Sa samo sedamnaest godina otišao je u hrvatsku gardu. U Biogradu su rekli da je premlad, pa ga nisu primili, no on je bio odlučan: branit će svoju zemlju makar se morao iskrasti na bojište.
Erik Colić iz malog Sv. Petra tri je godine proveo na svim ratištima u zemlji, strastveno braneći ono u što je istinski vjerovao – slobodnu Hrvatsku. Taj je san naprasno prekinut 29. siječnja 1993. godine, u 11 sati u mjestu Kašić, kada je u oslobodilačkoj akciji "Maslenica", samo dvadeset dana nakon svog 20. rođendana, poginuo od granate braneći svoju voljenu zemlju. No ta zemlja, točnije ljudi koji su je vodili, nisu Erikovo ime upisali na spomen-ploču u Kašiću uz njegove suborce. Zaboravili su. Bezdušno.
Njegovi roditelji, Jasna i Mladen Colić, ipak su dočekali pravdu. No 28 godina prekasno. U petak, na tužnu obljetnicu akcije "Maslenica", u Islamu Latinskom pod Zelenim hrastom, otkrili su spomen-ploču svome prerano palom sinu. Osjećaji su bili pomiješani.
Ljuta na državu
– Sretna sam, srce mi je ispunjeno... Kao da sam pronašla svoj mir. Spokoj. Nažalost, ljuta sam na ovu državu, na Ministarstvo branitelja, na udruge proizišle iz rata. Nitko 28 godina nije prstom maknuo da se mom Eriku oda počast kakvu je zaslužio. Kako su tako nešto mogli zaboraviti!? Zahvaljujući isključivo volji njegovih suboraca iz Splita ova je ploča danas tu. Zato im hvala od srca – emotivno nam je priznala Erikova majka, dodavši da sada, kad je dočekala ovaj dan, s mirom može umrijeti. Posebna je to žena, jaka u svojoj tuzi, skromna i tiha. Nije ona izgubila samo jednog sina, izgubila je dva. Erikov stariji brat Đino stradao je na brodu u kolovozu 1991. godine.
– Nedugo zatim Erik je bio ranjen i došao je kući na bolovanje. Njemu su čak i njegovi suborci rekli da ide iz garde, jer što ćemo mi ako još jednog sina pokopamo. On nije htio. Molila sam ga da ne ide, ali on nikoga nije slušao. Samo mi je rekao: "Što ti, majko, znaš što meni triba? Ne znaš ti što je Hrvatska". Eto, toliko je volio ovu zemlju – govori nam Jasna, koja je svoju prvu veliku bol osjetila s tek dvije godine života kada su joj partizani ubili oca. Imao je 25 godina. Ubili su joj i strica od 18 godina. Bol je nešto s čime je naučila živjeti. Ona je njezin križ koji dostojanstveno nosi.
Njezin suprug Mladen šuti. Njegova je muka zabetonirana u prsima.
Mala zadovoljština
– Ja imam 80 godina, moj muž ima 83 godine. Ostali smo gotovo sami, da nemam kćer i moje divne unuke, ne znam što bih. Oni su moje sunce. Moj je Erik dao život za ovu zemlju i ova spomen-ploča konačno je mala zadovoljština koju smo muž i ja dočekali prije smrti. Sad konačno mogu donijeti cvijeće i ovdje, pod ovaj veliki hrast, s mirom i mišlju da je pravda konačno postignuta – zaključila je Jasna Colić.