Kapetanica Ivana Ćosić, jedna od rijetkih žena u HRM-u: "Nikad niste u potpunosti svjesni što vas čeka, ovo vam nitko ne može opisati..."

Prizor jedine žene u redovima počasnog voda Hrvatske ratne mornarice (HRM) koju smo opazili na nedavnoj splitskoj prigodi ponukao nas je da se zapitamo kakvo je iskustvo i položaj žena u tipično muškim redovima mornarice.

Već i činjenica da, ne sramim se priznati, nismo bili sigurni kako ispravno osloviti pripadnicu mornarice, govori u prilog tome koliko se sam pojam rijetko susreće i koristi. Iz Ministarstva obrane (MORH) su na naš upit odgovorili prijedlogom sugovornice, ističući da je ispravan termin mornarica - koja nam je ispričala kako, unatoč uvriježenu mišljenju, ovaj poziv ne poznaje rodne granice.

- Iako nas žena u HRM-ovoj bazi ima samo 15 posto, taj omjer se ne osjeti. Nekako ne razmišljate tako. Fokusirate se na vašu zadaću i s kime trebate koordinirati da nešto odradite, a je li to muškarac ili žena, to vam i ne prođe kroz glavu - govori nam kapetanica korvete Ivana Ćosić, dočekavši nas u vojarni "Admiral flote Sveto Letica-Barba" u Lori, gdje je 2005. godine započela svoju vojnu priču.

Jeste li i kao dijete zamišljali da će vaša karijera biti...

- Vojska - prekida nas prije nego smo uspjeli dovršiti pitanje.

- Oduvijek sam znala da ću raditi u vojsci - nastavlja pa nudi objašnjenje:

"To vam je kao kad razgovarate s kolegama koji su bili u Domovinskom ratu, uvijek će vam reći da su već početkom rata znali gdje će. Tako sam i ja, kao generacija koja je uz te ljude rasla, znala gdje pripadam."

Naš mir tijekom šetnje bazom narušava tek silovita bura pa nas izmjena salutiranja u prolazu podsjeća da se nalazimo vojarni, koju ova časnica, kapetanica korvete, smatra drugim domom.

'Za mene nije bilo govora o drugoj školi, niti o drugom fakultetu, samo o pomorskom', ističe pripadnica HRM-a od 2005. godine

Paun Paunović/Cropix

Ratna su je zbivanja, kako doznajemo, iz rodne Banje Luke (BiH) odvela u Korenicu, u srce Like, da bi se, upisavši srednju pomorsku školu, preselila u Zadar, pa potom u Rijeku na Pomorski fakultet. Nakon završetka studija doselila se u Split, prihvativši posao u mornarici.

- Za mene nije bilo govora o drugoj školi, niti o drugom fakultetu. Da nisam uspjela upisati fakultet, odmah bih otišla u vojsku. Ovako sam se na trećoj godini studija prijavila za stipendiju MORH-a i znala sam da me čeka posao čim diplomiram - zadovoljno će naša sugovornica, ističući kako je obećanja veće zarade na civilnim brodovima nikada nisu mamila.

Pristupivši Hrvatskoj vojsci upućena je na temeljnu časničku izobrazbu u trajanju od 10 mjeseci, gdje je, prisjeća se, negirajući usporedbu s G.I. Jane, kao jedna od tri žene među 18 kandidata izbrusila fizičku spremnost te naučila rukovati oružjem, svladavši taktike neophodne za obnašanje dužnosti o kojoj je sanjala još kao djevojčica.

- Moja je karijera počela na brodu, prva dužnost mi je bila pomorska časnica, a zatim zamjenica zapovjednika i posao me odveo svuda. Tu su vježbe, plovidbe, međunarodne aktivnosti, ukrcaji na brodove bilateralnih partnera...

Koji je odnos muškaraca i žena na brodu? Pretpostavljamo da se onih 15 posto rasprši u administrativnom zanimanjima.

- U početku je uz mene na brodu bila još jedna kolegica, ali poslije sam bila sama jer je ona otišla na dugi brod.

Jedina žena na brodu? To mora da je neobično iskustvo?

- Meni je to bilo nekako normalno, ja sam odabrala taj životni put. Već sam u pomorskoj školi izabrala smjer nautika i bila jedina cura u razredu, a poslije na fakultetu jedina cura na godini. Tako da mi dolazak u vojsku nije bio nikakva promjena. I meni se to sviđa, tako sam rasla i razvijala se. Ne znam kako bih se sad snašla u ženskom kolektivu, vjerojatno bi mi to bio šok - smije se zaustavivši se pred brodom vezanim u luci.

- Na ovakvom tipu broda sam radila do 2011. godine, to je DBM, desantni brod minopolagač.

To mora da je opako zvučalo kada bi vas netko pitao gdje radite - na minopolagaču - okrećemo na šalu.

- Nije bilo baš opako, meni je to zapravo bilo izvrsno iskustvo - govori nam operativna časnica, koja je zapovjednički most zamijenila za ured, prisjećajući se godina provedenih na moru.

Zapovjednički most zamijenila je za ured, a primljena je u mornaricu kao jedina žena među 18 kandidata

Paun Paunović/Cropix

- Dvaput sam imala priliku sudjelovati u mirovnim operacijama. S 2015. na 2016. godinu radila sam kao analitičarka operacije "EU NAVFOR Somalija - ATLANTA", i to u Operativnom zapovjedništvu u Northwoodu u Velikoj Britaniji, a 2018., kada je prvi hrvatski kontingent upućen u NATO-ovu operaciju "SEA GUARDIAN" u Sredozemlje, imala sam čast biti u sastavu kontingenta na dužnosti časnika za vezu zaduženog za potporu zapovjedniku kontingenta, u provedbi zadaća te koordinaciju zadaća i aktivnosti između našeg kontingenta i Savezničkog zapovjedništa pomorskih snaga NATO-a (MARCOM) smještenog u Northwoodu.

Je li bilo kad problema na brodu, tipa olujno more, mučnine?

- Ma ništa vam ne smeta kada vam je fokus na operaciji, to je posebna vrsta predanosti.

Kako sada "podnosite" rad u uredu, nedostaje li vam akcija?

- Svaka dužnost nosi nove zadaće, nove odgovornosti, nove izazove, nove ljude. Ako ste spremni i to želite, uvijek ćete naći način za osobno i profesionalno napredovanje, daljnje usavršavanje, sudjelovanje u novim zadaćama i aktivnostima. A to sve i je jedna neprekidna životna i profesionalna "akcija".

Kako danas gledate na svoj izbor zanimanja, je li ovaj posao ispunio vaša očekivanja?

- Nadišao. Imala sam određenu sliku, ali iskustvo ju je nadišlo.

Kako kaže, riječ je o pozivu koji ne ostavlja mjesta opuštanju pa se odnos prema poslu preslikava i u osoban život.

- Uvijek ste vi vojnik. Vi i da kao civil pogriješite, bit će pripadnica Oružanih snaga je napravila nešto loše. To vam je uvijek nekako u glavi. Vi predstavljate ovu državu svakim svojim postupkom. Zato je to poziv, a ne samo zanimanje. To moraš voljeti da bi se mogao tako ponašati.

Jeste li računali s tom dimenzijom, da ćete svoj posao živjeti od 0 do 24? Jeste li bili tog svjesni kod odabira zanimanja?

- Niste vi u potpunosti svjesni što vas sve čeka. Nemate neku knjigu gdje ćete to pročitati, neki video gdje će vam netko reći bit će vam tako i tako. To vam, uostalom, nitko ne može opisati, jer je riječ o osobnom iskustvu - otkriva naša sugovornica, naglašavajući osjećaj reda, odgovornosti i pripadnosti koji osnažuje.

- Negdje vani, u međunarodnom okružju, predstavljate svoju zemlju, zastavu i grb. Netko će vam možda i zaboraviti ime, ali znat će odakle dolazite. Vi ste Hrvatska. To je velika odgovornost - za kraj će časnica.