"Pozvao bi sve branitelje da još jednom izađu u obranu Hrvatske, ali ovaj put da umjesto oružja i srca ponesu kemijsku i razum te da glasaju po svojoj savjesti za bilo koju drugu stranku koja nije sudjelovala u ovih 30 godina devastacije Lijepe naše za koju su život riskirali. Ima tu prekrasnih ljudi poput g. Zekanovića i g. Bunjca te g. Ivana Pernara koji mi je i dao priliku da kao vijećnik njegove stranke probam pomoći svom narodu da žrtva moga oca i mnogih drugih ne bude uzaludna..."
Ovo je dio "revolucionarnog proglasa upućenog braniteljima" kojeg potpisuje Ivan Viktor Barešić, sin kontroverznog Mira Barešića, koji je 31. srpnja 1991. godine poginuo u diverzantskoj akciji kod Miranja Donjih, pod nikada do kraja razjašnjenim okolnostima.
Sve do danas, na 28. obljetnicu pogibije, 31-godišnji Ivan Viktor Barešić nije htio javno govoriti o svom ocu, hrvatskom emigrantu koji je 1972. godine u Švedskoj osuđen na doživotni zatvor zbog ubojstva jugoslavenskog veleposlanika Vladimira Rolovića, i jednom od prvih dragovoljaca Domovinskog rata.
- Do sada nisam istupao u javnost, ali sada sam postao otac i shvatio sam da se nešto mora učiniti. Da žrtva mog oca ne bude uzaludna, da se nešto mora promijeniti jer se 30 godina ništa promijenilo nije. Zbog toga sam se odlučio i politički aktivirati, priključio sam se Stranci Ivana Pernara (SIP) i bit ću njihov kandidat na idućim parlamentarnim izborima – kaže na početku svog prvog razgovora za medije, kojeg smo vodili u Dragama kod Pakoštana, rodnom mjestu njegovog oca.
Kako ste se odlučili za SIP? Vaš otac je bio izraziti desničar.
- Zato što je gospodin Pernar jedini protiv sustava koji nas eksploatira i uništava već 30 godina, protiv slanja naših vojnika u Afganistan. Ja sam jednog dana lajkao njegov profil na Facebooku, a on mi je na to odgovorio. Sutradan smo se sastali, razgovarali, i ja sam se odlučio politički aktivirati. Smatram da je Pernar izlaskom iz Živog zida pokazao da nije karijerist nego politički idealist. Kao što je bio i moj pokojni otac.
Želite reći da je on poginuo za ideal slobodne i samostalne Hrvatske?
- On je oginuo za ideale za koje se valja boriti. Za slobodu i nezavisnost našeg naroda i države. Na sreću, sada više nije vrijeme rata, ali naša sloboda i samostalnost su podjednako ugrožene. Zato ne pozivam na "revoluciju" oružjem, nego s kemijskom u rukama i razumom, da birači konačno naprave zaokret koji će ovu zemlju odvesti u bolju budućnost. A to uključuje očuvanje kune, vraćanje naših vojnika na naše granice, povećanje njihovih plaća, legalizaciju marihuane kojom bi oživjeli poljoprivredu po uzoru na Kandu i Nizozemsku...
Kad vam je otac poginio imali ste nešto više od tri godine. Sjećate li se oca?
- Sjećam se samo nekih slika iz djetinjstva i njegovog lika. Jedna od tih epizoda koja mi je ostala u sjećanju je bila kad je nešto planuo na stariju sestru, a ja sam mu prišao, i da bi je obranio, udario sam ga u potkoljenicu. Sva moja sjećanja na oca su uglavnom maglovita, a najviše ga pamtim iz priča u obitelji i obiteljskih prijatelja.
Sigurno nije bilo lako odrastati u obitelji čovjeka kojeg su jedni smatrali teroristom i ubojicom, a drugi rodobljubom i braniteljem Hrvatske?
- Od kada znam za sebe ponosan sam na svog oca. Odgajan sam u kršćanskom i domoljubnom duhu, ali u obitelji se nije moglo sakiri što se dogodilo. Moja majka Slavica, inače sestrična našeg nogometnog izbornika Zlatka Dalića, poduzela je velike napore da mi kao djeca donekle imamo normalno djetinjstvo.
Po čemu pamtite oca iz tih obiteljskih priča?
- Najprije ga pamtim kao sportaša, majstora taekwondoa, vojnika, profesionalca i vedru osobu.
Kako gledate na njegov sudjelovanje u ubojstvu jugoslovenskog ambasadrora Rolovića u Švedskoj?
- Mislim da je bio prisiljen tako reagirati. Moja otac nije bio u toj akciji s namjerom da ikoga ubije, čak nije imao ni pištolj. Oni su htjeli oteti tog čovjeka, ali došlo je do međusobnog naguravanja i Rolovićev pištolj je opalio nekoliko puta. Smatram da ga je moj otac upucao u samoobrani.
Osuđujete li danas tu akciju svog oca?
- Bog je tu da sudi, a ne ja. Moja otac je zbog toga što je napravio bio 11 godina u zatvoru, dio tog duga ja vratio.
Što znate o okolnostima smrti oca u akaciji na početku Domovinskog rata? Vaš stric Joško Barešić otvoreno tvrdi da je vaš otac ubijen s leđa kao dio urote UDBA-e?
- Očeva smrt za mene je još uvijek jako bolna. Zbog toga sam dijelom i danas ovdje u Dragama i razgovaram po prvi puta za medije. Boli me što su mog oca izdali naši ljudi, što je Josip Perković, po svemu sudeći, organizirao ubojstvo mog oca.
Jeste li ikad pokušali osobno otkriti istinu o okolnostima očeve pogibije?
- Ja osobno nisam, ali moj stric Joško i neki drugi ljudi su tražili da se provede službena istraga o smrti mog oca. Rezultat svega toga je na kraju isti: prva se istina ne zna. Skriva se, zadnjih 28 godina država i sve vlade štite počinitelje!
Zašto mislite da je u pitanju urota pod zaštitom države?
- Prave počinitelje i nalogodavce se ne želi razotkriti jer bi se time razotkrila istina o nekim drugim stvarima, o nekim drugim politički motiviranim ubojstvima imigranata, ali i otkrila pljačka u privatizaciji.
Što vi danas mislite o svom ocu? Heroj ili zločinac?
- Za neke je bio terorist, a za druge revolucionar. Tako će i ostati, iako ga je hrvatska država posthumno odlikovala najvišim državnim priznanjima. Moj je otac bio domoljub i patriot. Povezivali su ga s ekstremnom imigracijom i ustaštvom, ali on s tim nikad nije imao veze. Ne samo zato što je rođen 1950., nego zato što s ustaškim idejama i pokretnom nije imao nikakve veze.
Ovdje u Dragama svako vas prepoznaje, zaustavlja i rado s vama razgovara. Imate i dosta rodbine...
- U Dragama me vole zbog oca, ali, vjerujem, i zbog mene. U Pakoštanima sam sedam sezona radio kao konobar, s ovim sam ljudima dijelio i dobro i loše, pomagao sam im gasiti požar... Ovdje sam domaći. Inače živim u Zagrebu i radim u ZET-u kao kontrolor.
Zašto se odlučili na ovaj "revolucionaran proglas upućen braniteljima"? Djeluje kao vaš otvoreni ulazak u kampanju "Pernar za predsjednika"?
- Proglas sam osmislio kao otac, građanin, sin i suvlasnik ove države u svom jednom dijelu od četiri milijuna. Ja sam nacionalist, volim svoj narod, i nisam zbog toga fašist, a HDZ nema monopol na domoljublje. To ljudi trebaju shvatiti. Da država treba raditi za interese građana, a ne da bude alat za bogaćenje pojedinaca. Znate, nikada dosad nisam išao na izbore, pustio sam da većina mog naroda odlučuje. A onda sam shvatio da na izbore ne izlazi većina, nego manjina, i da nam oni kroje sudbinu. Došlo je vrijeme da tome kažemo dosta!
Vijenac u ime Kolinde, dolazi i Stier
Ivana Viktora Barešića snimili smo u Dragama ispred spomenika njegovom ocu podignutom 2016. godine, u neposrednoj blizini kuće djeda Jure. Društvo mu je pravila supruga Martina i trogodišnji sin Petar Miro. Majka Slavica nije bila u Dragama. Njegova starija sestra Vera Viktorija udana je u Pakoštanima, a mlađa Andrea Jelena uspješan je model te živi i radi u Los Angelesu. Prije našeg dolaska u Drage na grob Miru Barešiću u Miranjima vijenac je položio Ante Deur, izaslanik predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović, a tijekom dana očekivao se i dolazak Davora Ive Stiera iz HDZ-a. Stier je u Pakoštane trebao doći na poziv načelnika Milivoja Kurtova, jer se 31. srpnja slavi Dan općine Pakoštane.
Revolucionarni proglas braniteljima
"Pozvao bi sve branitelje da još jednom izađu u obranu Hrvatske, ali ovaj put da umjesto oružja i srca ponesu kemijsku i razum te da glasaju po svojoj savjesti za bilo koju drugu stranku koja nije sudjelovala u ovih 30 godina devastacije Lijepe naše za koju su život riskirali. Ima tu prekrasnih ljudi poput g. Zekanovića i g. Bunjca te g. Ivana Pernara koji mi je i dao priliku da kao vijećnik njegove stranke probam pomoći svom narodu da žrtva moga oca i mnogih drugih ne bude uzaludna, da se izborim za to da naši dečki ne ginu u tuđim ratovima već da čuvaju suverenitet Lijepe naše, da čuvaju naše granice a ne interese Amerike, da čuvamo našu valutu a ne da uđemo u klopku eura, da svi građani imaju pravo na dostojanstvenu plaću kao i što piše u ustavu, a ne da nam umirovljenici kopaju po smeću. I da naši resursi poput izvora pitke vode, plina i nafte ostanu u našim rukama. Ja sam suvlasnik čevrtmilijuntnog dijela ove države i kao takav imam pravo na svoj stav i imam dužnost da učinim sve što mogu da žrtva mog oca ne bude uzaludna."
