Psihijatrijska bolnica Ugljan je iz Europskog socijalnog fonda dobila više od 600 tisuća kuna za projekt dodatne edukacije zdravstvenih djelatnika koji se u svom poslu primarno bave ovisnicima o alkoholu.
Trideset kreveta u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan, na Odjelu za liječenje ovisnosti o alkoholu, nije dovoljno za narasle potrebe, tim više što Odjel na tretmanu ima i pacijente koji boluju od depresije, PTSP-a, te još nekih oboljenja.
– Ne može se dogoditi da pacijenti ostanu bez pomoći, jer u Hrvatskoj ima više bolnica gdje mogu biti smješteni – kaže dr. sc. Mladen Mavar, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Ugljan (PBU), koji se ovisnicima o alkoholu posebno bavi i u Klubu liječenih alkoholičara u Zadru.
– PBU i Klub nemaju institucionalno nikakve veze, ali u praksi se u Klubu okupljaju ljudi koji su prošli liječenje na Ugljanu, ili na Rabu, Vrapču ili KBC-u Sestre milosrdnice u Zagrebu. Nakon povratka u Zadar i nastojanja da se što bolje uklope u normalan život bez alkohola, jako je važno da imaju podršku. To je ono što radimo u Klubu; imamo grupne sastanke, iznose se poteškoće, dolaze i supruge liječenih alkoholičara – kaže Mladen Mavar.
Mavar ističe da broj od 250 tisuća alkoholičara u Hrvatskoj treba pomnožiti minimalno s broje tri.
– Alkoholičar oštećuje sebe, tjelesno i mentalno, ali u obitelji alkoholičara pate svi. To su razorene obitelji, a najčešće ih supruge pokušavaju održati i privoljeti alkoholičara na liječenje. To je jako dug i trnovit put, u početku uvijek postoji otpor, neki ne žele ni pod koju cijenu ići na liječenje. Tek kada postanu toliko derutni, oštećeni i razoreni do mjere da ne vladaju sobom, tada ih dovedu. U pravilu, iznimno rijetko će alkoholičar, bez nečije podrške i "natjeravanja", doći na liječenje – kaže Mavar.
Projekt za koji je bolnica na Ugljanu dobila EU sredstva trebao bi se provesti u klinikama u Italiji i Austriji, gdje bi se educirali liječnici, socijalni radnici, psiholozi i medicinske sestre, no zbog korone tek treba vidjeti kada će se s tim započeti. Korona je malo i "prikrila" stanje s alkoholizmom, prilikom dolaska na liječenje u Psihijatrijsku bolnicu Ugljan alkoholičar se najprije 15 dana mora izolirati na prijemnom odjelu.
– Upravo iz tog razloga imamo smanjen broj prijema. No alkohol je i dalje u društvu općeprihvaćen, ne vidi se opasnost što se može "zakotrljati" od one prve čašice, koja se, nažalost, pije već u ranoj dobi. Nazdravljamo svemu i svačemu i ne može biti bolje bez jakih preventivnih programa. Imamo i mi prevenciju, radi se već s učenicima sedmih i osmih razreda, no već u srednjoj školi slušamo adolescente kojima je nakon vikenda glavna tema koliko se tko "razbio" od pića. Strahotne moguće posljedice u tom trenutku se ne vide – kaže Mavar, koji se zbog toga i borio za nepovratna EU sredstva, namijenjena upravo postizanju što boljih rezultata u radu s alkoholičarima.
– Trebate vidjeti kako to bezazleno počne, a kako se kasnije razara cijela jedna obitelj. Muškarac, najčešće, u početku pravi probleme ukućanima samo u pripitim stanjima, tome se ne pridaje značenje, no on u međuvremenu razvije ovisnost. Kada se dođe do ovisnosti, to je početak puta u pakao. Obitelj pati, i novčano, ovisnik je usmjeren isključivo na sebe, ne može imati normalan odnos sa suprugom i djecom, ne može potom funkcionirati ni na radnom mjestu… Jako je trnovit put do izlječenja, ali trebate vidjeti i njihove uspjehe, može se. Podrška obitelji im je u pravilu najvažnija, a o tome razgovaramo i "sastančimo" u zadarskom Klubu liječenih alkoholičara, to su nam svima iznimno važna druženja, tu dolaze ljudi koje smo vratili u život – kaže ravnatelj Mavar.
