jučer rentijerski gulio ljude preskupim parkingom ispred zagrebačke bolnice. Nakon što sam pročitao članak, pomislio sam kako sam pronašao bar nešto u Škorinoj biografiji što mi se sviđa.
A Škorin “coming out” iz ormara socijalističkog omladinca samo je novi u nizu sličnih. Bora Ćosić davno je napisao izvrsni roman “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji”, jamačno ni ne sluteći kako ćemo za koje desetljeće čitati feljtonski roman s naslovom “uloga hrvatskih desničara u svjetskoj revoluciji”. Netom što smo saznali kako je drug Škoro organizirao gitarijade, na jednom je portalu izišla slika Nina Raspudića kako tijekom blokade Filozofskog fakulteta 2008. vodi debatu s palestinskom maramom i majicom s natpisom “Cuba”. Nedugo prije toga mediji su otkrili kako je vođa tvrde braniteljske udruge iz Koprivnice kao tvornički novinar pisao tronute sastavke o odlasku na Titov grob. Otkrili su da je konzervativni povjesničar Ivo Banac kao student objavljivao maoističke eseje u studentskom glasilu. Da je Hloverka Novak Srzić objavljivala panegiričke sastavke o Titu. Da se Josip Jović kao sekretar partije javno opirao izborima s više kandidata. Da je Dario Kordić hodao po Sarajevu s pletenim džemperom s jugoslavenskom zastavom. Štošta je sličnog izišlo zadnjih godina u hrvatskim medijima, pa je izišla i slika šatoraškog lutka Đure Glogoškog kako pod Titovom slikom vodi partijski sastanak u baranjskom selu koje se danas zove Ivanovac, a prije se zvalo Jovanovac, a još se prije zvalo Johannesdorf. Čak je i ime sela kod nas konvertitsko, pa kako kvragu onda ne bi bili i ljudi?
Svaki put kad mediji kod nas otkriju takvu konvertitsku pretpovijest neke istaknute ideološke ili političke figure, na suprotnoj ideološkoj strani otpočne likovanje. Kao da se implicitno podrazumijeva da će otkrivanje “ranih radova” grdno nauditi političkom integritetu druga Škore, ili druga Jovića, ili compañera Raspudića. Međutim, takvo razmišljanje je potpuno pogrešno.
Ni jedan glasač pripadnik famozne “šutljive većine” neće Škori ni najmanje zamjeriti što je bio aktivni omladinac, kao što neće Raspudiću zamjeriti palestinsku maramu ili Kordiću pleteni jugoslavenski džemper. Neće, naprosto zato što su i oni sami takvi. I taj misteriozni pripadnik konzervativne šutljive većine prošao je svoj ideološki luk koji točku po točku spaja jedan oportunizam s drugim oportunizmom. I taj implicitni konzervativni hrvatski glasač pamti vremena kad se uselio u komunjarski neboder, kad je odlazio na komunjarske sindikalne izlete, dobivao komunjarske polutke od sindikata, kad je djecu slao u pionire i bježao s posla u kombinatu u tri da bi inflatornim kreditom sagradio vikendicu. I on sam zna da tamo negdje u debelom zakutku škafetina ima Titovu značkicu, pionirsku maramu ili pohvalnicu s kviza “Tito-revolucija-mir”. I on pamti doba kad je preko druga Stanka ili strica Pavla rješavao priključak telefona, ili studentski dom za kćer, ili da im struju dovedu u valu na Šolti. Neće, naravno, on to odviše rado spominjati, smest će te epizode u životu u skriveni kut kao što je Kuščević pomeo u kut prastrinu s Tjentišta. Ali, zna on dobro da je svatko krvav ispod kože, pa ako ti njemu nećeš za zlo uzeti 1985., neće je ni on uzeti drugu Škori. I točno to je kod ponašanja po kojem je ova zemlja odlučila živjeti. Jedni s drugima razmjenjujemo isprane, ispolirane, lažljive verzije povijesti, naštelane biografije i fabricirane kontinuitete, onako kao što - napisao bi Koltès - sirotinja razmjenjuje vreće riže. U toj multilateralnoj razmjeni laži Škoro je samo lažov manjeg kalibra, nesumnjivo manjeg no mnogi orijaši hrvatstva koji će biti na njegovoj listi, piše Jurica Pavičić za Jutarnji list.
Kao političar, Škoro se rado i često poziva na narod. Poput svih populista, rado narod uzima u usta u prvom licu množine. U neku ruku, može se reći da tek sad - kad smo doznali njegovu socrealističku povijest - Škoro na to ima pravo. Tek se sad vidi. Doista: drug Škoro je autentični predstavnik “naroda”.